Sabine Rennefanz: Podjele u Njemačkoj još uvijek postoje

Možda će po prvi put nakon 1989. veliki broj zapadnih Nijemaca sada početi shvaćati da kraj komunizma i uklanjanje diktature nisu bile tako čista pobjeda. Nešto je i izgubljeno. Kraj DDR-a otvorio je mnoge prilike za istočne Nijemce, ali ih učinio i osjetljivijim na promjene. Postoji strah od iznenadnog gubitka životnog zadovoljstva koje su gradili nakon 1989. godine.

AUTOR: Sabine Rennefanz
OBJAVLJENO: 09.11.19 u 12:56
http://bit.ly/34J2vMN
Imala sam petnaest godina kada je srušen Berlinski zid. Sve se promijenilo: istok nije samo prihvatio valutu Zapadne Njemačke, nego i sve njene zakone, pravila i vrijednosti. U roku od četiri godine nakon pada privatizirane su tisuće tvrtki – milijuni ljudi ostali su bez posla, još milijuni njih preselili su se na zapad u potrazi za bolje plaćenim poslom. Prema povjesničarku Ilku-Saschi Kowalczuku, samo 18% zaposlenika u Istočnoj Njemačkoj je 1994. godine radilo na istom mjestu gdje su radili 1991. godine.

Mnogi su se suočili s novim i često potpuno dezorijentirajućim iskustvima: nezaposlenost nije postojala u DDR-u. Nitko nije znao ni značenje sintagme betriebsbedingte kündigung obvezno otpuštanje – ili otkud dolaze naknade za nezaposlene. U DDR-u je rad bio mnogo više od izvora zarade; život se vrtio oko radnog mjesta. Tvrtke su često imale svoje pjevačke ili sportske klubove i vlastite usluge brige o djeci i zdravlju. Moj otac, radnik u metalnoj industriji, izgubio je posao nakon ujedinjenja. Bio je to šok – osjećao je krivnju i sram. A trebale su mu godine da pronađe riječi da izrazi svoje osjećaje. "Nisam shvatio težinu situacije", rekao mi je 20 godina kasnije.

Svakodnevni život se dramatično promijenio nakon 1989. godine, od cijena kirije do načina organizacije zdravstvenog osiguranja. Većina ljudi borila se da nađe sigurnu podlogu u novom svijetu. Mnogi su bili preopterećeni tim događanjima – ali bilo je malo vjerojatno da će o tome otvoreno progovoriti.

Moj otac počeo je ponovno raditi, ali ne zastalno; tijekom devedesetih i početkom 2000-ih još uvijek je bilo mnogo ekonomskih problema na istoku unatoč generalnom prosperitetu Njemačke. Danas je BDP po glavi stanovnika na istoku oko 20% manji nego na zapadu; plaće su niže za 15%. Nijedna veća korporacija nema svoje sjedište na istoku.

Otišla sam u internat u Eisenhüttenstadtu, industrijskom gradiću u blizini granice s Poljskom. Gradić je izgubio više od pola stanovnika od 1990. godine – nekoliko stambenih četvrti potpuno je srušeno, a nedostaje čitava jedna generacija ljudi. Ako ste mlada osoba u istočnoj Njemačkoj i želite tradicionalnu, dobro plaćenu karijeru u velikoj korporaciji čak i danas morate napustiti svoj rodni grad i seliti na zapad.

Tijekom devedesetih većina je ljudi na istoku imala dosta drugačije egzistencijalne probleme. Ujedinjenje Njemačke nije bilo između jednakih, nego između siromašnog društva, orijentiranog zajednici, radničkoj klasi i bogatog društva koje je cijenilo samousavršavanje.

U 2000-im tempo promjena je usporio, no istovremeno je to bilo vrijeme u kojem nitko nije htio čuti priče sa istoka. U javnom diskursu nije bilo prostora za kritiku zapada. Velike medijske kuće sa sjedištima na zapadu često su se prepuštale klišeiziranom portretu istočnih Nijemaca, uglavnom kao oficira Stasija, neonacista ili nezaposlenih. Ako bi tko kritizirao teškoće transformacije, vrlo bi brzo bio diskreditiran kao Jamerossi – ucviljeni istočni Nijemac.

Za veliki broj zapadnih Nijemaca nije se mnogo promijenilo padom zida – činilo se samo da se Savezna Republika ujedinjenjem povećala. Najteža stvar koju je većina njih morala provariti je promjena poštanskih brojeva – i, po poznatoj šali, da je čokolada Raider odjednom postala Twix. Činilo se da su kapitalizam i demokracija pobijedili i da će svijet samo postati slobodniji i otvoreniji.

Često je zapanjujuće vidjeti koliko malo zapadni Nijemci znaju o povijesti i kulturi DDR-a. "Nisam znala ništa o Istočnoj Njemačkoj, mentalno i emocionalno sam se osjećala puno bliže Francuskoj ili Engleskoj", rekla je jedna žena iz Kelna koja me pozvala da razgovaramo. Na putovanju zapadnim dijelom zemlje prije nekoliko godina kada sam predstavljala svoju knjigu, često sam se osjećala da je onima na koje sam naišla istok bio jednako udaljen koliko i Peking.

Službeni narativ kroz posljednjih 30 godina je bio da je ujedinjenje odlična priča o njemačkom uspjehu. No, u posljednjih nekoliko godina, podjele između istoka i zapada postale su dublje nego ikad. Izborni uspjesi krajnje desne stranke AfD u istočnim saveznim državama poput Saske i Brandenburga potaknuli su medijske rasprave o tome što se događa s istokom. Imaju slobodu – a još uvijek su tako ljuti. Što nije u redu s njima?

Jedno vladino istraživanje otkrilo je da se 57% istočnih Nijemaca osjeća kao građani drugog reda. Drugo istraživanje koje je proveo Pew Research Centre otkrilo je da se usprkos velikim poteškoćama, životno zadovoljstvo drastično poboljšalo za istočne Nijemce nakon pada Berlinskog zida. Samo 15% istočnih Nijemaca se 1991. godine osjećalo zadovoljno svojim životom; u 2019. godini taj se postotak povećao na 59%.

Ove statistike nisu toliko kontradiktorne koliko bi se na prvu mogle činiti. Dugo vremena je istočnim Nijemcima nedostajala unutarnja sloboda, vrijeme i jednostavno riječi kojima bi objasnili kako je na njih utjecala transformacija njihovog svijeta 1989/90. Razočarenje je možda dugo tu, ali o njemu se nije otvoreno razgovaralo niti čulo. Ali otkad se zadovoljstvo među ljudima u istočnom dijelu Njemačke poboljšalo, oni su postali sposobniji izraziti ono što im se dogodilo tijekom posljednjih 30 godina. Trebali su pronaći stabilnost u svom osobnom životu kako bi mogli izraziti svoj bijes i frustraciju.

U 2019. godini debata u Njemačkoj se napokon mijenja: na scenu su izašli drugi glasovi i druge perspektive. Razgovara se o temama koje su prije bile tabu, i to možda po prvi put nakon 1990. godine: o traumi razdoblja poslije ujedinjenja; o kontroverznom nasljeđu Treuhanda – institucije koja je nadgledala privatizaciju tisuća državnih poduzeća; o nedostatku zastupljenosti istočnih Nijemaca na vodećim pozicijama u cijeloj zemlji (godine koje je Angela Merkel provela kao kancelarka zemlje i dalje su visokoprofilna iznimka od ovog pravila).

Možda će po prvi put nakon 1989. veliki broj zapadnih Nijemaca sada početi shvaćati da kraj komunizma i uklanjanje diktature nisu bile tako čista pobjeda. Nešto je i izgubljeno. Kraj DDR-a otvorio je mnoge prilike za istočne Nijemce, ali ih učinio i osjetljivijim na promjene. Postoji strah od iznenadnog gubitka životnog zadovoljstva koje su gradili nakon 1989. godine.

Mnogo stvari koje uzrokuju bol u istočnoj Njemačkoj – egzodus iz ruralnih područja, starenje populacije, nedostatak infrastrukture – su problemi koji se događaju svugdje: u Njemačkoj i u mnogim zapadnim društvima s rastućom nejednakošću. Vrijeme je da započnemo odgovarajuću raspravu o tim pitanjima.


Piše Sabine Rennefanz za The Guardian
Prevela: Ružica Ereš