Digitalna izolacija: Što s ranjivim skupinama društva koje nemaju jednak pristup internetu?

Digitalna izolacija je sve rašireniji problem, posebice kako se sve više i više životnih usluga prebacuje na internet.

AUTOR: BBC
OBJAVLJENO: 23.12.19 u 14:22
https://bit.ly/2rk9UnO
Bilo da je riječ o bankarstvu, dostavi hrane ili lokalnoj taksi službi, saznanje da su naše omiljene usluge dostupne na internetu najčešće nas obraduje – na taj način one obično brže funkcioniraju i zgodnije su nam. Međutim, za one najugroženije članove društva internetske usluge za osnovne stvari poput traženja smještaja, prijava za posao i olakšice mogu biti nepristupačne.

Harvey ima samo 16 godina, a živi u prihvatilištu u Redruthu nakon prekida komunikacije s obitelji. "Živim u kući koju dijelim s drugima. Dijelimo kuhinju, ali imam svoju sobu", objašnjava Harvey. "Ljudi s kojima živim su sada moji najbolji prijatelji".

Harvey želi pronaći posao u građevinskoj industriji i kaže: "Način na koji moj mozak funkcionira sličan je umu graditelja. Volim znati kako se stvari grade i želim pomoći u njihovoj gradnji".

Harvey planira naći posao i stalno mjesto za život. Ali nažalost, većina usluga koje su mu za to potrebne uključuje korištenje interneta, i zaista se napatio u borbi s onim što se naziva "digitalnom izolacijom".

"Digitalna izolacija je kada se ljudi nađu u situaciji u kojoj ne mogu pristupiti internetu ili digitalnim medijima i uređajima jednako kao ostali", objašnjava Bibi Reisdorf, docentica komunikologije na Sveučilištu Sjeverna Karolina u Charlotteu. "U teoriji svatko može pristupiti internetu, možda u knjižnici, nekom centru ili kod prijatelja, ali postoje različite mogućnosti pristupa".

Prema dr. Reisdorf digitalna izolacija je "iznenađujuće raširena", pri čemu zapadne zemlje bilježe porast "mobilne ovisnosti". To ne znači da su ljudi ovisni o svojim mobilnim uređajima, nego da je mobitel jedini pristup internetu.

Za Harveya njegov mobilni telefon nije rješenje. "Imam ovu staru 'ciglu' i to je to", komentira on. Trenutno ne može nabaviti mobitel na kojem bi se mogao povezati na internet.

"Mislim da ne bih mogao preživjeti s novcem koji trenutno dobivam svaka dva tjedna ako nabavim telefon. Doista mi je teško napisati CV i tražiti posao".

Prijavljivanje za poslove dovoljno je zastrašujuće samo po sebi, posebno ako ste mladi i nemate radnog iskustva. No, za ljude koji uz to nemaju mobitele ili e-mail adrese, što je većini ljudi osnova, stvari postaju mnogo složenije, piše BBC.

"Postoji i druga prepreka, a to je da ih poslodavci ne mogu kontaktirati. Dakle, ako im se ponudi razgovor, čiji će broj zabilježiti?" pita Emma Hamblin. "To je jedna vrlo jednostavna stvar koju uzimamo zdravo za gotovo".

Emma radi s Harveyem u sklopu projekta Game Changer, koji vodi organizacija Real Ideas. Ova organizacija pruža podršku ljudima u dobi od 15 do 24 godine, koji traže posao ili pokušavaju ući u sustav obrazovanja i usavršavanja. Emma radi u zapadnom Cornwallu, poprilično ruralnom području, gdje prijevoz može biti skup.

"Ako niste zaposleni, u školi ili u procesu osposobljavanja i primate pomoć – koja iznosi oko £250 mjesečno – i dalje morate plaćati naknadu za usluge, hranu, električnu energiju, plin", kaže ona. "Ne ostaje vam puno novca da platite i prijevoz".

Imati mogućnost besplatnog prijevoza do mjesta koja imaju besplatan pristup internetu je toliko važan ovim ljudima koji ga uopće nemaju i koji žive u ruralnim područjima. "Neki mladi ljudi s kojima radim žive vrlo daleko od zavoda za zapošljavanje kojima pripadaju. Ako si ne mogu priuštiti da jednom tjedno tamo odu i koriste računalo, onda ostaju bez pristupa bilo kojoj vrsti interneta ili društvenih mreža ili bilo čemu sličnom što koristimo za komunikaciju s vanjskim svijetom, potragu za poslovima i rješavanje socijalnih primanja", kaže Emma.

Harvey ima socijalnog radnika koji mu je pomogao da surađuje s lokalnim zavodom za zapošljavanje. On, srećom, živi blizu zavoda pa mu prijevoz ne predstavlja problem. U zavodu imaju računala koja može slobodno koristiti, iako su često kad dođe već zauzeta, a knjižnica koja se nalazi u blizini otvara se samo na ograničen broj sati.

Harvey nema redovit pristup svom e-mail računu pa ga stoga nije mogao dodati u svoj životopis kako bi mu se poslodavci mogli javiti.

Uz prijave za posao i smještaj, Harvey se putem interneta mora javljati i za primanje socijalne pomoći. On nema redoviti pristup internetu koji mu je potreban da se prijavi na svoj račun Universal Credit, a termini u zavodu za zapošljavanje također se objavljuju na internetu. Harvey je već propustio jedan termin jer nije mogao saznati za njega, a bez novca na telefonskom računu i interneta ne postoji način da ga ponovno dogovori. Svatko tko propusti previše sastanaka gubi pravo na pomoć i mora se ponovno prijaviti. Srećom, Harvey je još uvijek daleko od toga.

"Na raspolaganju je besplatna telefonska linija putem koje se može podnijeti i upravljati zahtjevima za Universal Credit, a u određenim okolnostima mogu se organizirati i kućne posjete", rekla je glasnogovornica vlade. "Usluga za pomoć podnositeljima zahtijeva pruža dodatnu podršku za one koji traže pomoć".

Istraživanje dr. Reisdorf pokazalo je "vrlo jaku povezanost" između digitalne izolacije i najranjivijih skupina u društvu. "Ljudima kojima je ta javna usluga najpotrebnija najteže je pristupiti njoj", rekla je. Osim prepoznavanja problema dr. Reisdorf kaže kako je drugi način na koji vlast može pomoći promocija digitalnih vještina. "Tehnologija se tako brzo kreće naprijed, a ljudi kaskaju za njom. Što su vaše mogućnosti manje, manja je i mogućnost za poboljšanje vještina. Ako stalno zaostajete, postajete sve više frustrirani".

Gerry je prošle godine na Božić deložiran iz svoje kuće i postao je beskućnik. Zahvaljujući velikodušnosti prijatelja ovaj 63-godišnjak iz Paigntona nije završio na ulici, ali nema stalni smještaj. "Prijavljivao sam se za Universal Credit, koji je sada postao visoka tehnologija – ne možete jednostavno ušetati i prijaviti se", rekao je.

"Računala su dostupna u knjižnici, što je super za ljude koji znaju koristiti računala, ali osoblje knjižnice neće vas podučavati jer za to nisu plaćeni. Osjećao sam se kao razgolićen pred računalom, potpuno ranjiv, ne znajući što se događa. Cijelo to iskustvo bilo je zbunjujuće, poprilično zastrašujuće za ljude poput mene", objašnjava dalje Gerry.

Gerry je rekao da je bio blizu toga da odustane kada je pronašao prihvatilište za beskućnike Thrive. "Oni su zaista prihvatili da postoje ljudi poput mene, koji su u još nepovoljnijem položaju kada su prisiljeni koristiti tehnologiju", kaže on.

Digitalna izolacija je sve rašireniji problem, posebice kako se sve više i više životnih usluga prebacuje na internet. "Moj tim svakodnevno koristi internet kako bi u podučavanjima jedan na jedan pomogao ljudima", kaže Fiona Smith iz Crisisa. "Ali, za ljude koji su siromašni, značajan izazov je upravo pristup osnovnim uslugama koje bi trebale biti otvorene svima. Mnogi hosteli za privremeni smještaj u sebi imaju ICT apartmane, no mnogi ljudi kojima su ove usluge potrebne nemaju vještine da ih koriste. Onda to postaje problem obučavanja".

Crisis nudi tjedne tečajeve informacijskih i komunikacijskih tehnologija o tome kako sigurno koristiti internet, ali shvaća da je to samo "kap u moru" u odnosu na razmjere problema.


Prevela: Ružica Ereš