O depresivnom realizmu

Začarani krug u kojem se nalazimo – beskrajna potraga za srećom i nemogućnost njenog dostizanja – samo nas još više boli. Možda je izlaz zapravo prihvaćanje naše više razine svijesti. U našim melankoličnim dubinama otkrivamo da su površna stanja sreće uglavnom bijeg od života.

AUTOR: Julie Reshe
OBJAVLJENO: 16.02.20 u 18:28
https://bit.ly/31XPu21
Sjećam se svoje depresije. To zastrašujuće stanje uma činilo se vječnim. Sama pomisao na buđenje svakog jutra izazivala je zastrašujući osjećaj. Unutarnji nemiri, strah i negativan stav prema budućnosti pokrenuli su totalni kolaps pozitivnog i optimističnog stava. Osjećala sam se kao da mi se um odjednom razbolio i iskrivio. Nisam mogla prepoznati samu sebe i pitala sam se što se dogodilo sa veselom osobom koja sam nekad bila.

Razlog moje depresije bio je prekid veze, no ono što je dovelo do same depresije nije bila moja reakcija na prekid veze, već spoznaja da se onaj koji me volio, koji mi je bio najbliži i koji je obećao da će zauvijek biti sa mnom, pokazao kao netko drugi – stranac ravnodušan na moju bol.

Otkrila sam da je ta voljena osoba iluzija. Prošlost je postala besmislena, a budućnost je prestala postojati. Ni svijet oko mene više nije bio vjerodostojan.

U tom stanju depresije, otkrila sam da se stav ljudi iz mog okruženja promijenio. Depresija se inače u društvu baš i ne tolerira, a shvatila sam da su oko mene dvije vrste ljudi. Jedni su htjeli pomoći i savjetovali mi da potražim stručnu pomoć. Drugi su me potpuno zaboravili i izbjegavali. Kad gledam unatrag, razumijem ovu reakciju. Na kraju sam postala cinični pesimist te se nisam ni trudila biti pristojna.

S druge strane, razvila sam dublje razumijevanje za stvarne patnje drugih. U depresiji sam naučila o "tamnoj" strani svijeta, o kojoj sam prije jako malo znala. Nisam više mogla ignorirati patnju i zablude, otvarajući novi prozor u stvarnost koja je bila dosta neugodna. Moje iskustvo nije jedinstveno, ali je na neki način poraslo jer, osim što sam običan čovjek koji se suočio s prekidom veze, ujedno sam i filozofkinja. Kao filozofkinja znam da stvari nisu uvijek onakve kakvima se čine i kako sve ovo zahtjeva strogu kritičku analizu. Dakle, uslijed svog iskustva, bila sam posebno sklona sumnjama u direktnu vezu dobrog raspoloženja kao posljedice zdravog stanja i lošeg raspoloženja kao posljedice poremećaja.

Je li moguće da sam u svojoj depresiji napokon vidjela svijet kakav jest?

Prije mog vlastitog posrtanja u depresiju, bila sam zbunjena kada mi je moja mentorica na doktoratu, filozofkinja Alenka Zupančić predstavila težnju za srećom kao represivnu ideologiju. Što na svijetu može biti pogrešno ili represivno u želji da svijet učinimo sretnijim mjestom?

Ipak, nakon što sam analizirala sebe, shvatila sam da se mogu složiti s njom.

Pogledajte oko sebe i primijetit ćete da tražimo stanje stalne sreće i od sebe i od drugih. Tendencija koja ide zajedno s prekomjernom promocijom sreće je stigmatizacija njene suprotnosti – emocionalne patnje, poput depresije, tuge ili razočaranja. Emocionalnu patnju označavamo devijacijom i problemom – patološkim stanjem koji iziskuje liječenje. Glas tuge je cenzuriran kao bolest.

Američko udruženje psihologa (APA) definira depresiju kao "uobičajenu i ozbiljnu medicinsku bolest koja negativno utječe na to kako se osjećate, kako razmišljate i kako se ponašate". Sam pojam stigmatizira oboljelog i implicira njegovu potrebu za liječenjem. Teško je reći nameću li terapeuti i zdravstvene ustanove takav stav ili su pod utjecajem prevladavajuće kulturne paradigme. Bilo kako bilo, većina terapija danas ima za cilj uklanjanje negativnih raspoloženja.

Najučinkovitija terapija za "čišćenje" od negativnih misli je kognitivno-bihevioralna terapija (CBT), izvorno osmišljena za liječenje depresije i anksioznosti. Temelji se na kognitivnom modelu mentalnih bolesti, koji je prvi razvio američki psihijatar Aaron Beck kasnih šezdesetih godina.

Pretpostavka je da je depresija uzrokovana negativnim načinom razmišljanja zvanim "depresogeno mišljenje". Kada smo u depresiji, skloni smo sebe promatrati kao bespomoćne, osuđene na propast, bezvrijedne i odbačene od strane drugih. Primjeri ovog negativnog svjetonazora mogu biti izjave poput "Bezvrijedan/na sam i ružan/na", "Nitko me ne cijeni", "Beznadežan/na sam jer se stvari nikada neće promijeniti", "Stvari mogu krenuti samo na gore".

Beck sugerira da u ovoj depresiji koristimo "iskrivljene" i "beskorisne" obrasce razmišljanja. Terapeuti su osposobljeni za otkrivanje i razbijanje iskrivljenog razmišljanja kako bi nas usmjerili u sretnije rezultate.

Tijekom svoje depresije, pod utjecajem prijatelja koji su ostali uz mene, odlučila sam se za kognitivno-bihevioralnu terapiju. Kao što se vidi, još uvijek nisam potpuno izliječena i još uvijek sam sklona "depresogenom razmišljanju".

Moji osjećaji prema terapiji su varirali, od želje da vjerujem sebi i i radu terapeuta, do frustracije zbog te želje. Osjećala sam se kao da mi se govori ono što želim čuti, poput djeteta koje treba utjehu ugodnom pričom za laku noć da bih se sklonila od oštre stvarnosti koja me okruživala.

Depresogene misli su neugodne, pa čak i nepodnošljive, ali to ne mora nužno značiti da su iskrivljena predstava stvarnosti. Što ako je stvarnost zaista loša i ako u stanju depresije gubimo iluzije koje nam pomažu da to ne shvatimo?

Što ako, naprotiv, pozitivno razmišljanje predstavlja pristrano shvaćanje stvarnosti? Što ako sam, kada sam bila depresivna, naučila nešto vrijedno što inače ne bih? Što ako je to bio kolaps iluzija – kolaps nerealnog razmišljanja – i pogled na stvarnost koja je zapravo izazivala moju tjeskobu? Što ako realnost promatramo ispravnije u depresiji? Što ako se moja potreba da budem sretna i zahtjev psihoterapije za liječenje depresije temelje na istoj iluziji? Što ako je takozvani zlatni standard terapije samo utješna pseudoznanost?

Suvremena psihologija prepoznaje svakodnevno razmišljanje kao uglavnom pristrano i utemeljeno na brojnim iskrivljenim shvaćanjima. Ali to prepoznavanje postoji u okviru pozitivnosti. Ukratko, prihvaćamo uobičajene iluzije kao zdrave sve dok ne naruše pozitivan tok.

Aktualni koncept pozitivnih iluzija se prvi put pojavio u 1980-ima, u radu psihologinje Shelley Taylor sa Sveučilišta u Kaliforniji i Johnatona Browna sa Sveučilišta Southern Methodist. Pozitivne iluzije su uobičajene kognitivne pristranosti temeljene na nerealno povoljnim predodžbama o sebi, drugima, svojoj situaciji i svijetu oko nas. Vrste pozitivnih iluzija između ostalog uključuju i nerealni optimizam, iluziju kontrole i iluzornu superiornost zbog koje precjenjujemo svoje sposobnosti i kvalitete u odnosu na druge. Istraživanja pokazuju da su takve iluzije česte. Oko 75 do 80% ljudi sebe smatra iznadprosječnima po gotovo svim parametrima: u akademskoj sposobnosti, radnom učinku, imunitetu na pristranost, sreći u vezi, inteligenciji i slično. Međutim, okrutni matematički zakoni govore nam da je ovo sve iluzija jer "sve", po definiciji, ne može biti iznad prosjeka.

Korijeni modernog trenda pozitivnosti mogu se naći u religioznoj prošlosti, koja je nekada ljudima pružala smjernice za život i pojam spasenja, nudeći čvrstu sliku svijeta sa sretnim završetkom. U našem sekularnom svijetu psihologija ispunjava prazninu koja je ostala gubitkom utjecaja religije, a služi za objašnjavanje života i nadu u bolji život. Zamjena religije psihologijom održava mnoge značajke kršćanske tradicije netaknutim. Uloga savjetnika ili terapeuta i naša potreba da ih posjećujemo po mnogo čemu je slična praksi vjerske ispovijedi. Savjetnik i svećenik su osobe s autoritetom koje tvrde da s nama nešto nije u redui savjetuju nas kako to popraviti. Francuski filozof Michel Foucault pratio je porijeklo psihoterapije do svećenstva, razrađujući ideju da je početni religijski cilj pastoralne skrbi pružiti pojedincu spasenje.

Danski intelektualac Anders Dræby Sørensen ističe da se naša moderna težnja za rješavanjem patnje i tjeskobe u konačnici barem djelomično temelji na vjerskoj ideji izbavljenja od ovozemaljske patnje u raju. U sekularnom svijetu spasenje postaje zadatak koji se mora ostvariti u našem zemaljskom životu. Raj više nije u transcedentalnom carstvu, nego u postizanju najveće sreće i pretvaranju Zemlje u raj.

Pored religije i psihoterapije, filozofija bi se mogla smatrati krivovjerjem. Najproblematičniji "pacijent" mogao bi biti njemački filozof Arthur Schopenhauer, poznat po svojoj tvrdnji da je patnja neizbježna i ključni dio ljudskog postojanja. On je tvrdio da nema svrhe ili smisla postojanja te da život pokreće besciljna težnja koja se nikada ne može ostvariti. On potpuno obrće naš pozitivni pogled na svijet – uobičajeno stanje našeg postojanja nije sreća koja se povremeno poremeti patnjom. Umjesto toga, život je sam po sebi duboka patnja i beskrajno tugovanje – i to se nikada neće promijeniti. Schopenhauer je tvrdio "Danas je loše, a sutra će biti još gore..." On smatra da svijest dodatno pogoršava ljudsko stanje, jer svjesna bića snažnije doživljavaju bol i sposobna su razmišljati o apsurdnosti svog postojanja.

"Reći će mi... da je moja filozofija neutješna – jer govorim istinu; a ljudi radije biraju biti uvjereni da je sve što je stvorio Bog dobro", napisao je u svom eseju "O patnjama svijeta". "Onda idite svećenicima, a filozofe ostavite na miru".

Za Freuda, cilj je bio pomoći pacijentima da prihvate i razmišljaju o tome kakav je pakao život.

Njemački filozof Martin Heidegger također ne pruža mnogo razuvjeravanja po ovom pitanju. On anksioznost tretira kao osnovno stanje ljudskog postojanja i razlikuje autentične i neautentične oblike življenja. Mi uglavnom neautentično živimo svakodnevicu, okupirani svakodnevnim rutinama, nevoljama i brigama, tako da našu svijest o beskorisnosti i besmislenosti našeg postojanja stišava svakodnevna buka. Odlazimo na posao, odgajamo djecu, radimo na svojim vezama, čistimo kuću, spavamo i radimo sve to iznova. Čini nam se da svijet oko nas ima smisla. Autentični život otkriva se samo u tjeskobi. Tada postajemo samosvjesni i možemo početi slobodno razmišljati, odbacujući zajedničku iluziju koju je društvo nametnulo. Za Heideggera anksioznost samo predstavlja ispravno filozofsko raspoloženje.

Norveški mislilac Peter Wessel Zapffe još je više zauzeo stav filozofskog pesimizma. Ljudska svijest tragično je previše razvijena, rekao je, što rezultira egzistencijalnom tjeskobom. U svom eseju "Posljednji Mesija", Zapffe je ljudsku svijest nazvao "biološkim paradoksom, grozotom, apsurdom i pretjerivanjem koje je stvorila priroda". Ljudi su razvili potrebu koju nije moguće ispuniti, jer je i sama priroda besmislena, kako bi preživjelo, tvrdi on, čovječanstvo mora potisnuti ovaj štetni višak svijesti. To je "zahtjev društvene prilagodljivosti i svega što se obično naziva zdravim i normalnim životom".

Zapffe je imenovao četiri obrambena mehanizma čovječanstva:
  1. Izolacija – uključuje potiskivanje uznemirujućih i destruktivnih misli i osjećanja
  2. Usidravanje – uspostavljanje viših značenja i ideala. Primjeri kolektivnog usidravanja koje on daje su "Bog, Crkva, Država, Moral, sudbina, zakon života, ljudi, budućnost". Ono nam pruža iluzije koje osiguravaju psihološku utjehu. Nedostatak ovog mehanizma je očaj koji osjećamo kada otkrijemo da je naš mehanizam usidravanja zapravo iluzija.
  3. Odvraćanje pažnje – usredotočenost naših misli i energije na određenu ideju ili zadatak kako bi spriječili razmišljanje o sebi.
  4. Sublimacija – vrsta obrambenog mehanizma u kojem se negativni porivi pretvaraju u pozitivne akcije. Na primjer, udaljavamo se od tragedije našeg postojanja i transformiramo svoju svijest u filozofiju, književnost i umjetnost.
Otac psihoanalize Sigmund Freud bio je – poput filozofa – protiv religije i tvrdio je da naš smisao leži u zadovoljenju infantilnih emocionalnih potreba. "Neurotici su ološ. Dobri su samo da nas financijski podrže i da nam omoguće da učimo iz njihovih slučajeva. Psihoanaliza kao terapija možda je bezvrijedna.“, rekao je, navodno, svom kolegi Sándoru Ferencziu. Freud nije bio optimističan u pogledu ishoda psihoterapije i nije volio obećavati sreću kao njen rezultat. U Studiji o histeriji (1985) napisao je da psihoanaliza može pretvoriti histeričnu patnju u "zajedničku nesreću". Za Freuda, cilj je bio pomoći pacijentima da prihvate i razmišljaju o tome kakav je pakao život. Nigdje drugo, do ovdje na Zemlji.

Unatoč svom okretu prema pozitivnosti, psihološka teorija uključuje jednu granu s naglaskom na pesimističku filozofsku tradiciju koju je prigrlio sam Freud. Ona se naziva "depresivni realizam", a među prvima su ga predložile američke psihologinje Lauren Alloy i Lyn Yvonne Abramson u radu pod naslovom "Sadder but Wiser?" (1979). Autorice su tvrdile da je stvarnost uvijek realnija u očima depresivne osobe.

Alloy, sa Sveučilišta Temple u Pennsylvaniji i Ambramson sa Sveučilišta Wisconsin-Madison testirale su hipotezu mjereći iluziju kontrole. Nakon razgovora s nizom studenata, podijelili su ih u depresivnu i nedepresivnu skupinu. Svaki student je imao izbor da pritisne ili ne pritisne jednu tipku, što bi rezultiralo tim da se upali ili ne upali zeleno svjetlo. Nakon toga, na studentima je bilo da se izjasne u postotcima o stupnju vlastite kontrole nad ishodom – odnosno, koliko se puta zeleno svjetlo upalilo kao rezultat njihovih postupaka. Pokazalo se da su tužniji, ali mudriji učenici bili precizniji u prosudbi stupnja kontrole. Alloy i Abramson su zaključile da su depresivni studenti manje skloni iluzijama kontrole, pa su stoga bili realniji. Studenti koji nisu klasificirani kao depresivni su precijenili stupanj svoje kontrole.

Hipoteza "depresivnog realizam" ostaje kontroverzna jer dovodi u pitanje načela kognitivno-bihevioralne terapije, koja tvrde da depresivni pojedinac ima više misaonih pristranosti i stoga ga treba izliječiti kako bi postao realniji. Ali, naknadne studije su ojačale tu ideju. Na primjer, australski socijalni psiholog Joseph Forgas i njegove kolege pokazali su da tuga jača kritičko razmišljanje: pomaže ljudima da smanje pristranost pri prosuđivanju, poboljšaju pažnju, povećaju upornost i općenito promiče skeptičniji, detaljniji i pažljiviji način razmišljanja. S druge strane, pozitivna raspoloženja mogu dovesti do ležernijeg i manje sistematičnog načina razmišljanja. Sretni ljudi su skloniji stereotipnom razmišljanju i oslanjaju se na jednostavne klišeje. Vjerojatnije je da će ići linijom manjeg otpora i skloniji su donošenju pogrešnih prosudbi zbog svoje pristranosti.

Depresivna ruminacija, odnosno ponavljajuća promišljanja o nečemu, mehanizam su rješavanja problema koji promiče analizu.

Drugi su istraživači proučavali evolucijsku prednost depresije. Na primjer, Paul Andrews sa Sveučilišta Virginia Commonwealth i J. Anderson Thomspon sa Sveučilišta u Virginiji preispituju prevladavajući medicinski pogled na depresiju kao poremećaj i biološku disfunkciju, te tvrde da je ona radije evolucijska adaptacija. Evolucijska funkcija depresije je razviti mehanizme analitičkog mišljenja i pomoći u rješavanju složenih mentalnih problema. Depresivna ruminacija pomaže nam da se usredotočimo i riješimo probleme oko kojih nam se misli vrte.

Poput groznice koja u trenutku može biti zastrašujuća, ali sama po sebi nije loša, depresija uzrokuje smanjenje funkcionalnog blagostanja, narušavajući mnoge domene života, poput posla, društvenih odnosa i seksualnog života. Međutim, iako neugodna, groznica nije proizvod biološke neispravnosti. Zapravo je važan mehanizam borbe protiv infekcije. Oštećenja koja uzrokuje groznica adaptivni su ishod kompromisa u tjelesnim sustavima potrebnim za borbu protiv infekcije. Slično tome, depresivna ruminacija je mehanizam za rješavanje problema koji privlači pažnju i promiče analizu određenih problema.

U svojoj knjizi Daseinsanalysis, Alice Holzhey-Kunz, moderna egzistencijalno orijentirana švicarska psihoanalitičarka, okreće se Heideggerovojm razlikovanju autentičnih i neautentičnih oblika življenja. Ona tvrdi da mentalna patnja označava razočaravajuće suočavanje sa stvarnošću postojanja. U tom smislu, depresija nije toliko poremećaj koliko razočaravajuća eksplozija ništavila ljudskog postojanja. U ovom kontekstu, veseliji oblik onoga što bismo mogli nazvati "neautentičnim življenjem" teško bi mogao biti patologija budući da tjera akutnu egzistencijalnu svijest svakodnevnim rutinama u zaborav.

Iako se moja depresija nakon prekida ne uzdiže do razine egzistencijalnih problema, bilo je to najjače iskustvo promjene perspektive u mom životu. Nepovratno me promijenila i traumatizirala do srži mog bića, a sada sam općenito tužnija i povučenija nego što sam bila prije.

Što ako je ovo cijena gubljenja iluzija i beskrajnog učenja o samoj stvarnosti? Možda. Neke studije ukazuju da su egzistencijalna patnja i mentalna smetnja sve raširenije u svijetu, a posebice u zapadnom društvu. Možda sreću tražimo upravo zato što više nije dostižna?

Začarani krug u kojem se nalazimo – beskrajna potraga za srećom i nemogućnost njenog dostizanja – samo nas još više boli. Možda je izlaz zapravo prihvaćanje naše više razine svijesti. U našim melankoličnim dubinama otkrivamo da su površna stanja sreće uglavnom bijeg od života. Mentalno zdravlje, pozitivna psihologija i dominantni modeli terapija poput kognitivno-bihevioralne zahtijevaju da šutimo i podlegnemo svojim iluzijama dok ne umremo.

Za kraj se moram obratiti vama, svojim čitateljima. Mogu razumjeti da je vaša reakcija dok ste čitali ovaj esej bila "da, da, život je užasan ali ima toliko dobrih stvari". Ovo "ali" je automatski odgovor na negativne, zastrašujuće uvide. Jednom izloženi njima, aktiviraju se naši pozitivni obrambeni mehanizmi. I ja sam to doživjela dok sam pisala ovaj esej (ali i u drugim životnim situacijama). Bez ove zaštitne mjere, vjerojatno nas ne bi bilo.

Moja mala želja i prijedlog bilo bi istražiti razočaranje i skloniti se od pozitivnosti s ciljem stvaranja prostora za novi doživljaj života, nadamo se prije nego što uslijedi suicidalna reakcija. Sljedeći put, prije nego što potražite utjehu u bilo čemu – sjetite se da je sve to iluzija na svoj način. Alternativa bijegu od života kroz iluziju jest istražiti prostor bez iluzije što je dulje moguće kako bismo postali sposobniji podnijeti stvarnost razočaravajućeg i konkretnog života. Ako uspijete, oslobodit ćete se lažne pozitivnosti i vlastitih okova.

Na kraju, naravno, možda se nećemo osloboditi ni od patnje ni od iluzija. Život je pakao, a izgleda da nas ne čeka nikakav raj u kojem ćemo to nadoknaditi. To bi, samo po sebi, mogao biti put ka oslobođenju, jer nakon svega, nemamo što izgubiti.


Piše Julie Reshe za Aeon
Prevela: Ružica Ereš