Leonard Jurić: Kad trolovi utihnu

Sve veća podrška kampanji Berniea Sandersa primorala je liberalni mainstream da ponovno osvijesti prisutnost humora i svog drugog oponenta: ljevice. Podcasteri Chapo Trap House, najrelevantniji Sandersovi fanovi u domeni angažiranog humora, još su 2016. oklevetani kao seksistički “Bernie bros” od strane konkurentskog stožera Hillary Clinton. Cinično korištenje lijevih vrijednosti da bi se napadalo cjeloživotnog ljevičara i njegove glasače odvelo je liberale u praksu distopijskog iskrivljivanja stvarnosti…

Nick Solari/Flickr/Wikimedia Commons
AUTOR: Leonard Jurić
OBJAVLJENO: 09.03.20 u 12:15
https://bit.ly/3cIIw5N
Srednja klasa se često treba potruditi kako bi osvijestila da su umjetnost i seks političke teme. Nekako humor, iako jednako dragocjen i osoban, nije isto tako teško prihvatiti kao oruđe i temu političke borbe. Arhetipska dramska slika i historijska praksa kralja i njegove dvorske lude svjedoči kako humor esencijalno predstavlja metodu pozicioniranja na kontinuumu ideala (proskribirane, nametnute ili samonametnute forme) i stvarnosti (nespretne, prizemne, ambivalentne prakse). Smiješno je ono što svjedoči nesrazmjer između ideala i stvarnosti. Individualni smisao za humor ovisi o izboru konkretnih ideala i stvarnosti te dubini njihovog nesrazmjera kakve smatramo smiješnim; tj. koju borbu i kakav omjer snaga intuitivno prepoznajemo kao relevantan.

Postoji smisao za humor koji pokušava sanirati ovu tenziju. Komedije u kojima se ideal sprda sam sa sobom i tako daje do znanja da tenziju razumije i time ju rasplinjuje. U američkoj popularnoj kulturi takvi su protagonisti filmova Howarda Hawksa u “zlatnom dobu Hollywooda”, antiheroji Quentina Tarantina, suvremeni Marvel superheroji, ali i čitav žanr TV-sitcoma prije Seinfelda. Suprotna tradicija je ona u kojoj stvarnost potpuno preplavljuje formu ili ideal. Tu spadaju kultne ikone poput Johna Watersa, Erica Andrea ili našeg Željka Malnara. Takva komedija je najbliža analogija larpurlartizmu u humoru: stvarnost kao apsurd i sam sebi svrha.

Oba ekstrema su ugodna: prvi jer nas uvjerava da je ipak sve normalno, a drugi jer pokazuje da ništa nije normalno. Ostali tipovi humora specijaliziraju različite vrste neugodnog. Utoliko su svi ostali tipovi humora politički jer ne relativiziraju tenziju stvarnosti i ideala, ali specifični žanr aktivističkog humora nastaje tek kada sadržaji ideala i stvarnosti zamjene uloge. To znači da ona(j) koji se šali implicira kako bi ono što se doživljava kao (nespretna, prizemna, ambivalentna) “stvarnost” trebalo postati novim idealom, odnosno normativom za društvo. Primjerice, to je humor desničarskih trolova koji su pretvorili Donalda Trumpa u mem 2016. God Emperor Trump crpi snagu iz kontrasta ideala mainstreama (visoko obrazovanje, politička korektnost, patetika) i desne utvare stvarnosti (gangsterstvo, rasne teorije, tragedija). Pobjedom Trumpa ta je vizija stvarnosti postala novi normativni ideal i to je stavilo liberalni mainstream humor u neugodnu poziciju.

Sve veća podrška kampanji Berniea Sandersa za predsjedničkog kandidata demokratske stranke primorala je liberalni mainstream da ponovno osvijesti prisutnost humora i svog drugog oponenta: ljevice. Podcasteri Chapo Trap House, najrelevantniji Sandersovi fanovi u domeni angažiranog humora, još su 2016. oklevetani kao seksistički “Bernie bros” od strane konkurentskog stožera Hillary Clinton. Cinično korištenje lijevih vrijednosti da bi se napadalo cjeloživotnog angažiranog ljevičara i njegove glasače odvelo je liberalni mainstream u praksu distopijskog iskrivljivanja stvarnosti kakvo inače specijalizira Fox News. Sanders, židov kojem su mnogi članovi obitelji stradali u holokaustu, je antisemit jer napada radikalno desnu stranku na čelu Izraela. Višedesetljetni borac za reproduktivna prava koji još osamdesetih tvrdi da žena treba biti predsjednica SAD-a, je seksist jer se kandidira protiv Hillary Clinton, odnosno Elizabeth Warren. Aktivist u pokretu za građanska prava Martina Luthera Kinga šezdesetih, koji se strastveno angažirao u predsjedničkoj kampanji Jesseja Jacksona 1988., je rasist jer su neki njegovi navodni podržavatelji nepristojni na društvenim mrežama.

No, sada Sanders dobiva podršku šireg tabora što uključuje i neke izvore humora koje je mainstream smatrao svojima. Tako prošli tjedan Politico piše kako je Onion, već dvadeset godina glavni američki satirički portal, postao Bernie bro platforma. Urednici Oniona svoj blagonakloni tretman Sandersa objašnjavaju grižnjom savjesti jer su za vrijeme Obaminog mandata benevolentno mainstreamaški sprdali tadašnjeg potpredsjednika Joea Bidena i tako povećali popularnost anakronog političara koji je do prije mjesec dana figurirao za favorita izbora demokratskog predsjedničkog kandidata.

Ali, urednici Oniona također naglašavaju da su populisti. Cilj im je biti smiješni što većem broju ljudi, pa im je teško duboko kritizirati Sandersa dok autentično zagovara politiku dobrobiti većine ljudi. Njihov humor je postao aktivistički. Smijeh izaziva inverzija zdravog razuma koju mainstream pokušava nametnuti kada kao normativno predstavlja nešto prijetvorno i mutno (retoričke vratolomije političara u službi financijskih interesa manjine), a kao transgresivno nešto intuitivno jasno (iskreni i artikulirani političar u službi egzistencijalno ugroženih). Američki kapitalizam još od jenjavanja ushita nakon kraja Hladnog rata ima taj problem: kako pomiriti visoku retoriku proklamiranih ideala kapitalističkog svijeta (mir, prosperitet, sloboda) s iskustvom stvarnosti ljudi kojima vlada (rat, siromaštvo, zadanost)? U tom smislu, uznemiruje oštrina i nezgrapnost mainstream kritika Sandersa. Umjereni, samorazumljivi i konvencionalni socijaldemokrat izaziva jednaku ili veću pomutnju u elitnim krugovima od Donalda Trumpa. To ide u domenu crnog humora.


Tekst "Kad trolovi utihnu", autora Leonarda Jurića, objavljen je na portalu #MAZ 1. ožujka 2020. godine.