Pobuna ili pokoravanje: Kako bismo reagirali na opresivni sustav?

Da bi bila sigurna da donosimo "prave" osobne odluke, opresivna država koristi dva glavna alata, mrkvu i batinu – nagrađivanje pokoravanja i kažnjavanje čak i nagovještaja pobune.

Kai Medina/Wikimedia Commons
AUTOR: The Conversation
OBJAVLJENO: 14.03.20 u 14:50
https://bit.ly/38RVxqq
U romanu Margaret Atwood, Sluškinjina priča, opisane su strahote autoritarnog režima Gileada. U toj teokraciji samoodržanje je bilo najbolje čemu su se ljudi mogli nadati, s obzirom na to da su nemoćni da se izbore protiv sustava. No, drugi dio, Svjedočanstva, pruža mogućnost da bi pojedinci, uz dovoljno sreće, hrabrosti i pameti, možda mogli i uzvratiti udarac.

No, mogu li? Bezbroj je primjera prošlih i sadašnjih monstruoznih režima u stvarnom svijetu. I svi nas oni dovode do pitanja zašto se ljudi nisu pobunili protiv svojih vladara. Neki od nas skloni su brzo osuditi one koji se povinuju takvim režimima kao zle psihopate – ili barem moralno inferiorne ljude u odnosu na sebe.

Ali kakve su šanse da biste u takvom scenariju bili junački buntovnik i da biste odbili biti suučesnik u održavanju ili čak provođenju sustava?

Da bismo odgovorili na to pitanje, započnimo s klasičnom analizom američkog teoretičara organizacije Jamesa Marcha i norveškog politologa Johana Olsena iz 2004. godine.

Njih dvojica su tvrdili da ljudskim ponašanjem upravljaju dvije komplementarne i vrlo različite "logike". Prema logici posljedica, mi biramo svoje poteze poput dobrog ekonomista: odmjeravamo troškove i koristi alternativnih opcija u svjetlu naših osobnih ciljeva. U suštini to je način na koji dobivamo ono što želimo.

No, postoji i druga logika, logika primjerenosti. Prema ovoj logici ishodi, dobri ili loši, često su od sekundarnog značaja – mi često biramo svoje poteze postavljanjem pitanja "Što bi osoba poput mene trebala učiniti u ovakvoj situaciji?"

Ovu ideju podupiru psihološka istraživanja. Ljudske društvene interakcije ovise o našoj sklonosti da se pridržavamo nepisanih pravila odgovarajućeg ponašanja. Većina nas je istinoljubiva pristojna, ne varamo kada igramo društvene igre i slijedimo pravila ponašanja. Dopuštamo sucima i nogometnim sucima da provode pravila. Jedno nedavno istraživanje je pokazalo da se prilagođavamo i proizvoljnim normama.

Logika primjerenog ponašanja se nameće sama – mi osuđujemo, izbjegavamo i prijavljujemo ljude koji lažu ili varaju. Istraživanje je pokazalo da ljudi čak i u anonimnim, eksperimentalnim "igrama" platiti novčani trošak da bi kaznili druge koji nisu surađivali.

Zato je logika primjerenosti ključna za razumijevanje toga kako se možemo organizirati u timove, tvrtke i cijele nacije. Za suradnju su potrebni zajednički sustavi pravila – lako je vidjeti kako je to možda oblikovala evolucija.

Psihološki temelji za to javljaju se vrlo rano. Djeca su čak i u dobi od tri godine sklona prosvjedovati ako se krše proizvoljna "pravila" igre. A svi znamo koliko je teško "isticati se" na igralištu zbog kršenja normi odijevanja, naglaska ili ponašanja.

Autoritarni režimi

Obje spomenute logike potrebne su za stvaranje i održavanje autoritarnog režima. Da bi bila sigurna da donosimo "prave" osobne odluke, opresivna država koristi dva glavna alata, mrkvu i batinu – nagrađivanje pokoravanja i kažnjavanje čak i nagovještaja pobune.

No, i sama osobna korist (ili težnja za opstankom) daje krhak temelj za opresivnu državu. Lako je vidjeti kako se logika primjerenosti uklapa ovdje, pretvarajući se iz sile suradnje u mehanizam za provođenje opresivnog statusa quo. Ta logika traži da slijedimo "pravila" i vodimo računa o tome da i drugi raste isto to – često i ne postavljajući pitanje zašto su pravila takva kakva jesu.

Zato režimi nadopunjavaju sustav nagrada i kažnjavanja s vlastitim normama, pravilima i konvencijama. "Dobar" stranački drug ili pripadnik vjerskog kulta ili terorističke grupe će naučiti da se mora pridržavati naredbi, ukloniti otpor i ne dovoditi autoritet u pitanje – i primijenit će te norme na svoje drugove.

Stoga se autoritarna država prije svega bavi očuvanjem ideologije – definiranjem "ispravnog" načina razmišljanja i ponašanja – kako bismo joj se bez pitanja povinovali.

To sigurno može pomoći u objašnjenju strahota nacističke Njemačke – pokazujući da to nije prvenstveno pitanje zla pojedinca. Kao što je filozofkinja Hannah Arendt slavno tvrdila, zločine holokausta omogućili su normalni ljudi, izmanipulirani kako bi udovoljili užasno nenormalnom skupu normi ponašanja.

Biste li se pobunili?

Kako bismo vi ili ja prošli u Gileadu? Možemo biti poprilično sigurni da bi se većina nas prilagodila (s manje ili više nelagode), te bi se teško mogli oteti dojmu da je način na koji se stvari rade ispravan i primjeren.

Pomislite samo na žar s kojim ljudi provode standarde odijevanja, zabranu nepristojnog govora ili prehrambene norme – koliko god se te stvari činile proizvoljnim. Doista, možda bismo se osjećali "moralno obvezanima" da zaštitimo partiju, naciju ili religiju, bez obzira na njen karakter.

Međutim, mali broj nas bi se ipak pobunio – ali sumnjam da bi to prvenstveno bilo na temelju razlika u moralnim osobinama pojedinca. I pobunjenici moraju koristiti logiku primjerenosti – oni moraju pronaći drugačije norme ili ideale, koje dijele s drugim pobunjenicima, ili biti nadahnuti poviješću ili literaturom. Izbijanje iz jednog skupa normi zahtijeva postojanje alternative.

Neki su ljudi prirodno manje konformisti od drugih, barem u jednom dijelu svojih života. To hoće li takvi pobunjenici uspjeti suprotstaviti djelomično može ovisiti o tome koliko uvjerljivo sebe mogu opravdati i obraniti pred drugima to što se ne žele povinovati.

U tom slučaju, mogli bismo očekivati da bi tendencija usvajanja nestandardnih normi mogla biti povezana s verbalnom sposobnošću i možda općom inteligencijom kod pojedinaca koji se zapravo pobune, za što postoje neki dokazi.

Način na koji reagiramo na nepravednost može utjecati i na našu sklonost buntovništvu. Jedno istraživanje je pokazalo da su ljudi koji nisu skloni riziku i koji olako povjeruju drugima manje skloni reagirati na nepravdu. Iako to nije dokazano tim istraživanjem, ta karakteristika mogla bi ih učiniti sklonijim prilagođavanju.

Drugi faktor su društvene okolnosti. Ljudi iz viših i srednjih slojeva društva u Njemačkoj tijekom 1920-ih do 1940-ih bili su gotovo dvostruko skloniji pridruživanju nacističkoj stranci od onih nižeg socijalnog statusa. Tako je moguće da se oni koji imaju najviše za izgubiti/ili su željni uspona na društvenoj ljestvici naročito skloni pokoravanju. I, naravno, ako se ostali članovi vašeg društvenog kruga pokoravaju, mislit ćete da je to "prikladna" stvar za učiniti.

Nakon pažljivog odmjeravanja posljedica, vrlo malo ljudi bi se borilo protiv Gileada – uostalom, najvjerojatniji ishod bio bi neuspjeh i uništenje. Ono što pokreće borbu protiv opresivnog društva je konkurentna vizija – vizija jednakosti, slobode i pravde, i osjećaj da ih je potrebno braniti bez obzira na posljedice.


Piše Nick Chater za The Conversation
Prevela: Ružica Ereš