O strahu i mentalnoj zarazi

Prava tragedija bi bila da prođemo kroz ovu pandemiju bez da se promijenimo nabolje. Bilo bi to kao da sve te smrti, te patnje, sve smrti koje dolaze, sve patnje koje dolaze, ne znače ništa.

AUTOR: Ben Okri
OBJAVLJENO: 26.03.20 u 20:58
https://bit.ly/3bluNR0
Postoji velika razlika između panike i svijesti. Sa sviješću dolazi odgovornost, poštovanje za razmjere problema i smirena svjesnost o tome što treba učiniti.

Čovjek može biti svjestan koronavirusa, svjestan onoga što je potrebno napraviti da bi se smanjilo njegovo širenje – i moramo napraviti te stvari. No, ne treba pogoršavati situaciju s negativnom maštom, koja je strah. Jer, kao vatra, mašta može stvarati ili uništavati. Može nas natjerati da djelujemo najgore što možemo. To je ono što čini panika. Panika je strah na steroidima. S panikom se gubi razum. Otkako je virus ušao u našu mentalnu kulturu, postao je sveprisutan. Zaronili smo u njegov svijet, u njegovu zastrašujuću moć.

Mnogi prijatelji s kojima sam razgovarao preko telefona rekli su da im se samo zbog previše čitanja o tome događalo da usred noći osjete bol u prsima ili prolaznu nemogućnost disanja. Nekoliko trenutaka kasnije osjećali bi se bolje. Nakon provjere, otkrili bi da im nije ništa. Jednostavno su intenzivno zamislili simptome o kojima su čitali i počeli su ih doživljavati u svom tijelu. Tako mi je palo na pamet da bi mogla postojati dimenzija ove pandemije koja bi se mogla nazvati mentalnom zarazom.

Je li moguće biti previše zaokupljen nečim do razine razbolijevanja od toga? Događalo se da su se ljudi razboljeli zbog svojih misli. Ako se to može dogoditi s opsesijom pojedinca, što se događa kada čitava kultura postane opsjednuta nečim tako snažnim za maštu kao što je trenutna pandemija.

Možda je vrijeme da se razvije druga mentalna zaraza koja će se suprotstaviti sili smrtonosne. Možda je vrijeme da razvijemo zarazu hrabrosti, dobrog zdravlja i solidarnosti. Ne govori se dovoljno o ulozi našeg mentalnog stanja u borbi protiv virusa. Strah otkriva ono najgore u nama, čini nas paničnim kupcima. Ali, velikodušnost duha tjera nas na razmišljanje o zajedničkom preživljavanju. To u nama budi kreativne načine suočavanja sa stresovima koji su posljedica nužnih mjera za suzbijanje širenja virusa. Nikad nismo snalažljiviji nego kad djelujemo iz hrabrosti.

Ne samo da ćemo preživjeti ovu pandemiju, nego će se o nama prosuđivati po tome kako smo je preživjeli, po onome što ćemo postati nakon nje. Ili će nas to što činimo preobraziti ili će nas oštetiti to što nismo iskoristili svoj potencijal za dobrotu. Gradimo se cijelo vrijeme, ali nikad toliko jako kao kad smo suočeni s egzistencijalnom krizom.

Tijekom Drugog svjetskog rata Britanija je imala sreću da je imala vođu koji je pomogao naciji da se dokaže većom od svojih nevolja. Odgovor Britanije na taj trenutak definirao je njen karakter. Nalazimo se u jednom od trenutaka u povijesti kada smo suočeni s neviđenom krizom tako da bismo si mogli pokloniti izvanredan odgovor koji zauvijek može promijeniti našu sudbinu kao vrste. S obzirom na način na koji smo upravljali životom na ovom planetu kroz posljednjih 150 godina, neka vrsta katastrofe bila je neizbježna. Prekoračili smo na nasipu naše budućnosti. Iscrpili smo dobru volju planeta. Postoje i oni koji o trenutnoj pandemiji govore na način da je priroda pritisnula tipku za resetiranje, da se obraća čovječanstvu zbog nezamisliv načina na koje smo je zlostavljali i iscrpili. Oni to vide kao odgovor prirode na našu bahatost.

Stoga je ovo važan trenutak da kao vrsta preispitamo svoju savjest. Trenutak da se kritički promotrimo. Pitanja koja je postavila pandemija trebala bi se proširiti na sva ostala pitanja kroz koja bi buduće katastrofe mogle nastati, na pitanja klimatskih promjena, nadzora, građanskih prava, univerzalne zdravstvene zaštite, pravde, siromaštva. Čovječanstvo mijenjaju oni koji nauče najveće lekcije iz tragedije. Jedna od najvećih promjena napravljenih u Britaniji nakon Drugog svjetskog rata je stvaranje države blagostanja, sa zdravstvenom službom kao njenim draguljem. NHS je bio pod velikim naporom posljednjih 20 godina. Ali sada, tijekom pandemije, vidimo vrijednost ovog ideala univerzalnog zdravstvenog osiguranja koje plaćaju građani.

Pandemija sebičnosti podriva neke od najboljih lekcija koje je svijet naučio iz dva svjetska rata. Postepeno zaboravljamo vrijednost međunarodne suradnje. Vrijednosti tržišta prevladale su nad vrijednostima ljudske solidarnosti. Pa čak i ljudskog života. Naše su prosudbe iskrivljene mjerama novca, a ne mjerama srca.

To je još jedan način da kažemo da smo se izgubili. Duboko smo u novoj pustoši. Tu smo se našli jer se snažno čula samo jedna vrsta glasa, glas financijskog uspjeha. Ostali glasovi, jednako vrijedni, nisu se čuli dovoljno. Koji su to glasovi? Glasovi koji govore za prirodu, za siromašne, za pravdu: glasovi koji se lako ismijavaju.

Ušli smo u doba katastrofa. One će biti univerzalne jer su problemi svijeta sada univerzalni. Klimatska katastrofa neće birati jednu zemlju radije nego neku drugu.

Tolika gorčina nas je u zadnje vrijeme podijelila. Doktrine podjele nemaju nas kamo odvesti. Više nema prave sudbine za uskogrudne snove. Opseg naših izazova mora mijenjati opseg našeg vizionarskog odgovora.

Panika vođena strahom treba se zamijeniti strašću za boljim životom, za planet i za ljude na njemu. Nećemo postići mir koji nam je potreban da se suočimo s ovom pandemijom kroz strah od smrti. Ono što nam treba je poštovanje prema smrti i nova glad za životom. Mogli bismo počeli stvarati najbolje poglavlje u ljudskoj povijesti. Moglo bi se o nama u budućnosti govoriti da smo suočeni licem u lice s katastrofom virusa napravili nešto zapanjujuće. Zamislite kada bi svjetski lideri u ovom trenutku odlučili uvesti politike koje bi mogle preokrenuti klimatske promijene, omogućiti zdravlje i obrazovanje svim ljudima i ubiti virus siromaštva koji je proširio neopisivu bijedu.

Ovo možda zvuči nerealno. Ali povijest su uvijek stvarali ono koji su nas s vizijom vodili u trenucima naših najvećih kriza. Svi naši mitovi pokazuju u dva smjera. Ili idemo prema gore, prema pravom značenju civilizacije, ili krećemo prema apokalipsi.

Tragična vremena zahtijevaju izvanredne osobine. Stvoreni smo za herojske stvarnosti. Uvijek smo znali što učiniti. Naši preci kodirali su izbore za nas u pričama i legendama. Ali smo gluhi na ono što najviše trebamo čuti.

Ono što najviše trebamo čuti sada govori zlokobnim glasom smrti. Možda ćemo početi slušati.

Prava tragedija bi bila da prođemo kroz ovu pandemiju bez da se promijenimo nabolje. Bilo bi to kao da sve te smrti, te patnje, sve smrti koje dolaze, sve patnje koje dolaze, ne znače ništa.


Piše Ben Okri za The Guardian
Autor je pjesnik i romanopisac.
Prevela: Ružica Ereš