Dragoslav Dedović: Topli zečevi za „njega“ i „nju“

Javno tjeranje kroz „toplog zeca“ nije ništa drugo nego šutiranje nekoga ko je posrnuo, zarad pokazivanja sopstvene moralne superiornosti ili pripadnosti plemenu ispravnih. Ne vjerujem da je onečovječenje ružnih, prljavih i zlih dobar put da pokažete da ste lijep, čist i dobar čovjek. Nešto od te pljuvačke, kada vjetar okrene, uvijek vam se vrati u lice. Osjećam da se ispravna stvar ponekad zastupa na pogrešan način. Ili da je tu i tamo zastupaju pogrešni ljudi

AUTOR: Dragoslav Dedović
OBJAVLJENO: 01.04.21 u 11:02
https://bit.ly/2PK8QWm
Može li se podržati žrtva, a sačuvati pretpostavka nevinosti onog ko je optužen? Ili smo osuđeni na horsko navijanje gladijatorske arene? To se povodom „slučaja Štajnfeld-Lečić“ pita novinar DW Dragoslav Dedović.

Odrastao sam sa sestrom kao dijete samohrane majke, pa sam stekao solidan uvid u ženske nevolje sa muškarcima. Naročito sa onima koji misle da su bogomdani. Najčešće su takvi bili najtupaviji, makar bili nominalno inteligentni, jer im je socijalna inteligencija bila egomanski zakržljala.

U slučaju glumice Danijele Štajnfeld, koja je prijavila kolegu Branislava Lečića za silovanje, moja solidarnost nije bila opterećena bilo kakvom simpatijom za Lečića – mogao sam u potpunosti stati na stranu zlostavljanog bića, na stranu kojoj treba institucionalna zaštita od samoproglašenih alfa mužjaka.

Granice javnog iskazivanja te solidarnosti iscrtale su dvije datosti – vladavina prava i lični stav da ne bi trebalo učestvovati u hajkama. Podrška ženi, kada želi da nasilnika suoči sa posljedicama njegovog nasilja, uvjeren sam, nikako ne podrazumijeva drugu vrstu verbalnog nasilništva – pljuvanje po okrivljenom ili optuženom.

Jer, javno tjeranje kroz „toplog zeca“ nije ništa drugo nego šutiranje nekoga ko je posrnuo, zarad pokazivanja sopstvene moralne superiornosti ili pripadnosti plemenu ispravnih. Ne vjerujem da je onečovječenje ružnih, prljavih i zlih dobar put da pokažete da ste lijep, čist i dobar čovjek. Nešto od te pljuvačke, kada vjetar okrene, uvijek vam se vrati u lice. Osjećam da se ispravna stvar ponekad zastupa na pogrešan način. Ili da je tu i tamo zastupaju pogrešni ljudi.

Drugi argument je iz domena pravne države. Jedan od njenih najvažnijih elemenata je pretpostavka nevinosti. Ne morate biti uvjereni u nečiju nevinost da biste poštovali ovo načelo. Naprotiv, baš kada ste uvjereni da je neko kriv, morali biste učiniti sve da takvo načelo ne pustite niz vodu.

Javna osuda može lako da se pretvori u horsku presudu, a da sudstvo onda samo primijeni matricu stvorenu u javnosti. Takva presuda nije vjerodostojna jer se povinovala zakonu kolektivnog gnušanja. Ako vjerujemo da smo daleko od gladijatorske arene u kojoj rulja spušta ili diže prst, onda bismo morali tako i da se ponašamo.

Ljudska prava podrazumijevaju, na veliku žalost zagovornika javnog kastriranja silovatelja, i ljudska prava zločinaca. A o javno prozvanim i još neoptuženim osobama da i ne pričamo.

Pri tome bi pravosudne institucije bile dužne da sankcijama stave brnjicu svima koji aktere postupka pretvaraju u predmet masovnog trača, u digitalnu vašarsku atrakciju.

Kao misleća i moralna bića upadamo u lažnu dilemu – ili ćeš svoju solidarnost sa žrtvom ispoljiti javnim zgražavanjem nad prokazanim silovateljem, ili ćeš postati moralni saučesnik u silovanju.

Lečić očito i sam dobro svira na klavijaturi podijeljene javnosti, mada bi ćutanjem sigurno sačuvao više dostojanstva nego glumačkim upuštanjem u parasudski rijaliti.

Slučaj je opet bacio medijsko-tviteraške kričave reflektore na nove protagoniste i antagoniste, pretvarajući dramu mlade žene u zabavu za mase. Simptomi civilizacijske bolesti opet su isplivali u srpskoj podvarijanti: Tabloidni umovi povlađuju patrijarhalnom refleksu voajerski odnjegovane publike. Spremni su da ženu koja se usudila da kaže da je žrtva silovanja mizogino pretvore u moralno sumnjivu osobu. To je ono čuveno „suknjica joj je bila prekratka“ – perverzno opravdanje svih silovatelja.

Sve se svelo na to da se vjeruje „njemu“ ili „njoj“ i da se, zavisno od izbora junaka u tom rijalitiju, protivnik uvrijedi i ponizi. Po svemu sudeći, mizogina armija je glasnija.

Postoji li put mimo ovakvog diskursa? Ako isključimo logiku „ili-ili“ onda bi to možda bilo moguće. Solidarnost sa svim žrtvama seksualnog nasilja, uvijek i svuda. Poštovanje prava na fer postupak i pretpostavku nevinosti, što podrazumijeva odbijanje da se učestvuje u javnom suđenju. Previše idealizma za zemlju Srbiju?

Jedan kolega mi je na ovakve argumente rekao: „Idealno bi bilo da svi lijepo izvijestimo o tome, a da niko ne donosi konačni sud, da se ohrabre žene da otkriju nasilnike, ali da inkriminisani potencijalni nasilnici ne budu uništeni već, ako može, osuđeni... a to sve zajedno prosto ne biva.“

Upravo jer sve to zajedno u zemlji Srbiji ne biva i jesmo u opisanom trostrukom problemu: mizogina matrica, razulareni mediji, ignorisanje suštinskih pravnih normi. To proizvodi vrzino kolo „moralnog zgražavanja“ nad još nedokazanim činom i ogavnih tabloidnih napada na osobu koja progovara iz pozicije žrtve.

Nije samo silovanje duboko poremećena zlostavljačka pojava. Način na koji se optužba za silovanje medijski eksploatiše i živahno komentariše takođe pokazuje znake moralne dezorijentisanosti dobrog dijela društva.

Tekst "Topli zečevi za „njega“ i „nju“", autor Dragoslav Dedović, objavljen je na portalu Deutsche Welle, 31. mart 2021. godine