BIRN BiH video: Umjesto korupcije, institucije istražuju dobru vjeru “zviždača”

Za osam godina otkako prijavitelji korupcije na državnom nivou mogu dobiti status “zviždača”, tek je devet njih dobilo ovaj status koji ih štiti od odmazde. Balkanska istraživačka mreža Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) godinu dana je pratila kako je jedan “zviždač” kažnjavan nakon što je prijavio korupciju i kako su zakazali predviđeni sistemi zaštite.

AUTOR: Nermina Kuloglija, Semir Mujkić
OBJAVLJENO: 09.07.21 u 11:13
https://bit.ly/3xvuLS6
Emir Mešić dugogodišnji je uposlenik Uprave za indirektno oporezivanje (UIO) koji je prije tri godine odlučio prijaviti sumnju u korupciju i dobio zvanični status “zviždača”. Ali, umjesto zaštite, od institucija koje su ga trebale zaštititi ovaj prijavitelj korupcije dobio je sumnju u svoje dobre namjere.

S takvim odnosom suočavaju se i drugi prijavitelji korupcije.

Kada Tužilaštvo Bosne i Hercegovine godinu dana od njegove prijave nije uradilo ništa, Mešić je odlučio iskoristiti svoje zakonsko pravo i javno prijaviti korupciju kroz istraživanje BIRN-a BiH o nepravilnostima u naplati naknada na carinskim terminalima.

To mu je donijelo dva disciplinska postupka – jedan jer je govorio za medije, a drugi zbog navodnih propusta u radu od prije tri godine.

“Fokus tih disciplinskih prijava je da se vi stavite u jednu vrstu satanizacije, da se pokaže svima šta će se desiti onima koji prijavljuju, koji se tu nešto bune, da se skrene fokus sa prijave”, kaže Mešić i dodaje kako se danas skoro i ne priča o njegovoj prijavi, nego o postupcima koji se vode protiv njega.

Agencija za prevenciju korupcije i koordinaciju borbe protiv korupcije (APIK) odlučila je da protiv Mešića nije bilo takozvane štetne posljedice kada je u jednom od disciplinskih postupaka dobio otkaz, kasnije je ta odluka poništena, ali se postupak protiv njega još uvijek vodi.

Prema Zakonu o zaštiti lica koja prijavljuju korupciju u institucijama BiH, Mešić i drugi “zviždači” bi trebali biti zaštićeni od materijalnog, krivičnog ili disciplinskog progona. Međutim, APIK-ova pasivnost da zaštiti “zviždače” zabrinjava stručnjake i advokate. Prema njihovom mišljenju, nakon dobijanja statusa, “zviždači” su ostavljeni da se sami nose s problemima koje im nadređeni mogu prouzrokovati.

Uglješa Vuković iz Transparency Internationala u BiH, organizacije koja pruža podršku Mešiću, kaže kako ovaj slučaj pokazuje stvarni odnos prema prijaviteljima korupcije.

“Ono što nas je zaprepastilo u slučaju Emira Mešića jeste da se radilo o zaista školskom primjeru odmazde koju trpi jedno lice koje prijavi korupciju. Protiv njega su bili pokrenuti disciplinski postupci za neke disciplinske prekršaje tek nakon što je prijavio korupciju”, kaže Vuković.

Uprava za indirektno oporezivanje (UIO) negira navode da su postupci protiv Mešića pokrenuti zbog njegove prijave sumnje u korupciju.

Utvrđivanje štetne radnje zdravo za gotovo 

Dok Vuković smatra da je Mešić, prema zakonu, mogao javno govoriti o korupciji te da ga je APIK trebao zaštititi, direktor ove agencije Hasim Šabotić za BIRN BiH kaže kako u ovom slučaju nije utvrđeno da prijavitelj korupcije snosi štetne posljedice.

“Njemu niko ne brani da on ide prema Tužilaštvu, da obavještava, ako imaju činjenice i dokazi, da to filuje (…), ali mislim da je postupio suprotno pravilniku institucije u kojoj radi”, navodi Šabotić.

“Ako je zaštićeni prijavitelj korupcije, on se ne razlikuje od onog što nije. Znate zašto? Jer on mora da poštuje norme ponašanja i zakonsku regulativu”, navodi Šabotić.

Ali Mešićeva advokatica Biljana Radulović objašnjava da se ovakvim tumačenjem zakona status “zviždača” obezvređuje. Pravilnik neke institucije ne bi mogao biti iznad zakona koji štiti prijavitelje.
“Poslije njegove prijave su uslijedili ti mnogi disciplinski postupci, a ta prijava ga je trebala štititi od disciplinskih postupaka. I nije dovoljno ako se poslodavac obrati i kaže da ti postupci nisu u direktnoj vezi s njegovom prijavom, da APIK to smatra zdravo za gotovo”, kaže Radulović.

Za donošenje odluke o tome da li je protiv prijavitelja korupcije načinjena štetna radnja, APIK može angažirati Upravni inspektorat Ministarstva pravde BiH, koji izuzme dokumentaciju iz institucije koja je pokrenula disciplinski postupak protiv prijavitelja i sačini zapisnik.

Emir Mehmedović, glavni upravni inspektor, za BIRN BiH kaže kako inspektorat ne donosi bilo kakve zaključke u svojim zapisnicima, već da to radi APIK, te se nije mogao očitovati na to da li Mešić disciplinskim postupcima trpi štetnu radnju. Javni istup prijavitelja korupcije zakonom je propisan, kaže on.

Zakon kao jednu od mogućnosti predviđa i takozvanu eksternu prijavu.

Zbog toga Vuković potcrtava kako je javni istup prijavitelja korupcije legitiman kanal uz prijavu upućenu nadležnim organima, te da je APIK trebao prepoznati štetne radnje koje su pokrenute protiv Mešića.
“U praksi se Agencija nerado odlučuje na to i uopšte ne praktikuje ovlaštenja i ne upušta se u istrage, niti u to da teret dokazivanja bi uvijek trebao biti na poslodavcu ako se poziva na to da ne čini štetne radnje”, navodi Vuković, dodajući kako Agencija samo dodjeljuje statuse.

“Nažalost, prema mom mišljenju i doživljaju Agencije, Agencija nema aktivan stav prema zaštićenim prijaviteljima. On je pasivan i dosta je nepostojan”, smatra Mešić.

Koncept dobre vjere je teško mjerljiv 

Rad Agencije za prevenciju korupcije i koordinaciju borbe protiv korupcije (APIK) Sanjin Sinanović, bivši uposlenik Centralne banke, smatra gotovo beznačajnim.

“Ne vidim iz mojih saznanja da je ta agencija učinila puno, gotovo ništa čak i prema onim ljudima koji su uspjeli da ostvare status uzbunjivača”, smatra Sinanović, čiji je zahtjev za dobijanje statusa “zviždača” četiri puta odbijen.

On je krajem 2017. i početkom 2018. godine, kako kaže, Tužilaštvu BiH i Državnoj agenciji za istrage i zaštitu (SIPA) prijavio sumnje u nepravilnosti u javnim nabavkama, zapošljavanju i drugim nepravilnostima u Centralnoj banci.

Krajem 2018. godine Centralna banka, čiji je Sinanović bio uposlenik, započinje s disciplinskim postupcima protiv njega. Nakon toga on odlučuje podnijeti zahtjev za ostvarivanje statusa “zviždača”.
“Ja se obraćam odmah početkom 2019. godine APIK-u, s težnjom da ostvarim status uzbunjivača. (…) Nakon pregleda dokumentacije, meni je postupajući inspektor rekao da, po svemu, ja treba da dobijem status uzbunjivača”, priča Sinanović, dodajući da ga je APIK odbio navodeći kako nisu sigurni u njegovu dobru volju.

“Dobra volja je, hajmo reći, institut APIK-a koji njima omogućava da oni, na bazi njima znanih saznanja (…) odluče da nekome daju odnosno ne daju status uzbunjivača”, kaže Sinanović.

U pojašnjenju novinarima BIRN-a BiH zbog čega je zahtjev Sinanovića odbijen, Šabotić, direktor APIK-a, navodi kako je dobra vjera bila razlog koji Sinanović, uz druga dva potrebna uslova, nije ispunio.

“Da bi neko od 22.000 zaposlenih na nivou BiH dobio status, on treba da ispuni tri uslova: prvi je da je prijavio korupciju, drugi uslov je da je to uradio u dobroj vjeri, tu vjeru mi cijenimo, i treći uslov je da je uposlenik institucije na nivou BiH”, navodi Šabotić, dodajući kako se utvrđivanje dobre vjere vrši u APIK-u, te da podrazumijeva poređenje vremena kada je koji disciplinski postupak pokrenut protiv osobe koja traži zaštitu.

Prema direktivi Evropske unije iz 2019. godine, prilikom odlučivanja o zaštiti prijavitelja korupcije ne preispituju se njihovi motivi. Stručnjaci smatraju da zakonom na državnom nivou nije dovoljno precizirana dobra volja.

“Koncept dobre vjere kod prijavitelja je dosta apstraktan, teško mjerljiv. Vjerujem da bi bilo mnogo bolje postaviti kriterij koji je objektivniji, koji možemo na neki način mjeriti”, smatra upravni inspektor Mehmedović, dok Vuković smatra i da je način utvrđivanja dobre vjere na internim sastancima u APIK-u sporan.

“Prema onome u što smo mi imali uvid, to je da se (…) ocjenjuje da li ima dobra namjera ili vjera kod uzbunjivača na internim sastancima u samom APIK-u i svakako konačnu odluku donosi rukovodilac”, navodi Vuković.

Šabotić tvrdi kako, premda njegova odluka može biti konačna, nikad nije zauzeo drugačiji stav od pomoćnika ili savjetnika.

Potrebno usklađivanje zakona o zaštiti “zviždača”

Komentarišući izvještaj stručnjaka za Evropsku komisiju, poznatiji kao Priebeov izvještaj, u kome se navodi da je APIK propustio priliku da se pozicionira kao centralno tijelo u borbi protiv korupcije, uključujući i u oblasti zaštite prijavitelja korupcije, Šabotić navodi kako je urađeno sve ono što zakon omogućava.

“Neka nam neko dokaže da mi nešto u skladu sa zakonom nismo odradili, ja ne moram ni sutra doći na posao, ali samo nek dokaže. Znači, svaki predmet ima tu, po pitanju uzbunjivača, od korice do korice, svaki papir protokolisan”, kaže Šabotić, koji smatra da se zakon treba mijenjati.

Vuković smatra da, s obzirom na to da se zakon na državnom nivou primjenjuje duže od osam godina, mali je broj lica koja su dobila status “zviždača”, tek devet njih.

“To šalje poruku da ljudi nemaju povjerenje u institucije i da smatraju da one nisu dovoljno osposobljene ili politički nezavisne da mogu prakticirati svoja data javna ovlaštenja”, navodi Vuković, pojašnjavajući kako je neophodno unapređenje zakona o zaštiti “zviždača”, te njegovo usvajanje u Federaciji BiH, gdje nikada nije usvojen.

“Zakon u RS-u i zakon na državnom nivou – oni su potpuno različiti. U RS-u se zakonodavac odlučio na sudski model zaštite (…) i uključuje i zaštitu prijavilaca koji rade i u javnom i u privatnom sektoru”, navodi Vuković, pojašnjavajući kako se državni zakon odnosi samo na zaposlene u institucijama u BiH.

“Potrebno je definirati model eksterne zaštite, sudski ili administrativni. Oba mogu biti efikasna, samo zavisi da li ćemo sva rješenja predvidjeti jasno i ko će provoditi zakon”, zaključuje Vuković.
Zaštita prijavitelja korupcije jedna je od stavki navedena među 14 uslova za ulazak BiH u Evropsku uniju.

Tekst "Umjesto korupcije, institucije istražuju dobru vjeru “zviždača”", autori Nermina Kuloglija i Semir Mujkić, objavljen je na portalu Detektor.ba (BIRN BiH)