Green New Deal je prvi korak prema eko revoluciji

Naše je doba obilježeno izborom nenalik onima s kakvim su bile suočene sve prethodne generacije.

AUTOR: Mreža antifašistkinja Zagreb
OBJAVLJENO: 29.07.19 u 09:13
http://bit.ly/2YdEcbc
Vaios Triantafyllou: Smatrate li da je moguće boriti se protiv klimatske krize u okviru globalizirane kapitalističke ekonomije? Uobičajen liberalni narativ tvrdi da financijske subvencije i ekonomske regulacije, uz snažan rast čistih tehnologija, mogu riješiti problem (usprkos znanstvenim dokazima i nedavnom izvještaju UN-a koji tvrdi suprotno). Što mislite o Zelenom New Dealu koji predlaže kongresnica Alexandria Ocasio-Cortez te kakav je odnos između sadašnjih mogućnosti i dugoročnih, socijalističkih rješenja?

John Bellamy Foster: Ne možemo se uhvatiti ukoštac s klimatskom krizom, pa tako ni s planetarnim ekološkim izvanrednim stanjem, dok prihvaćamo logiku globalizirane kapitalističke ekonomije. No trenutačno živimo u takvoj ekonomiji i imamo vrlo malo vremena da reagiramo na klimatske promjene. Prema tome, moramo društvo hitno svjesno usmjeriti na način da interese ljudi i prirode stavlja ispred profita, za razliku od kapitalizma koji profit stavlja ispred ljudi i prirode. Moramo se protiviti logici sistema čak i dok živimo unutar njega. To je ono što se podrazumijeva pod "pokretom prema socijalizmu", kako je to izvorno izrazio William Morris.

Kapitalizam nije samo sustav, on je sustav društvenih odnosa i društveno-metaboličkih procesa. Moramo radikalno promijeniti mnoge od tih odnosa i procesa iznutra i to u vrlo kratkom roku kako bismo se uhvatili ukoštac s trenutačnim ekološkim izvanrednim stanjem. Naravno, dugoročno nam je potrebna potpuna ekološka i društvena revolucija koja nadilazi postojeće kapitalističke proizvodne odnose. No sada smo suočeni s izvanrednim stanjem i prioritet je eliminacija fosilnih goriva, što podrazumijeva uništenje takozvanog fosilnog kapitala. Cilj je izbjeći ono što znanstvenici Zemljina sustava nazivaju "Zemljom-staklenikom" (hothouse Earth), pri čemu katastrofalne klimatske promjene postaju nezaustavljive i ireverzibilne, do čega bi moglo doći za nekoliko desetljeća ili manje.

Što se tiče Ocasio-Cortezina prijedloga Zelenog New Deala, impresioniran sam nekim njegovim aspektima. Ona poziva na masovnu mobilizaciju, koja je uistinu potrebna. Također predlaže inovativne oblike financiranja, poput uspostave mreže javnih banaka koje bi ga izravno financirale, po uzoru na New Deal, te mnogo viših graničnih poreznih stopa za bogate i korporacije, kakve smo nekada imali u SAD-u. Prihodi bi se koristili za financiranje velike tranzicije na energiju sunca i vjetra. Ona to povezuje sa širokim spektrom društvenih pitanja. No ništa od toga neće stvarno uspjeti, čak i kada bi to bilo moguće zakonom propisati, s obzirom na sustav kakav imamo, ako se ne razvije u ekološku revoluciju sa širokom društvenom bazom. Dakle, radikalan Zeleni New Deal u najboljem je slučaju ulazna točka k široj eko-revolucionarnoj promjeni, koja uključuje samomobilizaciju stanovništva. Ako ne potakne ekološku revoluciju, neće imati nikakav učinak.

Što se tiče Vašeg pitanja o ulozi financijskih subvencija i regulacija, ništa od toga nije učinkovita strategija. Bilo bi uzaludno. Kakve bismo financijske subvencije mogli dati energetskim tvrtkama koje posjeduju fosilna goriva u vrijednosti bilijunâ dolara pa im je u interesu opstanak tog sustava?

Exxon-Mobil je izjavio da će eksploatirati i sagorjeti sva fosilna goriva kojima raspolaže, koja su pod zemljom, zato što su u njegovu vlasništvu i zato što od njih može profitirati —iako je potpuno svjestan da je to smrtna presuda za čovječanstvo. Nema šanse da će puke subvencije to promijeniti. Zasad nisu ukinute čak ni subvencije za pronalaženje novih ležišta fosilnih goriva. Regulacije ne mogu biti učinkovite u okviru postojećeg sustava jer korporacije uvijek ovladaju postupkom usvajanja regulacija. Promjena postojeće političko-ekonomsko-energetske matrice zahtijevala bi promjenu vlasništva nad sredstvima za proizvodnju — u ovom slučaju fosilnih goriva. To bi značilo ne samo prijenos vlasništva već i poništenje imovine u vrijednosti bilijunâ dolara na globalnoj razini jer bi fosilna goriva morala ostati pod zemljom.

Još jedan argument pristalica liberalizma i kapitalističke ekonomije jest da će globalno natjecanje prije ili kasnije dovesti do tehnoloških inovacija, kao i posljedičnog smanjenja troškova, te da će se time riješiti klimatski problemi (apsurdnim intervencijama poput kolonizacije drugih planeta itd.) Smatrate li da taj pristup imalo drži vodu?

Ne smatram da drži vodu. Klimatski problem nije moguće riješiti isključivo tehnološkim sredstvima, iako su tehnološke inovacije nužne. Često se spominje potpuna dekarbonizacija, kao da je riječ o samo tehničkom problemu i kao da možemo provesti potpunu dekarboniziraciju dok nastavljamo širiti kapitalistički ekonomski sustav kao dosad. No puke inovacije u efikasnosti neće biti dostatne. Smanjenje troškova neće biti dostatno. Moramo postići nultu stopu emisija ugljika globalno do 2050. godine, a to nije moguće ostvariti dok god smo vjerni logici stavljanja profita ispred ljudi i planeta. Stotinama smo godina postojano unapređivali svoju efikasnost u pogledu inženjerstva, pritom vršeći sve veći antropogenički utjecaj na planet. Ta se pojava naziva "Jevonsovim paradoksom". Kao što je ekonomist William Stanley Jevons uočio u 19. stoljeću, svaki put kada je razvijen napredniji parni stroj koji je učinkovitije sagorijevao ugljen, ukupni bi rezultat bio više sagorijevanja ugljena. To je zato što je kapitalizam kao sustav usmjeren k ekonomskom rastu i akumulaciji, a ne konzervaciji. Svaki porast učinkovitosti koristi se za ekspanziju a ne za smanjivanje ukupnog iskorištavanja energije i prirodnih resursa.

Već smo pola stoljeća svjesni globalnog zatopljenja, a sustav nije uspio reagirati, iako se stanje ubrzano pogoršava. Nije došlo do potpune dekarbonizacije, do odvajanja ugljičnih emisija od ekonomskog rasta. 2018. godine globalne su emisije porasle za 2,7 posto, u SAD-u za 3,4 posto, otprilike ukorak sa stopom ekonomskog rasta, a kako bismo izbjegli probijanje ugljičnog budžeta u narednom desetljeću ili dva trebamo smanjivati emisije ugljika stopom od 3 posto godišnje na globalnoj razini. Ukratko, trenutačna je situacija kritična. Tehnologije koje su u planu i one koje se mogu učinkovito primijeniti ne mogu riješiti te probleme dokle god nastavljamo sagorijevati fosilna goriva. Ideja da nam tehnologija može omogućiti nastavak eksponencijalne akumulacije bez temeljite promjene energetskog i društvenog poretka u sukobu je s ekonomskom i fizičkom stvarnošću. Jedini je izlaz iz ove epohalne krize hitno smanjenje ugljičnih emisija, što znači prestanak crpljenja fosilnih goriva. To zahtijeva izravan sukob s fosilnim kapitalom. Tome nema alternative.

Jasno, nužan je velik prijelaz na tehnologije sunca i vjetra. No to samo po sebi ne bi bilo dovoljno. Moramo promijeniti što proizvodimo i što konzumiramo te količinu otpada koju stvaramo. U korist nam ide činjenica da možemo smanjiti golemu količinu otpada koji nastaje zbog nejednakosti u društvu. No to je vezano uz odluke koje donosimo kao društvo te s društvenim odnosima i odnosima moći. Naše sadašnje društvo ni u kojem smislu nije učinkovito ni održivo na makrorazini. To možemo ispraviti ako tako odlučimo, ali ne ako slijedimo logiku privatnog profita.

Što bi, po Vašem mišljenju, uključivala socijalistička okolišna politika i koje su okosnice takve politike? Koje je mjesto čistih tehnologija u takvoj politici? Je li samorazumljivo da bi ukidanje kapitalističke pohlepe i kapitalističkog načina proizvodnje riješilo klimatsku krizu?

Pod uvjetom da uklonimo okove u kojima kapitalizam drži društvo — za što bi bila potrebna duga ekološka revolucija i stvaranje održivoga socijalističkog društva — postoji šansa da ćemo moći riješiti problem. No za to, naravno, nema garancije. Ovisi o tome kakve ćemo vrste društvenih struktura, institucija i organa stvoriti. Ovisi o promjenama u društvu. Ipak, ono što održivo socijalističko društvo može ponuditi jest posve drugačiji set proizvodnih mjerila koja određuju što i kako proizvodimo. Naglasak bi mogao biti stavljen na zadovoljenje osnovnih potreba stanovništva, smanjenje otpada, organiziranje tehnologije na temelju upotrebne, a ne razmjenske vrijednosti. Bilo bi moguće donositi itekako drugačije odluke o primjeni tehnologije. To bi zahtijevalo demokratsko planiranje na lokalnoj, regionalnoj i globalnoj razini. Iako sve to iziskuje podosta vremena, čim se počnemo kretati izvan logike kapitala otvorit će se čitav niz mogućnosti po pitanju zadovoljenja potreba i očuvanja okoliša.

Međutim, naša je proizvodnja sada prvenstveno posvećena akumulaciji kapitala, uslijed čega uništavamo klimu. Moramo biti u stanju racionalno organizirati društvo. Trenutačno nam to onemogućavaju društvene i klasne prepreke. Svi sjede i gledaju uništavanje klime, koje je evidentno iz ekstremnih vremenskih prilika koje se već svugdje pojavljuju, i gotovo se svi osjećaju bespomoćnima. Zašto se ljudi osjećaju tako bespomoćnima? Zato što se trenutačno sve odluke temelje na profitu i svi se osjećamo zarobljenima unutar sustava čiju logiku reproduciramo u svom svakodnevnom djelovanju, čak i kada mu se protivimo. Nijedna odluka koja se sada donosi ne temelji se na principima održivoga ljudskog razvoja —naprosto zato što živimo u kapitalističkom sustavu u kojem je akumulacija kapitala svetinja. No za razliku od prirodnih zakona kojima se moramo pokoravati, valja se prisjetiti da su društveni zakoni proizvod historijski konkretnih sustava te da ih možemo kršiti kada više ne odgovaraju društvenim potrebama. Sada je nužno usprotiviti se mnogim društvenim zakonima umjetno nametnutima od strane kapitalizma.

Uz mnogobrojne nedostatke, jedna je prednost kapitalizma što unapređuje efikasnost proizvodnje. No ta se efikasnost uvijek ostvaruje nauštrb prirodnih resursa i uzrokuje upropaštavanje okoliša. Smatrate li da je moguć kompromis između povećanja efikasnosti u industrijskoj i poljoprivrednoj proizvodnji i borbe protiv klimatske krize?

Prije svega, ne vjerujem da kapitalizam povećava makro-efikasnost, premda je relativno uspješan u pogledu mikro-efikasnosti (ako zanemarimo otpad, koji je sastavni dio proizvodnje i prodaje gotovo svake vrste tržišne robe). Dakle, sve ovisi o tome kako definiramo efikasnost. Tvrdnje o efikasnosti kapitalizma prenaglašene su u suvremenoj ideologiji. Kapitalizam definira efikasnost prvenstveno u pogledu profitabilnosti. Uspješno je kombinirao inpute i outpute na relativno efikasne načine radi stvaranja profita, održavao cijenu rada niskom, pritom eksternalizirajući društvene i ekološke troškove. No sve u svemu, na makro-razini (pa realno i na mikro-razini — s obzirom na to da je najveći dio troška tube paste za zube, na primjer, vezan za marketing) vrlo je neefikasan, rasipan i destruktivan sustav. Kako je moguće nazivati sustav efikasnim kada smo u procesu uništenja cjelokupne klime te posljedično i cijele ljudske civilizacije? 

Uzmimo za primjer poljoprivredu. Svi znanstveni dokazi ukazuju na to da je agrobiznis vrlo neefikasan način proizvodnje hrane, iako je najefikasniji način proizvodnje monopolističkih profita jer smanjuje cijenu rada i maksimira trgovinske marže. Nasuprot tome, najefikasniji način proizvodnje hrane u pogledu ljudi i upotrebe zemlje jest poljoprivreda na malim poljoprivrednim gospodarstvima, što je potpuno suprotno sustavu kakav sada imamo. Unaprijeđena poljoprivreda na malim gospodarstvima s naglaskom na permakulturi i bioraznolikosti također predstavlja najbolji način izvlačenja ugljika iz zraka. Takva poljoprivreda, neuskladiva s koncentriranim kapitalizmom, zahtijeva više ljudskog rada, no efikasnija je u svim ostalim pogledima.

Naša se ekonomija temelji na otpadu; to je ugrađeno u samu strukturu monopolnog kapitalizma. U SAD-u smo vrlo "učinkoviti" u proizvodnji (ili outsourcingu) proizvoda poput plastičnih slamki, koje su toliko jeftine da ih na nekoliko minuta koristimo za ispijanje pića i odmah potom bacamo u smeće (gdje se ne razgrade nego zavšavaju u oceanima i gutaju ih ribe), nakon čega moramo proizvesti nove koje opet nekoliko minuta koristimo pa bacamo. U SAD-u trošimo stotine milijuna plastičnih slamki na dan. Trošimo stotine milijardi dolara godišnje na marketing (targetiranje, istraživanje motivacija potrošača, produkt menadžment, reklame, poticanje prodaje, direktni marketing). Velik dio tog marketinga smatra se troškom proizvodnje, no njegova je svrha prodaja: potaknuti ljude na kupnju nečega što ne trebaju ili čak ni ne žele. Prema tome, kada sve to uzmemo u obzir, kapitalistički sustav uopće nije učinkovit. Neizmjerno je rasipan, daleko najrasipniji sustav u povijesti, popraćen strahovitim siromaštvom. Nije učinkovito sve više zagađivati zrak i vodu te ljude prisiljavati da kupuju vodu u bocama, što povećava profite.

Moramo raščistiti što proizvodimo i u kojoj mjeri to služi ljudskim potrebama u ovom sustavu. Trenutačno 10 posto svjetskog stanovništva pati od pothranjenosti. Moramo pronaći načine da ih opskrbimo hranom. U SAD-u danas svake noći pola milijuna ljudi nema krov nad glavom. Moramo pronaći način da im osiguramo stanovanje, i tako dalje. Društvo koje je zaista učinkovito prema kriteriju potreba jamčilo bi ljudima hranu, smještaj, zdravstvenu skrb, obrazovanje, smisleni rad i sve ostalo što ljudi očajnički trebaju ali mnogo njih nema.

Pri razvijanju adekvatnog prijedloga bitno je u njega integrirati sve sfere života. Stoga bih se osvrnuo na odnos raspodjele resursa i direktne demokracije ili, preciznije, između centralnog planiranja i lokalnog odlučivanja. Postoji li proturječje između centralnog planiranja, u smislu kvantifikacije potreba svih ljudi i raspoloživih resursa, i lokalnog, demokratskog odlučivanja? Ako postoji, kako možemo pronaći ravnotežu između to dvoje?

Mislim da ne postoji jasno proturječje. Kako bismo se uhvatili ukoštac s vrstom planetarnih problema s kojima smo suočeni, od ekosustava do klime, od lokalnih do globalnih ekonomija, potrebna nam je neka vrsta centralnog planiranja. No ono mora biti integrirano s lokalnim, regionalnim planiranjem i demokratskim sustavima upravljanja. To ne mora značiti dirižističku ekonomiju u kojoj se sve odluke donose na vrhu. Kao što je John Kenneth Galbraith običavao reći, korporacije su same po sebi oblik planskog sustava. No to se planiranje odvija unutar sustava institucionalizirane pohlepe i natjecanja između divovskih monopolističkih tvrtki te na temelju manipuliranja javnosti. Ništa od toga nema veze s demokracijom i podriva ono malo što je ostalo od liberalno-demokratske države.

Činjenica je da u SAD-u i u cijelom kapitalizmu imamo vrlo centralizirane privatne institucije, koje uvelike upravljaju sustavom i na koje javnost nema nikakav utjecaj. Politički teoretičar Sheldon Wolin nazivao je to "izvrnutim totalitarizmom". Danas je to sustav nadzornog kapitalizma. U njemu su korporacije i klasa milijardera primarni donosioci odluka, koji djelujući prvenstveno u vlastitu interesu i u interesu svojih dioničara upravljaju državom. Stoga je nužno uvesti demokratsko planiranje, koje bi nam omogućilo razumne odabire i stvarno participativno odlučivanje o budućnosti u područjima poput ekologije.

Naše je doba obilježeno izborom nenalik onima s kakvim su bile suočene sve prethodne generacije. U Komunističkom manifestu Karl Marx i Friedrich Engels pisali su o potrebi za "revolucionarnom preobrazbom cijelog društva ili pak zajedničkom propašću sukobljenih klasa". No danas se prijetnja te "zajedničke propasti" ne odnosi samo na ovo ili ono društvo ili civilizaciju, nego na čovječanstvo u cjelini, uključujući sve buduće generacije, i — ako se stvari nastave po starom — gotovo sigurno predstavlja nepovratnu, katastrofalnu promjenu na planetarnoj razini. U tim strašnim okolnostima samo je jedan odgovor moguć: duga ekološka revolucija.

Intervju je izvorno objavljen na stranici truthout.org, 9. veljače 2019.

Preuzeto s portala Mreža antifašistkinja Zagreb (28. 7. 2019. godine). Prijevod: Veronika Bauer i Damjan Rajačić.