John Vidal: Samo recikliranje nije rješenje za krizu plastičnog otpada

Može li se konzumerizam ikada obuzdati?

AUTOR: John Vidal
OBJAVLJENO: 16.01.20 u 14:03
http://bit.ly/2FTl0nv
Lego Disney Frozen II Arendelle Castle Village sadrži princeze, životinje, ptice i mini lutke. Napravljen je od 521 komadića plastike i bila je jedna od najprodavanijih božićnih igračaka, a ljubitelji crtanog filma na kojem se temelji sigurno će se satima zabavljati s njim.

No, tih nekoliko sati možda su posljednji sati tijekom kojih će se koristiti ova i mnoge druge igračke. Na tisuće plastičnih dvoraca farmi i igara, kao i bezbroj drugih poklona, vjerojatno su već nagurani u pretrpane ormare iz kojih će se izbaciti za godinu ili dvije kako bi se napravio prostor za još plastike. A s obzirom na to da je većinu plastike gotovo nemoguće reciklirati, ove će se igračke vjerojatno morati odlagati na otpad ili spaljivati u spalionicama, zagađujući zrak i dodatno pojačavajući globalno zagrijavanje.

No, bi li se zaista osjetila razlika da se ovaj dvorac i 359 milijuna tona druge plastike koju svijet stvara godišnje može reciklirati? Je li problem vrsta plastike ili činjenica da smo preplavljeni ogromnom količinom otpada koji ne možemo obraditi?

Ovo pitanje jedva je postavila Zelena alijansa, čije novo izvješće koje su platili neke od najvećih britanskih tvrtki za reciklažu plastike, tvrdi kako su ljudi zbunjeni oko toga što se može reciklirati ili kompostirati. Tvrtke, kažu autori izvještaja, žele koristiti manje plastike, ali time bi možda mogli povećati naš ugljični otisak kada bismo se prebacili na ambalaže od stakla ili kartona, koje i same imaju utjecaj na okoliš. Staklo je, naglašavaju, teže prevoziti, zbog čega ono može povećati emisije ugljika, a papirnate vrećice se možda neće moći koristiti višekratno.

Važno je reći ljudima što mogu baciti i reciklirati, ali korporacije i vlade koje posluju u plusu ne žele se baviti stvarnim problemom: ogromnom i sve većom količinom plastike i drugih stvari koje ljudi kupuju, kratko koriste i onda bacaju. Zajedno sa slavnim ličnostima, "influenserima" i PR tvrtkama, one žele stvoriti potrebu za stvarima za koje nismo ni znali da ih želimo, a zatim manipuliraju nama kako bismo kupili još više svega. Bombardirani reklamama, uvjereni smo da što više kupujemo, imat ćemo ispunjeniji i zadovoljniji život.

Industrije kažu kako se neke stope recikliranja povećavaju i da se određeni ciljevi ostvaruju, ali činjenica je da sagorijevamo više fosilnih goriva nego ikada prije i bacamo stvari koje nam više jednostavno nisu potrebne. Kupovina je sada izjednačena sa zabavom i ispunjenošću, naši državni praznici pretvoreni su u festivale kupovanja, zdravlje se mjeri kroz prodaju, a šefovi trgovačkih lanaca se povlače ako ljudi ne kupuju više novih stvari kod njih svake godine.

Rezultat toga je da svaka osoba u Velikoj Britaniji u prosjeku izbaci oko 400kg otpada godišnje, što nije daleko od težine malog automobila ili vrlo velikog motocikla. To je u usporedbi sa 745kg komunalnog otpada proizvedenog po osobi u SAD-u i 237kg u Africi. A ukupne stope recikliranja u Velikoj Britaniji su se smanjile.

Supermarketi koji prelaze s jedne vrste ambalaže na drugu mogu spriječiti da dio otpada završi u moru ili izgori, no to nije ni približno dovoljno. Način da se izbjegne ekološka katastrofa je izgladnjivati zvijer konzumerizma, kupujući manje i u više navrata koristeći više stvari koje kupuju. Umjesto da krivimo meso ili dvorce za igranje ili letove zrakoplovom, moramo promijeniti potrošačke navike i stav prema potrošnji.

Proizvođači plastike i supermarketi se s pravom pozivaju na odgovornost. No, pravi krivac je halapljivi industrijski model "take-make-waste" koji su prepoznali ljudi poput bivše mornarke Ellen MacArthur. Njena zaklada tvrdi da je kriza plastičnog otpada samo simptom kulture jednokratne upotrebe i da plastika nikada ne smije postati otpad. Poziva na kružno gospodarstvo temeljeno na načelima eliminacije otpada i onečišćenja kontinuiranim korištenjem proizvoda i materijala.

Može li se konzumerizam ikada obuzdati? Da, lako. Moguće je napraviti bolji dizajn stvari kako bi one trajale dulje; lanci hrane i proizvođači igračaka ne moraju praviti robu loše kvalitete; proizvođači mogu koristiti manje izvornih sirovina; otpad se može pretvoriti u resurs; može se razviti kružno gospodarstva. Porezom se tvrtke mogu učiniti odgovornijima; pretjerivanje se može obeshrabrivati u školama i kod kuće; identiteti se ne moraju temeljiti na tome koliko kupujemo.

Možemo kupovati hiper-lokalno, u trgovinama rabljene robe, sami uzgajati više hrane, postati više samodostatni. No, iznad svega toga, možemo samo naučiti reći "ne" kupovanju sve više novih stvari.

Ima i stvarne nade. Ekonomija rabljene robe veća je u Britaniji nego u bilo kojoj drugoj državi OECD-a, a dobrotvorne trgovine i prodaja rabljene robe generiraju više od 700 milijuna funti i oživljavaju glavne ulice. To je protuotrov za korporativnu kulturu i lance trgovina koji uzimaju novac iz lokalnih zajednica.

Ulice pune trgovina rabljene robe možda će deprimirati neke ljude, ali u ekološki pismenom svijetu treba ih promatrati kao pionire nove vrste društveno osviještenog konzumerizma. Oni ne samo da nude raznovrsnu robu, nego su popularni i po povoljnim cijenama, a većinom ih vode volonteri koji žele poboljšati život potrebitih ljudi i spriječiti bacanje, zakopavanje ili paljenje milijuna komada odjeće, igračaka, knjiga i namještaja.

Ako imate sreće, možda ćete u jednom pronaći i jedva korišteni Lego Disney Frozen II Arendelle Castle Village.


Piše John Vidal za The Guardian
Prevela: Ružica Ereš