Esther Duflo i Abhijit Banerjee: Ako zaista želimo promijeniti svijet, potrebna nam je bolja ekonomija

Potraga za brzim gospodarskim rastom neće riješiti ogromne izazove s kojima se suočavamo. Odgovor je iskreniji, humaniji pristup.

AUTOR: Esther Duflo i Abhijit Banerjee/The Guardian
OBJAVLJENO: 30.10.19 u 11:37
http://bit.ly/330T8ro
"Čijem mišljenju najviše vjerujete kada govore o svom području stručnosti?", bilo je pitanje jedne ankete u Velikoj Britaniji iz 2017. godine. Medicinske sestre našle su se na prvom mjestu – vjeruje im 84% ljudi. Političari su bili na zadnjem mjestu. Ekonomisti su se našli na drugom mjestu sa zada, a vjeruje im 25% ljudi. Ovaj nedostatak povjerenja ogleda se u činjenici da se konsenzus ekonomista (kada postoji) najčešće sustavno razlikuje od mišljenja građana. Poslovna škola Booth na Sveučilištu u Chicagu redovno ispituje grupu od četrdesetak uglednih ekonomista o njihovim stajalištima po pitanju temeljnih ekonomskih problema. Radeći s ekonomistkinjom Stefanie Stantchevom proveli smo anketu: odabrali smo 10 pitanja s panela ekonomskih stručnjaka i pitali smo 10.000 Amerikanaca o njihovim stavovima.

Kod većine pitanja ispostavilo se da se stavovi naših ispitanika oštro sukobljavaju sa stavovima ekonomista. Primjerice, nijedan član panela nije se složio s tvrdnjom da će "uvođenje novih američkih carina na čelik i aluminij poboljšati dobrobit Amerikanaca". Samo trećina naših ispitanika misli isto. Ovaj jaz nije samo posljedica toga što ljudi nisu informirani o tomu što misle ekonomisti: kada im kažemo njihov stav, ispitanici uopće ne mijenjaju svoj stav.

To je zabrinjavajući podatak zato što su pitanja ekonomije i ekonomskih politika središte sadašnje krize. Ugrožavaju li migracije zaista živote siromašnih radnika? Je li međunarodna trgovina pogoršala nejednakost? Trebamo li se brinuti zbog rasta umjetne inteligencije ili ga pak slaviti? Zašto nejednakost u našim društvima postaje sve veća i što možemo (ili trebamo) učiniti po tom pitanju? Kako društvo može pomoći svim ljudima koje tržište ostavlja iza sebe?

Ekonomisti imaju puno toga za reći o ovim velikim pitanjima: oni proučavaju imigracije kako bi vidjeli što one čine plaćama, proučavaju poreze kako bi utvrdili obeshrabruju li poduzetnik, proučavaju redistribuciju kroz socijalne programe kako bi otkrili podstiču li lijenost. Oni se već dugo brinu o tome što se događa kada nacije trguju. Naporno su radili kako bi shvatili zašto neke zemlje rastu, a druge ne, i što vlade mogu učiniti (ako išta mogu učiniti) da pomognu. Oni prikupljaju podatke o tome što ljude čini velikodušnim ili opreznim, što čovjeka natjera da napusti svoj dom i odseli u nepoznato, kako društveni mediji utječu na naše predrasude. Najnovija istraživanja često imaju iznenađujuće zaključke o svim tim pitanjima – posebice za one koji su naviknuti na podesne odgovore koji dolaze iz starih srednjoškolskih udžbenika ili od TV "ekonomista".

Nije baš da su ekonomisti u pravu u svim slučajevima kada se njihova mišljenja ne slažu s mišljenjem javnosti. Mi ekonomisti smo često previše zapetljani u svojim modelima i metodama te ponekad zaboravimo gdje završava znanost, a počinje ideologija. Međutim, dobri ekonomisti mogu biti izvor nade – način na koji ćemo naučiti što je pošlo po zlu, ali jednako tako i način za objasniti kako možemo ponovno sastaviti naš svijet, naravno, sve dok smo iskreni u svojoj dijagnostici problema.

Da bi se to dogodilo, moramo vidjeti što narušava povjerenje u ekonomiste. Jedan dio problema je to što ima mnogo loših ekonomista. Samoprozvani ekonomisti na TV-u i u medijima su, čast izuzetcima, najčešće glasnogovornici ekonomskih interesa svojih firmi, koji najčešće slobodno ignoriraju težinu dokaza. Štoviše, oni imaju relativno predvidljivo gledište prema tržišnom optimizmu pod svaku cijenu, što naposljetku javnost asocira na ekonomiste općenito. Ne pomaže ni to što postoji klasa ekonomista koji predviđaju široke trendove gospodarstva, a za koje se često ispostavi da nisu u pravu.

Drugi dio problema je taj što se, posebice u Velikoj Britaniji i SAD-u, dobar dio ekonomije koji je prodro u način razmišljanja vlasti je zapravo okovan ortodoksijom, a najmanje je sposoban obratiti pažnju na bilo kakve činjenice koje se s njom ne poklapaju. Ljudi, dakle, prirodno vide ekonomiste kao one koji stalno ponavljaju kako se propisi, porezi i javna potrošnja moraju smanjiti kako bi tržište bilo slobodno i da će se na kraju položaj siromašnih popraviti, čak i dok smo svjedoci rasta nejednakosti.

No, dobra ekonomija je dosta manje naporna i potpuno drugačija od toga. Ona je manje poput tvrdih znanosti, a više poput inženjerstva ili vodoinstalacija: razbija velike probleme u manje komade kojima možemo upravljati i pokušava ih riješiti pragmatičnim pristupom – kombinacijom intuicije i teorije pokušaja i priznavanja pogrešaka. Dobra ekonomija počinje od zabrinjavajućih činjenica, pravi neke pretpostavke na temelju onoga što već znamo o ljudskom ponašanju i teorijama za koje se pokazalo da djeluju, koristi podatke kako bi testirala te pretpostavke, pročišćava (ili radikalno mijenja) liniju napada na temelju novih skupova činjenica i na kraju, uz malo sreće, dolazi do rješenja.

Mi smo svoju karijeru proveli proučavajući siromašne, pokušavajući primijeniti ovaj oblik eksperimentalnog pristupa na probleme s kojima se suočavaju. Umjesto da se oslanjamo na našu ili tuđu intuiciju, postavili smo obuhvatne, rigorozne randomizirane kontrolirane testove da bismo vidjeli što djeluje, a što ne, i zašto. I nismo jedini: ovaj pokret je dobro zahvatio polje ekonomije. Mreža koju smo osnovali 2013. godine, The Abdul Latif Jameels Poverty Action Lab (J-PAL), ima 400 povezanih istraživača, koji su zajedno dovršili ili još uvijek rade na skoro tisuću projekata o različitim temama, od toga koliki je utjecaj sna na sreću i produktivnost do uloge poticaja na porezne službenike.

Naš rad počinje stvarati promjene. Do danas je oko 400 milijuna ljudi na neki način bilo dotaknuto politikama za koje su upravo istraživači J-PAL-a pokazali da su učinkovite. Jednako važno je to da nam one, iako nijedan projekt sam za sebe ne nudi potpun odgovor, zajedno omogućuju puno bolje razumijevanje nekih mehanizama koji stoje iza siromaštva. Iako su naše pobjede pretežno vezane uz siromašne zemlje, ima mnogo onih koji se bave dobrom ekonomijom i u zemljama poput SAD-a, što može pomoći u rasvjetljivanju velikih problema s kojima se suočavaju naša društva.

Ekonomisti su često skloni prihvaćanju ideja o blagostanju koje su često preuske – bilo da je riječ o nekim oblicima prihoda ili pak materijalne potrošnje. Ipak, duboko u sebi znamo da je za ispunjen život potrebno mnogo više od toga: poštovanje zajednice, utjeha obitelji i prijatelja, dostojanstvo, zadovoljstvo, lakoća. Fokusiranje isključivo na plaću nije samo pogodna kratica – to je i iskrivljena leća koja je često i najpametnije ekonomiste odvela na pogrešan put i kreatore politika do pogrešnih odluka. Upravo to je velik dio onoga što uvjerava toliko ljudi da cijeli svijet čeka pred vratima da nam ukrade dobro plaćene poslove. To je dovelo do jednostrane usredotočenosti na vraćanje zapadnih naroda u neku slavnu prošlost brzog gospodarskog rasta. To je i ono što kompromis između ekonomskog rasta i opstanka planete čini toliko nemogućim.

Bolji razgovori moraju početi od priznavanja duboke ljudske želje za dostojanstvom i ljudskim kontaktom – i ne tretirati je kao distrakciju nego kao bolji način da razumijemo jedni druge i da se oslobodimo od onih stvari koje nam se mogu činiti kao nerješive kontradikcije.

Vraćanje ljudskog dostojanstva u središnje mjesto može potencijalno potaknuti duboko preispitivanje ekonomskih prioriteta i načina na koja se društva brinu za svoje članove, posebice kada su u potrebi. U najmanju ruku, ovo bi trebalo pomoći u uvjeravanju barem dijela onih koji su nezadovoljni da se ekonomija zapravo odnosi i na njih te da mi ekonomisti činimo neke korisne doprinose u obnovi koja se mora dogoditi.


Pišu Esther Duflo i Abhijit Banerjee za The Guardian
Prevela: Ružica Ereš