Borci za "ekonomske slobode" ne mare za demokraciju

Pinochet, Thatcher i Reagan su možda mrtvi, ali indeksi ekonomske slobode nose neoliberalnu zastavu smatrajući ciljeve socijalne pravde zauvijek nelegitimnim i gurajući države da sebe promatraju isključivo kao čuvare ekonomske moći.

AUTOR: Quinn Slobodian/The Guardian
OBJAVLJENO: 11.11.19 u 11:47
http://bit.ly/2X0G2IH
Dvjema "najslobodnijim ekonomijama" na svijetu dobro ide. Prema indeksima "ekonomske slobode" koje jednom godišnje objavljuju dva konzervativna thinktanka – zaklada Heritage i institut Frasier – Hong Kong je prvi na listi već više od 20 godina. Čile je prvi u latinskoj Americi prema oba indeksa, što ga svrstava iznad Njemačke i Švedske.

Nasilni prosvjedi u Hong Kongu traju već osam mjeseci. Meta je Peking, ali nedostatak općeg biračkog brava koji katalizira gnjev građana je već dugo dio ekonomskog modela Hong Konga. U Čileu, gdje su se prosvjedi studenata protiv povećanja cijena podzemne željeznice pretvorili u pokret protiv vlasti u cijeloj državi, broj smrtnih slučajeva iznosi najmanje 18.

Bijes se možda može bolje izraziti nekim drugim parametrima: Čile je u top 25 zemalja po pitanju ekonomske slobode – ali jednako tako i zbog nejednakosti u dohotku. Da je Hong Kong država, bila bi među prvih 10 po pitanju nejednakosti u svijetu. Analitičari često koriste riječ neoliberalizam da bi opisali politike koje stoje iza ove nejednakosti. Izraz se može činiti nejasnim, ali ideje koje stoje iza indeksa ekonomske slobode pomažu da se dovede u fokus.

Sve ljestvice u sebi sadrže utopijske vizije. Idealni svijet opisan oim indeksima je onaj gdje su imovinska prava i sigurnost ugovora najveće vrijednosti, inflacija je glavni neprijatelj slobode, bijeg kapitala je ljudsko pravo, a demokratski izbori mogu aktivno raditi protiv održavanja ekonomske slobode.

Ove ljestvice nisu samo akademske. Heritageova ljestvica se koristi da raspodjelu američke pomoći za strance putem korporacije Millenium Challenge. Ona postavlja ciljeve kreatorima politika: Institut za ekonomska pitanja se 2011. godine žalio da porast socijalne potrošnje dovodi do pada Britanije na listi. Duncan Smith, zastupnik Torijevaca, jednom je čak citirao Heritage indeks kao argumentaciju za tvrdi Brexit. Wilbur Ross, Trumpov sekretar za trgovinska pitanja, je tijekom pokretanja indeksa za 2018. godinu izrazio nadu da će deregulacija okoliša i smanjenje poreza na dobit preokrenuti američki pad na ljestvici. Otkud dolazi ovaj način promatranja svijeta?

Ideja indeksa ekonomske slobode nastala je 1984. godine, nakon jedne rasprave o Orwellovoj 1984. na sastanku društva Mont Pelerin – ekskluzivnog debatnog kluba akademika, političara, thinktankova i poduzetnika koje je osnovao Friedrich Hayek 1947. godine u borbi protiv rasta komunizma na istoku i socijaldemokracije na zapadu. Povjesničar Paul Johnson tvrdio je da se Orwellova predviđanja nisu ostvarila; Michael Walker iz instituta Frasier argumentirao je suptorno. Visoki porezi, obavezno socijalno osiguranje i transparentnost u vezi s političkim doprinosima ukazivali su da smo možda mnogo bliže orwellovskoj distopiji nego što smo mislili.

Walker je ovu debatu smatrao nedovršenim poslom knjige Miltona Friedmana Kapitalizam i sloboda iz 1962. godine, u kojoj on tvrdi da se politička sloboda oslanja na slobodu tržišta, ali ti nije dokazao znanstveno. Friedman je bio na ovo sastanku sa suprugom i koautoricom Rose, gdje su pristali pomoći održati niz radionica o izazovima mjerenja ekonomske slobode.

Friedmani su okupili mnoge važne ljude, uključujući dobitnika Nobelove nagrade Douglassa Northa, zatim Charlesa Murraya, koautora knjige The Bell Curve, kako bi utvrdili može li se nešto tako nejasno kao što je sloboda kvantificirati i rangirati. Došli su do niza pokazatelja koji mjere: stabilnost valute; pravo građana na posjedovanje bankovnih računa u stranim zemljama i stranim valutama; razina državne potrošnje u poduzeća u vlasništvu države; i, što je presudno, stopu poreza za pojedince i poreza na dobit.

Kada je institut Fraser 1996. godine objavio svoj prvi indeks, bilo je nekoliko iznenađenja. Prema njenom povijesnom pregledu, drugo najslobodnije gospodarstvo na svijetu 1975. godine bio je Honduras, vojna diktatora. Sljedeće godine u top pet se našla još jedna diktatura, Gvatemala. To nisu bile anomalije, nego izražaj osnovne istine o indeksima. Definicija slobode koju su koristili značila je da je demokracija sporna točka, a da je najvažnija monetarna stabilnost i svako širenje socijalnih usluga dovelo bi do pada na ljestvici. Oporezivanje je bilo krađa, jednostavno rečeno, a štednja je bila jedini put do vrha.

"Pravo na hranu, odjeću, medicinske usluge, stanovanje ili minimalnu razinu prihoda", napisali su autori, nisu ništa drugo nego "zahtjevi za prisilnim radom nametnuti drugima". Direktor indeksa ovu je viziju nekoliko godina kasnije prenio u savjet o politici, napisavši u javnom dopisu kanadskom premijeru da se siromaštvo može otkloniti jednostavnim rješenjem: "Zaustavite blagostanje. Promijenite sirotišta i domove za nevjenčane majke".

Nezadovoljan pukom ekonomijom, institut Fraser se 2015. godine pridružio institutu Cato i objavio prvi globalni indeks "ljudske slobode". Ovaj indeks uključivao je sve ranije ekonomske pokazatelje i nadopunjen je mjerenjima građanskih sloboda, prava na udruživanje i slobodnog izražavanja zajedno s još desecima drugih parametara – ali izostavljeni su višestranački izbori i opće biračko pravo. Autori su posebno napomenuli da su iz indeksa isključili političku slobodu i demokraciju – i Hong Kong se ponovno našao na vrhu liste.

U čemu je bila stvar? Jedan odgovor je da je projekt mjerenja ekonomske slobode natjerao neke autore da krenu preispitivati neke svoje prijašnje pretpostavke o prirodnoj vezi kapitalizma i demokracije. Do 1990-ih je Friedman, koji je prethodno tvrdio kako se kapitalizam i demokracija međusobno jačaju, pjevao drugu pjesmu. U jednom intervjuu iz 1988. godine je rekao: "Vjerujem da je relativno slobodno gospodarstvo nužan uvjet slobode. Ali, postoje dokazi da demokratsko društvo, jednom kada se uspostavi, uništava slobodnu ekonomiju". Ljudi koji imaju pravo glasa, obično su svoje glasove koristili kako bi pritisnuli političare na veća socijalna davanja, začepljujući krvotok slobodne razmjene.

U radionicama posvećenim stvaranju ovih indeksa, Friedman je često spominjao primjer Hong Konga kao dokaz te svoje tvrdnje: "Gotovo da nema sumnje da biste u Hong Kongu, da imate političku slobodu, imali mnogo manje ekonomske i građanske slobode nego što je slučaj s autoritarnom vladom".

S tim se složio bivši čelnik Hong Konga CY Leung. Tijekom revolucije kišobrana, prosvjeda iz 2014. godine, pitali su ga zašto se ne može proširiti opće biračko pravo. Njegov odgovor je bio da bi to povećalo snagu siromašnih i dovelo do one "vrste politike" koja pogoduje širenju socijalne države umjesto poslovno prihvatljivih politika. Za njega sporazum između ekonomske i političke slobode nije bio ukopan u indeks, bilo je jasno kao dan.

Ljestvice ekonomskih sloboda postoje i unutar nacija. Stephen Moore i Arthur Laffer, dvojica Trumpovih ekonomskih savjernika, stvorili su komparativne tablice za američke savezne države – što se pokazalo poprilično beskorisnim u predviđanjima ekonomskih uspjeha. Ovaj sustav uveo je i institut Cato u Indiji, ohrabrujući deregulacijsku utrku prema dnu, kako unutar državnih granica tako i van njih. Jedan od autora izvještaja, Bivek Debroy, trenutno predsjeda Vijećem za ekonomsko zavjetovanje indijskog premijera Modija.

Pinochet, Thatcher i Reagan su možda mrtvi, ali indeksi ekonomske slobode nose neoliberalnu zastavu smatrajući ciljeve socijalne pravde zauvijek nelegitimnim i gurajući države da sebe promatraju isključivo kao čuvare ekonomske moći. Stephen Moore, koji je početkom ove godine bio favorit za imenovanje u Vijeće guvernera federalne rezerve u Washingtonu, to je jednostavno objasnio. "Kapitalizam je puno važniji od demokracije", rekao u jednom intervjuu. "I ne vjerujem baš u demokraciju". Financijski sekretar u Hong Kongu je prije dva tjedna u Londonu iznio gotovo isti argument, dok je govorio o prvom mjestu Hong Konga na listi i uvjeravao svoju publiku da se "i uz proteste posao nastavlja kretati".

Kroz označavanje nacija bojama, slavljenje pobjednika s liste i davanje razloga bogatim zemljama za slavlje na pirovima i balovima, ovi indeksi pomažu u ovjekovječenju ideje da se ekonomija mora zaštititi od ekscesa politike – do te mjere da je autoritarna vlada koja štiti slobodno tržište bolja od demokratske vlade koja ga redizajnira. U vrijeme kada glasački listići mogu dovesti do promjena koje prijete toj slobodi koju kapital već dugo uživa, ono što nas progoni je nestabilnost demokracije u viziji indeksa, od Santiaga do Južnog kineskog mora pa do Washingtona.


Piše Quinn Slobodian za The Guardian
Prevela: Ružica Ereš