Priča o propadanju tisućljetnih japanskih tvrtki

U proteklom desetljeću, neke od najstarijih japanskih tvrtki zatvorile su svoja vrata.

AUTOR: Joe Pinsker
OBJAVLJENO: 22.01.20 u 16:32
http://bit.ly/2RizzaT
Američke tvrtke stare oko jednog stoljeća, poput General Electrica i Forda, čine se kao drevne u usporedbi s modernim start-upovima poput Googlea i Facebooka. No, u Japanu postoji niz firmi, od kojih su neke stare više od tisućljeća. Japan je dom nekih od najstarijih tvrtki koje kontinuirano posluju, među kojima je gostionica stara 1.300 godina i tvornica pića sake stara 900 godina.

Iako ova dugovječnost nije ograničena na istočnu Aziju – talijanska tvrtka koja proizvodi pištolje Beretta počela je s radom oko 1526. godine, a turski proizvođač cimbala Zildjian osnovan je 1623. godine – takve tvrtke relativno su česte u Japanu. U toj zemlji postoji više od 50.000 poduzeća starijih od 100 godina. Od toga ih je 3.886 starih više od 200 godina. Usporedbe radi, tek svaka četvrta američka tvrtka osnovana 1994. godine još uvijek je poslovala 2004. godine, prema podacima američkog Zavoda za statistiku rada.

No, u proteklom desetljeću, neke od najstarijih japanskih tvrtki zatvorile su svoja vrata. Prošlog mjeseca je prodavač morske hrane u trgovini koja posluje oko 465 godina, Minoya Kichibee, podnio zahtjev za bankrot, nedugo nakon što je slastičar Surugaya, čija radnja posluje oko 533 godine, dočekao istu sudbinu. U 2007. godini, nakon 1429 godina poslovanja, građevinska tvrtka Kongo Gumi ostala je bez novca i otkupila ju je veća tvrtka. Raspad triju tvrtki ne može se nazvati trendom, no, čini se da se mora dogoditi nešto značajno ako tvrtka starija od tisuću godina iznenada nestane.

Prvo pitanje koje se postavlja o tvrtkama poput Kongo Gumi je kako se ona tako dugo održala. Prvo, ove tvrtke su dio onih industrijskih grana koje su uvijek "u modi". Kongo Gumi je tvrtka koja je bila specijalizirana za gradnju budističkih hramova – što je poprilično pouzdana niša u zemlji sa snažnom budističkom poviješću. Prvi hram koji je izgradila ova tvrtka, u blizini Osake, završen je 593. godine, a od tada je obnovljen šest puta (što je, naravno, svaki put vodila tvrtka Kongo Gumi). "Postoji obrazac", rekao je William O'Hara, autor knjige Centuries of Success, za The Wall Street 1999. godine. "Najstarije obiteljske tvrtke često su uključene u osnovne ljudske aktivnosti: piće, transport, izgradnja, hrana, oružje".

Drugi razlog širenja ovih tvrtki u Japanu je to što se obiteljska poduzeća u ovoj zemlji prenose "s koljena na koljeno". Vlasnici japanskih tvrtki obično bi ostavili kompanije svojim najstarijim sinovima, a u slučaju tvrtke Kongo Gumi postoji jedan svitak iz 17. stoljeća, dugačak preko tri metra, na kojem se nalaze imena svih prethodnih vlasnika te tvrtke. No, ono što je poticalo dugovječnost poduzeća bilo je to što su vlasnici imali više slobode ukoliko ne vjeruju svojim potomcima da su sposobni preuzeti kormilo: mogli su usvojiti sina, koji bi se često vjenčao u obitelj i nastavio voditi posao.

"Komponenti kontinuiteta sigurno pomaže običaj usvajanja (odraslih) sinova za obavljanje posla, što bi 'izguralo' biološke sinove kada se direktno potomstvo ne smatra prikladnim", objašnjava Mike Smitka, profesor ekonomija na Sveučilištu Washington i Lee. Najstarije tvrtke u Japanu su obiteljski poslovi, no može se reći da je to pogrešan naziv. "Kontinuitet je djelomično izmišljen", kaže Smitka.

Jedno istraživanje iz 2011. godine utvrdilo je da one tvrtke u Japanu koje vode usvojeni nasljednici kontinuirano nadmašuju one koje vode krvni nasljednici. To objašnjava bizarnu statistiku o obiteljskom životu Japana: za razliku od SAD-a, gdje su većina posvojenika djeca, oko 98% posvojenika u Japanu su muškarci u dobi između 25 i 30 godina. "Ne možete odabrati sina, ali možete odabrati zeta", kaže jedna japanska poslovica.

Dakle, ako su neke tvrtke preživjele 500 ili čak 1500 godina, zašto bi bilo koja od njih sada propala? Najuvjerljivije objašnjenje vezano je promjenu načina na koji japanska vlada postupa s tvrtkama koje loše posluju, kaže Ulrike Schaede, profesorica japanskog poslovanja na UC San Diego. Povijesno gledano, kaže Schaede, japanske su banke pomagale i najbeznadnijim tvrtkama. "U razdoblju od 1955. i 1990 godine, bankrotirale su samo 72 japanske tvrtke. Razlog je bio to što su ih banke trebale spasiti", objašnjava Schaede.

Onda je 2000. godine Japan donio svoj prvi zakon o stečaju, a četiri godine kasnije promijenjena su 1922 zakona koja se odnose na likvidaciju poduzeća. To je promijenilo zadanu sudbinu problematičnih tvrtki. "Nepostojeće tvrtke više ne primaju pomoć zajmodavca, osim ako nemaju solidan plan promjene", kaže Schaede.

Ove povijesne tvrtke – Minoya Kichibee prodavala je slane utrobe od lignje po receptu starom 350 godina – imale su koristi od pouzdanosti u banke, čak i ako njihovi proizvodi nisu bili optimizirani za moderni svijet. "Ako se kapitalizam odnosi na slobodni ulazak i slobodni izlazak poduzeća, Japan sada ima slobodni izlazak", kaže Schaede. Ona nagađa da su te tvrtke starog svijeta mogle ostati u poslu čak i 15 godina nakon donošenja novih zakona jer se ista bankarska kultura još uvijek održala. "Ako pređete sa starog na novi sustav, on se ne mijenja preko noći", objašnjava.

Čak i ako je zakon o stečaju najlogičnija teorija zašto su te tvrtke naposljetku propale, nije jedina uvjerljiva teorija. Također je vrijedno napomenuti da su japanske kulturne norme poprilično erodirale kroz posljednja desetljeća, što se pokazalo kao problem za tvrtku koja prodaje utrobe od lignji po tradicionalnom receptu. "Japanski milenijalci nisu toliko zainteresirani za pravu tradicionalnu japansku kulturu, u usporedbi s njihovim bakama, djedovima ili roditeljima", kaže William Rapp, profesor poslovanja na Tehnološkom institutu u New Jerseyu. "Kako staro stanovništvo umire, jednostavno više nema dovoljno potražnje koja može održati takve tvrtke".

Japan je počeo zauzimati drugačiji stav i prema braku, usvajanju i nasljeđivanju. "Također će vjerojatno biti teže regrutirati mladiće u male firme pod pretpostavkom da će se oženiti direktorovom kćeri", kaže Mike Smitka.

Novinari i akademici bavili su se japanskim obiteljskim tvrtkama u prošlosti, pokušavajući izvući djelotvornu mudrost o poslovanju iz njihovih uspjeha. "Priča o tvrtki Kongo Gumi kaže da biste trebali kombinirati elemente konzervativizma i fleksibilnosti", pisao je Businessweek 2007. godine. Istina, tisućljetno uspješno poslovanje vjerojatno ima više veze s okolnostima nego s poslovnim planiranjem. Stoga, prvi savjet koji je izašao iz usta posljednjeg vlasnika tvrtke Kongo Gumi u intervjuu o uspjehu njegove tvrtke nedvojbeno je ključ dugovječnosti: "Nemojte previše piti".


Piše Joe Pinsker za The Atlantic (12. veljače 2015.)
Prevela: Ružica Ereš