DW reportaža: Užasni životni uslovi stranih radnika klaonice Tönnies

Smeće, buđ, smrad i rasklimani kreveti... Već godinama u ovakvim uslovima žive radnici mesne industrije Tönnies iz siromašnih zemalja Evrope. Do sada to nikoga nije zanimalo, i reakcije stižu tek s koronom.

AUTOR: Miodrag Šorić
OBJAVLJENO: 25.06.20 u 15:03
https://bit.ly/2Vhxw8h
Jabuka na prozoru izgleda svježe, a posteljina na dva rasklimana kreveta u sobi još uvijek nije presvučena: "Donedavno je u ovoj kući živjelo 13 radnika fabrike”, govori Inge Bultschneider, koja godinama radi na poboljšanju radnih uslova većinom bugarskih, rumunskih, poljskih i makedonskih radnika. Ova 48-godišnjakinja pokazuje prstom na ćoškove soba: ljubičasto-siva plijesan gdje god pogledate.

Uprkos tome što su ulazna vrata otvorena, u ovoj kući u gradu Rheda-Wiedenbrück u pokrajini Sjeverna Rajna-Vestfalija koja se nalazi desetak minuta vožnje automobilom od centra grada, nepodnošljivo smrdi. Iza zgrade nalazi se stari zamrzivač koji je očito još uvijek pun mesa. "To je meso iz Tönniesa koje se tamo buđa", kaže Bultschnieder i prekriva nos.

Prije nekoliko godina Bultschnieder organizovala je demonstracije ispred ovog i drugih smještaja kako bi skrenula pažnju na životne uslove radnika iz istočne Evrope. "Niko nije bio zainteresiran za kompaniju Tönnies, pa ni sam grad", ogorčeno kaže. Ali sada se to promijenilo: svuda u gradu Rheda-Wiedenbrück su raspoređeni policijski službenici, predstavnici zdravstvenih institucija i vojnici Bundeswehra. Svi zaposlenici kompanije Tönnies, a sada i neki dobavljači, testiraju se na korona virus. Do sada je zabilježeno preko 1.500 pozitivnih slučajeva.

Godinama pod kritikama: Situacija u Tönniesu

Inge Bultschnieder se zainteresovala za uslove života fabričkih radnika nakon što je 2012. godine tokom boravka u bolnici dijelila sobu sa jednom Bugarkom. Ona joj je pričala o teškim radnim uslovima u Tönniesu, o brojnim prekovremenim satima, te o jadnim životnim uslovima radnika iz istočne Europe. Bultschnieder je nakon toga osnovala građansku inicijativu i organizovala proteste. Uprkos tome, uslovi rada u Tönniesu, čiji radnici iz istočne Evrope, barem službeno, uglavnom rade za kćerke-kompanije, su se samo minimalno promijenili.

Veliku klaonicu teško je pravno goniti za nehumane životne uslove radnika.

„Svi su znali kako je to izgledalo kod radnika iz istočne Evrope“, kaže prolaznica u centru grada. "A ako su to znali i stanovnici, onda su zasigurno za to znali i nadležni gradski dužnosnici, političari na regionalnoj i državnoj razini, kao i odgovorni zaposlenici u Tönniesu." Ostali prolaznici klimaju glavom. Slažu se sa našom sagovornicom.

Sada se plaše da će se opasni virus proširiti i na ostatak stanovništva, iako tempo širenja nije tako brz. Činjenica da se virus uspio tako brzo proširiti među zaposlenima u Tönniesu, dijelom je posljedica skučenih životnih uslova, ali vjerojatno i zbog uslova u fabrici, gdje radnici stoje tik jedni uz druge prilikom sječenja svinjskog mesa, a gdje cirkuliše i rashlađeni zrak.

Korona-kriza privukla pažnju na uslove života radnika

"U gradu Rheda-Wiedenbrück ima ljudi koji žele pomoći. Ljudi koji su također bili aktivno uključeni u izbjegličku krizu 2015. godine," kaže Gudrun Bauer, članica gradskog vijeća ispred SPD-a od 1999. godine. Nažalost, ksenofobija takođe raste, navodi ona i dodaje da je bilo poziva u kojima su se stanovnici žalili na tvorničke radnike: jedan je vidio jednoga u bazenu, drugog u supermarketu. Neki građani izjednačavaju opasnost od korone s ljudima koji "izgledaju drugačije", kaže ova 59-godišnja lokalna političarka. "To me brine", dodaje.

Radnici fabrike žive u vrlo različitim stambenim prostorima, raspoređenim u samom gradu Rheda-Wiedenbrück, ali i mnogim okolnim mjestima. Gudrun Bauer nam pokazuje jednu od tih kuća, udaljenu samo nekoliko minuta hoda od slikovitog glavnog trga sa kafićima i restoranima. Na balkonu kuće na tri sprata sjede dva muškarca, gledaju u daljinu i puše. Zgrada je pod karantinom, nije im dozvoljeno da izlaze napolje. Oni dolaze iz Sjeverne Makedonije, ne govore njemački, samo neki od njih znaju nešto engleskog. Niko im nije donio ništa za jelo od prošlog petka, kažu nam oni. Pored toga im je još i teško jer ne mogu pozvati svoje porodice kod kuće. Nije im dopušteno da izlaze, a u sobama nemaju ni interneta. Gudrun Bauer odmahuje glavom na ove informacije i obećava da će se pobrinuti da se situacija popravi.

Za Inge Bultschnieder, koja se godinama bori za bolje životne uslove radnika, trenutna posvećenost političarki poput Gudrun Bauer nije bez razloga: "Bez korona-krize, mnogi političari, kompanija Tönnies i lokalni stanovnici teško da bi se zabrinuli za sudbinu fabričkih radnika ", kaže ona. I tako iz krize može izaći nešto pozitivno.

Izvor: Miodrag Šorić za Deutsche Welle, 23. juni 2020. godine