Devedesete: Zaboravljeno desetljeće u svijetu filma

Osobna povezanost i osjećaji prema filmovima iz ovog razdoblja mogli bi biti povezani s nevjerojatnim ličnim pričama koje su filmaši iznosili na filmsko platno. Te priče bile su odraz maštanja jedne generacije kroz filmski izričaj.

AUTOR: Creative Review
OBJAVLJENO: 16.07.19 u 09:47
http://bit.ly/2YflOi0
Bilo da je riječ o klasičnom Hollywoodu ili novom valu, eri nijemih filmova ili znanstvenoj fantastici '70-ih, mnogi od najupečatljivijih pokreta u filmskoj povijesti povezani su s određenim dijelom njezine povijesti. Međutim, zašto nema sličnog interesa i ljubavi prema filmovima iz 1990-ih? U svom novom projektu, koji slavi ovo 'zaboravljeno' desetljeće, BFI Southbank traži dobro poznate i podcijenjene dragulje svijeta filma iz '90-ih i nazdravlja buntovnim stvarateljima filmova u ovom razdoblju koji su bez sumnje postavili temelje za indie filmove.

Nineties: Young Cinema Rebels (Devedesete: Mladi buntovnici u svijetu filma) prikazuje se u kinu BFI Southbank tijekom srpnja i kolovoza, gdje se održavaju debate i projekcije nekih najvažnijih filmova koji su se ostvarili u posljednjih deset godina prošlog tisućljeća. Među njima je nekoliko mainstream hitova poput Reservoir DogsThe MatrixTrainspottingDo The Right Thing, ali i mnoštvo manje poznatih filmova.

"Glavna ideja ove sezone prikazivanja je u tome da nije riječ o 'najboljem od kina '90-ih'", objašnjava Anna Bogutskaya iz BFI-ja. "Fokus je na filmašima i pričama koje su se obrađivale u tom desetljeću i koje su mogle nastati isključuvo u razdoblju između 1989. i 1999. godine".

"Ovdje je riječ o važnim promjenama kada su u pitanju tipovi ljudi koji stvaraju filmove", rekla je Bogutskaya za Creative Review, navodeći primjere popur Richarda Linklatera, Kevina Smitha i Quentina Tarantina.

Devedesete su bile važno vrijeme i kada je u pitanju širenje horizonata filma – i geografski i po temama. "Čak ako gledamo šire, u svijetu, primjerice Takeshi Kitano je bio poznat kao glumac u komedijama, a onda je počeo snimati jako mračne i nasilne gangsterske filmove, što je bilo neočekivano. Ili kada je riječ o queer filmovima, Cheryl Dunye ili Guinevere Turner su snimali nove, doduše budžetske, filmove dotad ne viđene na ekranima", dodala je.

Zbog svoje zadivljujuće nestrpljivosti, ovi su stvaraoci nazvani "mladim buntovnicima u svijetu filma". "Govorimo o buntovništvu zato što oni nisu čekali da im sustav i industrija dozvole ispričati njihovu priču i staviti je na ekran – oni su to samo učinili", tvrdi Bogutskaya. "To je uvelike posljedica samog razdoblja, u kojem su se smanjili troškovi produkcije filmova, pa su mogli snimati uz jako male troškove. Tako su nastali fantastični i utjecajni filmovi poput Go FishClerksSlacker i Sex Lies and Videotape i brojni drugi".

Ova dostupnost je potpuno otvorila stvaranje filmova tijekom devedesetih i dovela do onoga što Bogutskaya naziva "filmofilijom bez kanona", objašnjavajući kako su videoteke mijenjale način na koji "ljudi – posebice filmaši – pristupali filmu. Nije im nužno bilo propisano što je 'visoka umjetnost', 'pravo kino', a što je pak 'kino za široke mase'".

"Otkrivali su filmove pod svojim uvjetima, pregledavajući što nude videoteke, što znači da su sami mogli stvoriti svoj filmski izričaj, upijajući elemente različitih vrsta filmova. Najbolji primjer za to je Tarantino: čovjek koji je odrastao okružen videokazetama i uzeo specifične elemente iz različitih vrsta filma, ali i elemente koje se ne smatraju nužno visokom kulturom te ne bi bili dio filmskog kanona, ali i dalje sadrže nešto vrijedno što se odrazilo u vrsti priča koje je kasnije ispričao".

U tako bogatom izboru filmova iz tog desetljeća koji pomjeraju granice, čudno je da se devedesetim godinama ne posvećuje dovoljno pažnje – što Bogutskaya djelomično smatra i generacijskim problemom. "Mislim da je to posljedica činjenice da nije prošlo mnogo vremena, a kustosi i drugi ljudi zaduženi za distribuciju i prikazivanje filmova i nemaju dovoljnu vremensku udaljenost od ovog razdoblja kinematografije da bi je mogli pravilno prezentirati. Tu dakle imamo jedan element".

"Zatim vjerujem da je posljedica istog razloga i to da svatko ima svoj osobni stav i sjećanje na filmove iz devedesetih", dodaje. "Možete se u sekundi sjetiti art filmova ili pak američkih blockbustera koji su iskakali iz paštete. Možete se sjetiti eksplozije indie filmova. Jednostavno, bilo je mnoštvo različitih filmova i novih žanrova tijekom tog desetljeća da ih je preteško uokviriti i definirati – što je upravo, na neki način, njihova ljepota i ono što se meni sviđa u vezi njih. Čak i dok smo radili na ovom projektu, svaka osoba s kojom sam razgovarala imala je intenzivne osjećaje prema filmovima iz ovog razdoblja, a oni su se razlikovali od osobe do osobe".

Osobna povezanost i osjećaji prema filmovima iz ovog razdoblja mogli bi biti povezani s nevjerojatnim ličnim pričama koje su filmaši iznosili na filmsko platno. Te priče bile su odraz maštanja jedne generacije kroz filmski izričaj.

"Bio je to iznimno živ trenutak za globalnu kinematografiju, a to je djelomično posljedica politike", objašnjava Bogutskaya. "Rušenje Berlinskog zida bio je očiti znak da se rađaju nove zemlje – pogotovo nakon pada Sovjetskog saveza i drugih zemalja. Širom svijeta imali smo nove i velike političke pokrete koji su utjecali na to kako filmaši i drugi umjetnici prikazuju taj svijet".

"Prikazat ćemo jedan ruski film imena Brat. Izvanredan je odraz postsovjetske mladeži, koji nije mogao nastati ni u jednom drugom trenutku. Čak i La Haine, francuski film u kojem glumi Vincent Cassel... ovo su odgovori na političke situacije koji pokazuju kako su se mladi nosili s njima". I van ovih filmova s političkom tematikom, Bogutskaya ističe da je "postojala vrlo intenzivna mladenačka energija" – koja bi trebala vratiti devedesete u žarište povijesti filma.

Prevela: Ružica Ereš