Filmski festivali: Prednost ili bolna točka za gradove domaćine?

Od Venecije do Park Cityja, od Cannesa do Šangaja, čine li filmski festivali gradove domaćine bogatijim ili iscrpljuju njihove resurse? Pomažu li oni u očuvanju karaktera grada ili ga pak globaliziraju?

AUTOR: Sarah Jilani/The Guardian
OBJAVLJENO: 16.09.19 u 14:22
http://bit.ly/32QBbeV
Od Venecije do Sundancea, festivali često iskorištavaju ogromne količine gradskih resursa – no, njihov utjecaj na društvo i financijska dobit ne mogu se osporiti.

"Utočište od šmrkova i suzavaca našla sam u pekari", kaže Yasemin*, stanovnica Istanbula, prisjećajući se jednog kobnog dana u travnju 2013. godine. Ona čak i ne govori o demonstracijama koje su postale masovni protest svega mjesec dana kasnije. Yasemin se prisjeća 32. Istanbulskog međunarodnog filmskog festivala.

Pokret otpora Emek počeo je kada su turske vlasti započele rušenje glavne lokacije filmskog festivala, poznatog istoimenog kina. Vijest da bi zgrada izgrađena '20-ih godina prošlog stoljeća trebala biti zamijenjena još jednim trgovačkim centrom (Istanbul je u to vrijeme imao oko 100 trgovačkih centara, danas ih ima 114) dovela je do politiziranja samog festivala i njegovih posjetitelja. Građani Istanbula, poput Yasemin, izašli su na ulice kako bi prosvjedovali protiv neprovjerene gradnje u okrugu Beyoğlu. To je prethodilo ljetu demonstracija u cijelom gradu.

Ono što je Istanbulski međunarodni filmski festival iz 2013. godine uzrokovao na mnogo je načina jedinstveno – ali njegov politički i društveni utjecaj nije. Filmski festivali imaju dugu tradiciju olakšavanja provođenja alternativnih kulturnih praksi, avangardne estetike i susreta marginaliziranih društvenih skupina, bilo da je riječ o skupinama koja imaju drugačija politička uvjerenja, seksualnost ili etničku pripadnost.

Filmski festivali postoje gotovo sto godina, ali više od tri četvrtine njih nastalo je u posljednjih 20 godina. Danas postoji više od 500 velikih međunarodnih filmskih festivala, a onih manjih, lokalnih i povremenih ima više od 1000. Oni su zaista globalni fenomeni koji se održavaju svugdje – od Gambije, čiji filmski festival Cinekambiya promovira filmove na autohtonom jeziku, do Iraka, čiji se međunarodni filmski festival Duhok nastavio čak i u uvjetima opsade Mosula 2016. godine.

No, od Venecije do Park Cityja, od Cannesa do Šangaja, čine li filmski festivali gradove domaćine bogatijim ili iscrpljuju njihove resurse? Pomažu li oni u očuvanju karaktera grada ili ga pak globaliziraju?

Prvi filmski festivali, oni u Veneciji i Cannesu, održavaju se od 1932. i 1939. godine, ali doživljavaju svoj porast tek nakon Drugog svjetskog rata. Tehnologija tada također doživljava svoj procvat, a Europa se usredotočila na poslijeratni gospodarski oporavak i obnovu gradova, što je potaknulo ponovno jačanje umjetnosti. Filmski su festivali također važan dio poslijeratnih napora na održavanju međunarodnih odnosa, kao i turizma. Tako je primjerice prvi predsjednik Venecijanskog filmskog festivala bio i osnivač velikog lanca hotela.

Danas filmski festivali više djeluju na mikroekonomskoj razini. Manji gradovi mogu doživjeti procvat kroz dovođenje novih poduzeća i stvaranjem novih radnih mjesta, što mladim ljudima daje razlog da ostanu u svojoj zemlji i razvijaju državne i međunarodne veze svog grada.

Park City u američkoj saveznoj državi Utah, dom prestižnog Sundance Film Festivala, jedan je od takvih primjera. Na ovogodišnjem festivalu bilo je barem 122.000 ljudi, a posjetitelji koji su došli iz drugih zemalja potrošili su otprilike $149 milijuna za vrijeme njegova održavanja. Planiranje i produkcija festivalskih događanja otvorilo je 3.052 novih radnih mjesta za stanovnike ovog grada. "Sundance je često jedna od prvih asocijacija na Utah stranim poduzećima ili čelnicima vlada", tvrdi Miles Hansen, predsjednik i izvršni direktor Svjetskog trgovinskog centra (WTC).

Međutim, kada grad postane sinonim svom filmskom festivalu – i vrsti posjetitelja koju privlači – taj efekt može biti raznovrstan.

Ekonomski poticaj festivala, poput velikog broja posjetitelja, može povećati cijene, što može postati otegotna okolnost za lokalno stanovništvo. Jedan od takvih slučajeva je Venecija. Ovaj grad je pokušao sve, od poreza na jednodnevne izlete do zabrana kofera na kotače, kako bi ograničio broj turista koji ga posjećuju, no ništa od toga se posjetiteljima Venecijanskog međunarodnog filmskog festivala nije bilo problematično. Budući da se na ovaj filmski festival gleda kao na odskočnu dasku prema Oscarima, on privlači i holivudske zvijezde i diskretne bogataše europskih krugova indie umjetnosti. Logistički zahtjevi festivala privremeno imaju monopol nad ljudskim resursima u Veneciji. Krajnji rezultat je to da tvrtke (i uslužne djelatnosti) koje udovoljavaju potrebama i željama ove elitne grupe – luksuzni restorani, privatne prijevozničke tvrtke, cvjećarnice, hoteli – imaju koristi od festivala, a tvrtke koje stanovnike grada uslužuju u smislu svakodnevnih potreba – trgovine, ljekarne, škole – najčešće nemaju.

Ipak, stanovnici grada domaćina mogu također postaviti filmski festival kao svoj, pogotovo ako je u pitanju specijalizirani program. Taj program može se temeljiti na identitetu, kao što je primjerice program filmskog festivala u Londonu, koji se bavi LGBTIQ+ tematikom, američki filmski festival u Miamiju koji se bavi tematikom crnačke, odnosno afroameričke kulture, zatim filmskog festivala koji se održava u više gradova i bavi temom ljudskih prava, festival Eko filma u Kuala Lumpuru ili pak lokalni filmski festivali poput londonskog East End filmskog festivala ili filmskog festivala u Brooklynu.

Ovakvi festivali učvršćuju osjećaj zajedništva i pomažu tomu da se istomišljenici nekog grada ili dijela grada pronađu. U konzervativnim sredinama ovo može pružiti rijedak uvid u postojanje u kulturu određenih manjina. John Badalu, osnivač Jakarta Q! Filmskog festivala, prisjeća se kako u vrijeme nastanka ovog festivala (2001. godine), LGBT zajednica u Indoneziji nikada nije ni vidjela prikaz LGBT osoba na ekranu. "Ljudi nisu znali kako tražiti gay i lezbijske filmove", rekao je Badalu. "Kad smo im rekli da dođu na naš festival, iznenađeno su nas upitali: 'Postoje takvi flmovi?'"

Neovisni festivali bolje odolijevaju i državnoj cenzuri, budući da bliža suradnja s filmašima i veća kontrola organizatora nad programom može rezultirati boljim suočavanjem s neočekivanim situacijama. Istanbulski filmski festival je poseban primjer – usprkos pokušajima turske vlade da ga deklarira kao "terorističku propagandu", nastavljeno je prikazivanje kurdskih dokumentaraca. Primjerice, kada je 2015. godine zabranjena projekcija filma "North" redatelja Çayana Demirela i Ertuğrula Mavioğlua, organizirana je alternativna projekcija za javnost, "nepovezana" s festivalom.

Međutim, ponekad organizatori ne mogu to riskirati – ili ih se uopće ne pita. Upravo ovog mjeseca, Peking je cenzurirao uvodni film Šangajskog međunarodnog filmskog festivala. Ratna drama o '30-im godinama prošlog stoljeća, The Eight Hundred, koja glorificira ulogu male skupine pobunjenih kineskih vojnika u porazu Japanaca, naglo je zamijenjena projekcijom drugog filma iz "tehničkih razloga" – što je popularan eufemizam za cenzuru. Društvena moć filmskih festivala dugo je bila trn u oku vlasti, od vremena britanske vladavine u Indiji, do sovjetske u Africi.

U Kijevu, Međunarodni festival dokumentarnog filma o ljudskim pravima Docudays UA, prikazuje filmove o složenim aktualnim temama – prošlogodišnji se festival fokusirao na ljudska prava i "digitalizaciju" života. Koordinatorica programa, Olga Birzul, smatra da je sadržaj festivala "doprinio jačanju kritičkog razmišljanja" i da je odigrao važnu ulogu u stvaranju aktivnog građanstva u ovom postsovjetskom gradu. Budući da je secesionistički rat u ukrajinskoj regiji Donbass još uvijek u tijeku, organizatori festivala pokušavaju povećati pismenost Kijeva o ljudskim pravima, potičući građane da odbace način razmišljanja "mi protiv njih".

Istanbulski filmski festival omogućio je rađanje velikog progresivnog pokreta koji je građanima dao priliku da izraze pritužbe i frustracije koje su se godinama nakupljale – o uništavanju istanbulskih povijesnih četvrti i javnog gradskog prostora, kao i pranja novca kroz loše osmišljene građevinske projekte. Vlada je srušila kino Emek, ali je popustila pod javnim pritiskom i prekinula realizaciju izgradnje novog tržnog centra. "Novi Emek", vjerna replika originala, dovršen je 2016. godine.

"Filmski festival me vodi u dijelove grada u kojim se osjećam kao da sam sa svojim ljudima", kaže Ege, studentica iz Istanbula. "Onda razmišljam: super, ima puno ljudi kojima je stalo do problema kojima se ja bavim".

*Neka od imena su izmijenjena.

Piše: Sarah Jilani za The Guardian


Prevela: Ružica Ereš