Zac Corrigan: Analiza pete sezone serije Black Mirror

Koja društveno-tehnološka dostignuća se razmatraju u posljednjoj sezoni i koliko duboko? Postoji li u njoj nešto što se zaista bavi razlozima ili pruža istinski uvid u razloge zbog kojih tehnologija ima "mračnu stranu"?

AUTOR: Zac Corrigan
OBJAVLJENO: 08.02.20 u 18:50
https://bit.ly/2SaTo4k
Black Mirror je britanska znanstvenofantastična antologijska televizijska serija koja trenutno ima pet sezona. Prvo je izašla na britanskoj televiziji Channel 4 2011. godine, a 2015. godine ju je otkupio Netflix. Dosad su izašle ukupno 22 epizode.
 
Glavna tema serije, jedne od najgledanijih u prošlom desetljeću, je navodna tamna strana tehnološkog razvoja.
 
Kroz posljednjih otprilike desetak godina, napredni razvoj i prodor interneta i srodnih tehnologija utjecali su na sve aspekte društvenog i osobnog života u većem dijelu života. To je i značajno i očito. To je ono o čemu svi pričaju.
 
Međutim, tehnološke transformacije su se – daleko od donošenja apsolutnog društvenog napretka, a kamoli raja na zemlji – dogodile uz ogromno povećanje društvene nejednakosti u svijetu, beskrajne ratove, porast stopa "smrti iz očaja", porast broja fašističkih masovnih ubojica, kao i muškaraca od $100 milijardi, veleprodajno uništavanje pristojnih, sigurnih radnih mjesta i gotovo univerzalno povećanje eksploatacije radne snage.
 
U nekim sferama, uključujući integraciju države i tehnoloških tvrtki u veliku globalnu špijunsku i cenzorsku mrežu itd., inovacije su bile duboko isprepletene s društvenim i politčkim reakcijama. To je također, na svoj način, dovelo do povećanja društvene nejednakosti, stvarajući veliko bogatstvo Gatesu, Bezosu, Zuckerbergu, rukovoditeljima u Googleu, Appleu i drugim tehnološkim tvrtkama.
 
Black Mirror nudi pogled na neželjene "nuspojave" moderne tehnologije, kako je to rekao autor serije, Charlie Brooker.
 
No, koja društveno-tehnološka dostignuća se razmatraju u posljednjoj sezoni i koliko duboko? Postoji li u njoj nešto što se zaista bavi razlozima ili pruža istinski uvid u razloge zbog kojih tehnologija ima takvu "mračnu stranu"?
 
Peta sezona ima tri epizode. Prva epizoda, Striking Vipers, priča je o dva prijatelja u 30-im godinama (koje igraju Anthony Mackie i Yahya Abdul-Mateen II) koji potajno istražuju romantične osjećaje koje imaju jedan prema drugom kroz vrlo realističnu igru virtualne stvarnosti u kojoj je jedan od njih žena.
 
U trećoj epizodi, Rachel, Jack and Ashley Too, usamljena tinejdžerka (koju igra Angourie Rice) sprijatelji se s igračkom napravljenom po njenoj omiljenoj (i nezadovoljnoj) pop pjevačici (koju igra Miley Cyrus)...
 
Ako ovo zvuči nebitno i daleko od kritičnih društvenih realnosti, to je zato što jeste. Ove dvije epizode su nerealne, loše shvaćaju trenutnu situaciju i uglavnom su neugodne za gledati. Teme i njihova obrada su konvencionalne i, u svakom slučaju, uopće nisu kritički nastrojene.
 
U drugoj epizodi, koja je donekle i prodire u srž, očajni vozač Hitchera (tj. neke vrste Ubera), Chris Gilhaney (kojeg igra Andrew Scott) uzima taoca, zaposlenika u londonskom sjedištu giganta društvenih medija Smithereens (neka vrsta Facebooka). Što je natjeralo vozača na tako drastične mjere? On u epizodi samo traži telefonski razgovor s mladim predsjednikom tvrtke Smithereens, Billyjem Bowersom (kojeg igra Topher Grace). Tako se u Londonu razvija situacija talačke krize i pregovora s policijom, a netko je poslan da prekine Bowersa, koji je – ironično – usred desetodnevnog „odmora u tišini", sam, u staklenoj kolibi u zabačenoj pustinji, bez telefona i pristupa internetu.
 
Kada se Bowers napokon javi telefonom, saznajemo vozačevu tajnu: on je skrivio prometnu nesreću u kojoj je poginula njegova zaručnica i drugi vozač. U trenutku nesreće, omela ga je notifikacija na telefonu i dok je gledao Smithereens aplikaciju sudario se s vozilom iz druge trake. Budući da je drugi vozač, koji je poginuo u nesreći, bio pijan, krivica je pripisana njemu. Gillhaney moli Bowersa da prestane svoju društvenu mrežu činiti toliko zaraznom da "ne možeš skinuti pogled s nje".
 
Tijekom pregovora, rukovoditelji Smithereensa pokazali su se puno spretnijim od policije u prikupljanju činjenica o slučaju, koristeći vlastite interne alate pomoću kojih mogu pratiti aktivnosti na društvenim medijima u stvarnom vremena. Brzo i uspješno utvrđuju identitet vozača na temelju njegovog telefona, a zatim pretražuju nejgove objave na društvenim mrežama kako bi pokušali utvrditi njegove motive. Čak koriste mikrofon na njegovom telefonu kako bi ga špijunirali u stvarnom vremenu i na kraju usmjeravaju policiju kako treba postupati. U ovom elementu ima istine.
 
Međutim, iako ovo može zvučati oprečno, epizoda Smithereens staje na stranu policije i velikih tehnoloških tvrtki i beneficija korištenja tih alata za rješavanje zločina! Ostavlja nas s pro-policijskim i pro-špijunskim argumentom.
 
Također, Bowersa se prikazuje kao lika kojeg se treba simpatizirati. On je dobar građanin koji zaista brine o ljudima. I samo je igrom slučaja tehnološki milijarder. Ne tretira ga se sa strogom kritikom kakvu zaslužuje ova fiktivna verzija Marka Zuckerberga.
 
Očito je potrošeno puno novca u proizvodnju serije Black Mirror. Najveći problem ne leži u izgledu serije, ili u glumcima, nego u izbjegavanju ključnih pitanja povezanih s razvojem kapitalizma tehnologije i znanosti. Potonje imaju svoju logiku, kako Trotsky objašnjava u svojoj knjizi Radio, znanost, tehnika i društvo iz 1926. godine, "logika spoznaje prirode i ovladavanje njom" u interesu čovječanstva. Ali, Trotsky ističe da se "tehnika i znanost ne razvijaju u vakuumu, nego u ljudskom društvu, koje se sastoji od klasa", a "vladajuća klasa kontrolira tehniku". Black Mirror spotiče se o ovu postavku.
 
Konkretno, serija odbija da se pozabavi brojnim očitostima, a to su (1) široko rasprostranjeno špijuniranje i cenzura koju vlade provode, a tehnološke tvrtke omogućuju i (2) uloga različitih tehnologija u stvaranju gig ekonomije i "Amazonizaciji" radnih mjesta. To izbjegavanje ne samo da priče čini manje zanimljivim ili dramatičnim, nego se one događaju u nekom ne baš vjerojatnom i ne baš prepoznatljivom svijetu.
 
Dokaz je to trenutnog stanja televizije i kulture, da "serija broj jedan" kada je u pitanju posvećenost nelagodi zbog tehnološkog razvoja, postala toliko konformistička i počela zaobilaziti neka od najozbiljnijih pitanja. Postoji veliki interes za ovim pitanjima. Ali nemoguće ih je shvatiti bez kritičkog promatranja društva u cjelini, što Black Mirror nije u stanju učiniti.
 
 
Piše Zac Corrigan za WSWS