[Putopis] Dragoslav Dedović: Ljudi sa Boračkog jezera

Postoje mjesta kojima sjaj daju posebni ljudi, koja pamtimo po smijehu i životnosti. Onda ta mjesta blistaju u našoj unutrašnjosti presvučena u dragocjene trenutke. Na taj način lijepa mjesta postaju sjećanje na vrijeme provedeno sa duševnim ljudima. A to se ne zaboravlja.

AUTOR: Dragoslav Dedović
OBJAVLJENO: 17.07.19 u 10:24
http://bit.ly/2YihOxd
Neka mjesta su u našem sjećanju toliko srasla sa nekim licima da ta mjesta ne mogu biti ista bez tih ljudi. Vjerovatno se može reći da to donekle važi za sva mjesta i sve ljude. Posebna mjesta su zajednica svih živih i svih mrtvih koji su tu nekada živjeli. Zajednica onih koji su otišli i onih koji su ostali.

Zato neka lijepa mjesta ne mogu da nađu svoju dušu. To su ona mjesta koja žele da zaborave svoje pobjegle, protjerane, umrle stanovnike. Uzalud se trude, jer na mjestima hotimičnog zaborava svi zaboravljeni dolaze u snove živih da ih opomenu.

Ali ona mjesta kojima sjaj daju posebni ljudi, koja pamtimo po smjehu i životu, blistaju u našoj unutrašnjosti kao dragocjeni trenuci. Tako mjesta postaju sjećanje na vrijeme provedeno sa ljudima. A to se ne zaboravlja.

Hercegova zemlja

Prvi put sam čuo za Boračko jezero od ljudi koji su sedamdesetih tražili alternativu za godišnji u primorskom sindikalnom odmaralištu. Izviđači, sarajevski vikendaši i poneki pecaroš. Međutim, nikada nisam bio tamo, mada sam u obližnjem Konjicu boravio više puta.

Tih dvadesetak kilometara brdskog puta sa oštrim okukama prešao sam prvi put tek prošle godine. Vratio sam se opet tamo prije nekoliko dana.
Najprije se mora opisati onaj trenutak kada čovjek preko Ivan sedla pređe iz Bosne u Hercegovinu. Bosna je sva od brda i planina koje kao zarozane nozdrve ispuštaju dah kontinenta – s jeseni maglu, leti tromu vrućinu punu vlage. Bosna je zamišljena i sjetna kao Ahmed Nurudin koji čeka zoru. A Hercegovina je sva Dizdarev "Sunčani Hristos".

Izađeš iz tunela u – najsjeverniji domašaj Mediterana. U "sunčana počivališta". A sunce nije sunce već "sunčani stub" koji ti stoji na tjemenu kao da je vječno podne.

Siđe se tako krivudavim putem ka Konjicu, pređe se prvi put Neretva. Onaj ko je nije do tada vidio, čudiće se toj boji. Neretvljanski zeleno. Čudiće se i onaj koji je to mnogo puta gledao, jer se ta boja ne može ponijeti u sjećanju ili na fotografiji. Ona je stvarna samo kada je gledaš dok teče.

Sva voda koja se ovamo slije sa Prenja i drugih planina završiće u Jadranu. A sa one strane Ivan sedla svaka kap teče prema Crnom Moru.

Voda pamti glečer

Svakako bi se dosta moglo reći i o konjičkoj čaršiji, njenim usponima i padovima, o njenom položaju pogranične hercegovačke varoši prema Bosni, u kojoj već jenjava obećanje mora koje se penje uz Neretvu i nagovještava se bosanski kontinent.

Ovaj put neću sjesti u neku od baštica nad vodom, idem dalje ka Boračkom jezeru. Nekoliko puta dnevno autobus više nalik na kombi ukrca seljake sa okolnih brda i zabrekće uz strmi izlaz iz grada.

To prevozno sredstvo ne prevaljuje samo prostor već je i neka vrsta vremeplova. U autobusu gdje više nema ni mjesta da se stoji začuje se glas čovjeka prosijede čekinjaste brade: "Zaboravih da kupim hljeb. Oš mi stat kod prodavnice?"

Vozač ne kaže ništa, ali na jednoj krivini na brdu, odakle se grad dobro vidi, zakoči i kratko reče: "Hajd." I čovjek lijepo kupi veknu hljeba i vrati se, niko se ne pobuni, autobus nastavi da brekće uz brdo.

Put je truckav, preuzak. Doduše, proširuju ga, krivinu po krivinu. I što se više penjemo to su vidljivije hercegovačke planine, ovdje još uvijek zelene. Povremeno odsječene kao satarom pokazuju svoju kamenu utrobu.

Autobus počne da se spušta i onda dole ugledate vodu koja je po boji Neretvina posestrima. Neopisivo zelena ploha Boračkog jezera prema kojoj se spuštamo.

Boračke priče

Jezero je nastalo, kažu stručnjaci, procesom glacijalne erozije. To znači da sva ta voda u sebi čuva molekularno pamćenje na beskrajno vrijeme kada je bila glečer.

Postoje i lokalne legende koje nešto drukčije tumače nastanak jezera. Navodno je tu bila bogata varoš koja nije htela ugostiti sveca prerušenog u prosjaka. Jedino je siromašna udovica imala srca za siromašnijeg od sebe.

Svetac je udovici rekao da pođe uzbrdo sa svojom sirotinjom na konju. Ona ga posluša. Kada se na mjestu gdje je selo Borci prvi put okrenula, umjesto varoši vidjela je jezero. Pošla je dalje sa konjem, i tamo gdje je konj stao, ona se naselila. Tako je nastao Konjic.

Slična legenda obijesnu varoš samo zamjenjuje obijesnim domaćinom Gavanom iz bogatog sela. U dubini Boračkog jezera su prema toj priči nestali Gavanovi dvori.

Sama obala jezera je poluuređena. Mještani kažu da je poslije rata tu gradio ko je stigao, pa se više i to ne radi. U napuštenim srpskim kućama sela Borci više ne planduju ovce, ali malo ko se od starih mještana vratio.

Elmir & Goga

Na jednoj obali pod samim brdom na kapiji piše "Hercegovina lodges". Sve što se nalazi iza kapije – uređeni travnjak, kuće strmih krovova stepenasto urezane u brdo lijevo i desno od stepenica, jedan veliki trem sa ogromnim stolom – izgleda nestvarno. Kao sa prospekta neke zapadne firme.

Vlasnici ovog turističkog seoceta sa luksuznim prenoćištima su Elmir i Goranka Prevljak. Ona je diplomirala arhitekturu, on se bavio izradom umjetničkog nakita. Uoči rata su otišli u Holandiju.

Prije petnaestak godina su počeli, kao holandski i bosanski državljani, da razmišljaju o svom Konjicu i o Boračkom jezeru odakle je porijeklom Gorankina porodica. Pozajmili su novac od holandskih prijatelja, kupili stjenovitu šumu do vikendice Gorankinih roditelja i – pozajmili još novca.

Posjekli su stabla, ali bi šiblje opet niklo. Morali su ručno da vade korijenje. Onda je opet nestalo novca. Opet su ga pozajmili, dinamitom oteli platoe za kuće od brda. Sav kamen je u temeljima.

Nastala je turistička ponuda – a Holanđani, željni planinskog vazduha, prirodne hrane i sunca, evo već desetu godinu dolaze u sve većem broju. U izuzetno lijepim prostorijama naći će sve što je potrebno za ugodan boravak, uključujući i internet, osim – televizora. Ali je na doksatima mnogo dobrih knjiga.

"Oslobođena teritorija"

Sve je to neobična, uspješna priča, ali ona je, na neki način, potpuno prirodna kada makar sat vremena provedete u društvu Elmira i Goge. Zarazni optimizam, pozitivna energija, ljubav prema životu i ljudima, toliko su očigledni, da sam još prilikom prvog susreta pomislio da tajna uspjeha, magija mjesta koje su stvorili, nije u njegovoj ljepoti, već u ljepoti njihove duše.

Gogin brat, poznati konjički književnik i prevodilac sa holandskog Goran Sarić, koji živi u Holandiji, uspio je da im pomogne da već devet puta osmisle ljetni umjetnički program. Gosti su im bili poznati holandski, srpski, hrvatski i bošnjački književnici i slikari. 

Spisak imena je impresivan. Količina novca koju je lokalna vlast uložila u ova zbivanja – nula.  A neki gosti na književnim večerima, koje sam ove godine po drugi put vidio, smatraju da je dolazak na kulturna događanja kod njih dvoje – ravno odlasku na „oslobođenu teritoriju“.

Sa Gogom i Elmirom sam otkrio i kako lijepo izgleda Konjic dok piješ kafu na Vidikovcu, te šta je sam svjetski vrh u spremanju pastrmke kada odeš u riblji restoran "Biser vrelo" ili, naprosto, kako je dobro družiti se na terasi Mujinog restorana na Boračkom jezeru.

Duševni ljudi

Elmir mi je pričao kako je za vrijeme poplava pre nekoliko godina išao da dijeli pomoć koju je skupio sa prijateljima. Muslimani su ih poslali kod Srba jer su ovi bili ugroženiji. A ti Srbi su rekli da pomoć treba dati i jednoj vehabijskoj porodici u blizini, jer je ona sa tim Srbima podijelila svoju hranu kada su im kuće bile pod vodom.

Zvuči nestvarno, ali i to je Bosna. I Hercegovina.

Kao što rekoh, postoje mjesta kojima sjaj daju posebni ljudi, koja pamtimo po smijehu i životnosti. Onda ta mjesta blistaju u našoj unutrašnjosti  presvučena u dragocjene trenutke. Na taj način lijepa mjesta postaju sjećanje na vrijeme provedeno sa duševnim ljudima. A to se ne zaboravlja.


Tekst "Ljudi sa Boračkog jezera", autora Dragoslava Dedovića, objavljen je na portalu Deutsche Welle 29. 6. 2019. godine.