Amit Chaudhuri: Nastanak nove Indije, zemlje kojom vlada strah

Modijeva vizija zemlje je ona koja guši neslaganja i različitosti usprkos povijesti svog naroda.

AUTOR: Amit Chaudhuri
OBJAVLJENO: 08.10.19 u 12:31
http://bit.ly/2Mla6K0
Prošla su četiri mjeseca otkako su Narendra Modi i njegova stranka BJP ponovno došli na vlast u Indiji, a čini se da se u ta posljednja četiri mjeseca u ovoj zemlji dogodilo puno više nego u posljednjih 40 godina. Osjećaj razdvajanja i otuđenosti od uspjeha zemlje nadmašuje čak i bespomoćnost koju se osjećala tijekom suspenzije građanskih sloboda u kriznoj situaciji od 1975. do 1977. godine i političkih trauma koje su uslijedile.

To je zato što su – bez da se stvar očito artikulira – građani postavljeni protiv građana: ne samo muslimani protiv hindusa ili ljudi iz Kašmira protiv ljudi iz Indije, nego oni koji podržavaju novi koncept nacije BJP-a protiv onih koji ga ne podržavaju, ostavljajući ljude bez povjerenja jednih u druge.

Kako ocijeniti ova četiri mjeseca? Niz poremećaja zasjenio je nemire zbog sad već naizgled davnog, ali ekonomski katastrofalnog Modijevog programa demonetizacije iz 2016. godine. U kolovozu ove godine došlo je do ukidanja članka 370 indijskog ustava prema kojem je Kašmir imao "poseban status" i koji je priznavao njegovu često osporavanu povijest. Potom je uslijedio "kućni pritvor" izabranih kašmirskih vođa i zatvaranje tisuća ljudi.

Ono čemu smo svjedočili bio je pokušaj da se težak i razdoran problem jednostavno stavi sa strane tako da više nema potrebe za daljnju raspravu. Stiče se dojam da se ne odlučuje samo o sudbini ljudi u Kašmiru, nego o sudbini svih nas.

Ministar unutarnjih poslova Amit Shah nas želi uvjeriti da su "restrikcije" za Kašmir samo u našim glavama. Pitao sam jednu ženu iz Kašmira kako ona to interpretira. Odgovorila mi je da misli da se time implicira da je nedostatak protesta u Kašmiru normalno stanje. Međutim, nedostatak protesta u demokratskoj zemlji je čudan, a trajni nedostatak protesta je alarmantan. Je li ovo zaista ono što Indijci žele od vlade?

Zatim je tu spektakl drugačije vrste: država je posudila dosad neviđenu svotu novca od Rezervne banke Indije; nisu isplaćene plaće Središnjim rezervnim snagama policije; ekonomski krah je blizu, ali Modi tvrdi da je Indija u usponu. Istovremeno živimo različite stvarnosti: "normalni" Kašmir, nenormalna država; gospodarski bankrot, rastuća Indija – ovi suprotstavljeni scenariji, gdje niti jedan ne priznaje onaj drugi, udaljeni su jednako koliko je država udaljena od svojih građana.

Ako ih pitaju koje je nedavno veliko postignuće ove vlade, neki bi ljudi mogli skrenuti pozornost na broj javnih toaleta izgrađenih u ovoj zemlji koja inače ima jako loše sanitarne uvjete. Oni koji imaju drugačije iskustvo Indije, mogli bi reći da je njen najveći uspjeh u stvaranju atmosfere straha. Posljedica su sve vidljiviji oblici neslaganja. Više nije, kao nekada, u pitanju propovijed za preobraćene. Nije u pitanju ni navođenje neugodnih činjenica. U pitanju je jednostavno demonstracija toga da je neslaganje još uvijek moguće.

Indija nije ranije bila u ovakvom stanju, izuzev u slučaju kada je Indira Gandhi proglasila izvanredno stanje, i sigurno ne sa stupnjem podrške koji trenutno vidimo, a koji se može okarakterizirati samo kao oblik "opijenosti". Vlast smatra, ispravno ili pogrešno, da pravosuđe, policija i druge agencije za provođenje zakona pripadaju njoj, a čini se da su mnogi kršitelji zakona, sasvim slučajno, oni koji se ne slažu s BJP-om. Broj slučajeva "pobune", naboja preostalog iz kolonijalne Indije, dramatično je porastao.

Naravno, erozija institucionalne neovisnosti nije se dogodila preko noći. Kroz posljednjih 30 godina, sve su vlade (i državne i središnje) imale ograničenu razinu poštovanja građanskih sloboda i demokracije: indijske partije su strastveni demokrati samo kada su u opoziciji. Međutim, nijedna dosadašnja vlada nije toliko otvoreno i snažno kažnjavala neslaganje kao trenutna.

Može li ovo bjesomučno i uspješno obeshrabrenje neslaganja i kritike navijestiti acche din ("dobra vremena") koja je Modi najavljivao indijskim biračima tijekom svojih skupova? Država koja nema prostor za one koji se ne slažu je sada "normalna" država, političko okruženje u kojem nema drugačijeg mišljenja predstavlja "dobra vremena" za njegove vladare.

I sam imam iskustva s tim. Nedavno sam potpisao protestno pismo upućeno premijeru, u kojem se skreće pažnja na pojačano nasilje na vjerskoj osnovi. Ovo pismo potpisalo je još 48 najistaknutijih indijskih filmaša, akademika, aktivista, umjetnika i pisaca. Kao odgovor na ovu peticiju sud je od policije zatražio da otvori slučaj protiv nas.

Tu je zatim i Nacionalni registar građana (NRC), projekt koji podržava središnja vlada u državi Assam, a čiji je cilj otkrivanje i protjerivanje "stranaca" (odnosno muslimanskih izbjeglica iz Bangladeša koji nemaju odgovarajuće dokumente, mada se realnost ispostavila daleko mizernijom i mada je većina onih koji se danas smatraju "strancima" zapravo hindusi). Mnogima se prijeti da će biti iskorjenjeni, a od ostalih u religiji traži se da pomognu u iskorjenjivanju svojih susjeda. Ovi vanredni događaji natjerali su me na razmišljanje o etničkoj pripadnosti i državljanstvu. O putanji Indijaca u 20. stoljeću: o Gandhijevom preseljenju u Englesku, a zatim i Južnu Afriku gdje je, svjestan svoje rase i boje kože, napravio svoje prve korake u politici; o masovnom naseljavanju Sikha u Kanadi nakon fatalnog nasilja nad ovom skupinom 1984. godine; o Bengalcima koji napuštaju Kolkatu tijekom '70-ih.

Indijci su svestrani ljudi: poduzetni su, znatiželjni, kulturni, otvoreni su i avanturisti su. Imaju sjajne pisce, znanstvenike, biznismene; imaju Gandhija. Također su i sjajni migranti: otišli su, radili i nastanili se u svim dijelovima svijeta. Vrlo dobro poznaju bol diskriminacije i previranja. U tom kontekstu, trenutna retorika koja okružuje NRC, prema kojoj se "ilegalni migranti" stalno poistovjećuju s "muslimanima", a "muslimani" sa "strancima", jasno pokazuje nesklad između onoga što Indijci povijesno znaju, osjećaju i postižu kao migranti unatoč neprijateljstvu i protivljenju i tomu kako, kod kuće, doživljavaju one za koje odjednom odluče da su "drugi".

Čudno je da nam prošlost nije dala trenutačniji osjećaj vrijednosti i neizbježnosti pluraliteta, susretljivih različitosti. Umjesto toga, mnogi od nas su se rebrandirali kao sjeverni indijski Brahmani, želeći Hindu kao službeni državni jezik, želeći biti ono što nismo, želeći da naša nacija bude onakva kakva ne može biti. Ovdje nas je moglo dovesti samo odlučno suzdržavanje od preispitivanja samih sebe. Umjesto da prihvatimo Indiju u kojoj se očekuje nepostojanje kritika i neslaganja, vrijeme je da pogledamo unutra, prema sebi, da se prisjetimo našeg puta i da procijenimo jesmo li na mjestu na kojem smo htjeli biti.


Piše Amit Chaudhuri za The Guardian.
Prevela: Ružica Ereš