Bekim Sejranović: O kozmopolitizmu, izbjeglicama i Norveškoj

Kao autor i kao pisac mislim da nemam nacionalni predznak. Uobičavam da kažem da sam pisac svih onih koji čitaju, pogotovo onih koji kupe moje knjige.

AUTOR: Radio Slobodna Evropa
OBJAVLJENO: 10.07.19 u 10:21
http://bit.ly/2YiZELK
Bekim Sejranović je jedan od posljednjih nomada južnoslavenske književnosti. Pisac i prevodilac. Autor romana "Nigdje, niotkuda" i "Ljepši kraj", od kojih je za prvi dobio nagradu "Meša Selimović". On je jedan od književnika koji su učestvovali na ovogodišnjem Bookstanu u Sarajevu, gostovao je na panelu Građanin svijeta. Šta to nosi sa sobom, te koliko je teško biti izbjeglica?

RSE: Kada Vas najavljujem, da li da kažem bosanskohercegovački, hrvatski književnik, Norvežanin, građanin svijeta ili, pak, nomad?

Sejranović: To pitanje mi se postavlja često. Rođen sam u Bosni, odrastao sam u Rijeci. Poslije sam živio u Norveškoj, putovao sam dosta. Kao čovjek se osjećam nekom vrstom nomada, građaninom svijeta. Kao autor i kao pisac mislim da nemam nacionalni predznak. Uobičavam da kažem da sam pisac svih onih koji čitaju, pogotovo onih koji kupe moje knjige. Volio bih reći da sam svjetski pisac, ali bi zvučalo malo pretenciozno.

RSE: Učestvovali ste u Sarajevu na okruglom stolu na temu "Građanin svijeta". To je jedna od centralnih tema ovogodišnjeg književnog festivala Bookstan. Kao neko ko živi na relaciji Bosna, Ljubljana, Zagreb, pa i Rijeka i Brčko, šta za Vas znači biti građanin svijeta?

Sejranović: Treba prvo definisati šta se smatra pod građaninom svijeta. Nije građanin svijeta neko ko puno putuje. Mnogi ljudi putuju kao turisti i ne moraju se osjećati građaninom svijeta.

Po meni je građanin svijeta neko ko živi na više mjesta, neko ko živi na više adresa. Odgovorio sam na to pitanje da imam dvije odvojene paradigme što se tiče građanina svijeta. Otac mi živi u Australiji, mati mi je Belgijanka, jedna kćerka Slovenka, druga Norvežanka. Ja imam norveško državljanstvo, bosansko državljanstvo. Izdajem knjige po čitavom svijetu. Samo da obiđem najbližu familiju i da održim par promocija, moram obići pola svijeta.

Prvo bi se trebalo definisati šta je građanin ili šta je grad. Grad je mjesto gdje živi puno ljudi, koji su različiti i koji žive zajedno, bez obzira na razlike, bile one vjerske, etničke. Selo je na neki način mjesto koje je kompaktno. Tamo živi obično jedna etnička skupina.

Za mene bi danas građanin svijeta značilo da se putuje i da si umrežen, putem društvenih mreža, sa tokovima u svijetu.

RSE: Da li je koncept građanin svijeta, kozmopolita, danas ugrožen? Čini se da opet postaju bitnije granice države, nacije, pa i religije.

Sejranović: Da, to je tako. Granice ne volim. Od Ljubljane do Brčkog treba preći dvije granice, četiri kontrole. Današnja situacija u svijetu je prilično ozbiljna. Val migranata, koji je krenuo sa Bliskog istoka i Afrike, nije nešto što je počelo nedavno, to traje otkada postoji čovjek. Svi smo mi iz Afrike došli. Priliv ljudi stiže konstantno. Mislim da nas tek čeka novi val migranata, da li zbog ratova ili ekološke katastrofe, koja nam se približava. Svjesni smo toga, ali ne činimo ništa po tom pitanju.

Krivo mi je kada vidim kako se Istočna Evropa zatvara. Ima li išta gluplje, nego kada čuješ da je Poljak neonacista ili da najviše neonacista ima u Rusiji. To su potpuno apsurdne svari. Evropa se zatvara koliko god može, ali mislim da tu nikakve žice neće moći pomoći, kada baš dogori.

RSE: Dobar dio života ste proveli kao izbjeglica ili migrant. Ponekada i bez dokumenata. Danas je BiH postala dio migrantske rute ljudi iz Azije i Afrike, na koje se sve više, i ovdje i u Evropi, gleda sa jednom dozom prezira. Kakav je odnos bio prema Vama u periodu 90-ih, što u Hrvatskoj, što u Norveškoj?

Sejranović: U Hrvatskoj mi je bilo najgore. Devedesetih sam živio u Rijeci preko 10 godina, kada je Hrvatska postala nezavisna. Bez obzira na to, nisam mogao dobiti domovnicu, pa su me izbacili sa fakulteta, nisam mogao više raditi. Dvije godine sam živio bez papira. Hrvatska mi je ostala iz tog perioda u prilično lošem sjećanju.

Norveška je tada bila zadnja zemlja koja je primala izbjeglice iz bivše Jugoslavije. Igrom slučaja sam završio u Norveškoj. Tada su nas primili na najbolji mogući način. Dobio sam mogućnost da nastavim školovanje. Osjećao sam se kao izbjeglica u Norveškoj, možda samo te prve dvije godine. Onda sam počeo studirati, raditi. Nisam znao koliko ću dugo ostati. Mislio sam da ću ostati četiri godine da završim fakultet, pa ću se vratiti. Život čini svoje.

Mislim da se danas sa puno više podozrenja gleda na izbjeglice. Ima ih mnogo više nego tada. Radi se o ljudima koji su izgubili sve. Niko se ne diže sa svoga ognjišta iz čista mira. Među milionima ljudi koji dolaze, ima i kriminalca, nekih koji bježe od zakona, ali mislim da je velika većina ljudi tu u potrazi za nekim boljim životom. To je sasvim legitimno. Da bi oni tražili azil u Evropi, moraju da postanu kriminalci jer rade sa krijumčarima ljudi. Bio bih u stanju napraviti bilo šta, da svojoj djeci osiguram bolji život. To ljudima ne treba zamjeriti.

Istina je da to remeti nekakav naš rahatluk u Evropi, ali morati ćemo se navići na to. Ako se klima nastavi ovako razvijati, cijela Afrika će biti sparušena, pretvoriti će se u pustinju i možemo očekivati ekološke izbjeglice, vrlo brzo. Mislim da velika većina njih već to i jeste jer nemaju šta da jedu.

RSE: Jednom prilikom ste rekli da je Norveška na jedan čudan način možda i gora od BiH. Možete li nam to objasniti, posebno u kontekstu egzodusa mladih ljudi iz BiH, koji traje već dugo godina.

Sejranović: To je bio naslov jednog mog intervjua, koji je pomalo izvučen iz konteksta. Mislio sam na neke druge stvari. Naslov tog intervjua je bio "Bosna je sjebana, Norveška je još gora".

Fora je u tome da kod nas ljudi često imaju jako uljepšanu sliku tog Zapada, pogotovo Skandinavije. Bosna, kao i svaka druga zemlja, ima dobrih i loših strana. Govorio sam u svoje ime. Kao pisac, kada bih se morao izjasniti, rekao bih da sam hipi anarhista. Za mene je previše kontrole i previše zakona. Ono što mi zovemo pravna država, što kod nas potpuno fali, tamo gore, za moje umjetničke pojmove, toga je malo previše. Struktura, državna administracija, jako dobro funkcioniše, čak i previše. Kada se desi greška, u takvoj administraciji, nemate gdje da pobjegnete.

Možda primjer nije odgovarajući, ali nije dobro ni da pravna država funkcioniše sto posto. Film "Šindlerova lista" je zapravo film o tome kako je korupcija spasila jako puno života u naci Njemačkoj. Da nije bilo te korupcije u naci Njemačkoj, ne bi tih, oko 2.000 ljudi, ni bilo spašeno. Kada država ima potpunu kontrolu, ne postoji nikakav, ni najmanji kutak da pobjegneš. Sve je super, ako su zakoni dobri. Šta ako na vlast dođe neka stranka koja će to da preokrene u svoju korist. I Hitler je došao na vlast demokratskim putem.

Tada, kada sam davao intervju, bio sam bijesan. Napokon je izašao moj roman na norveškom. Dva su prevedena, jedan sam napisao na norveškom. U par rečenica sam kao kritikovao Norvešku, što nije bila neka ozbiljna kritika. Nisam želio kritikovati cijelo društvo, to je bilo par sitnica. To je dočekano na nož. Norvežani, po novinama i knjigama, pišu puno više kritike. Oni to mogu, ali ja se zovem Bekim i nije mi dozvoljeno, kao strancu da kritikujem tu zemlju, mada sam Norvežanin. Po meni je, ako već želite da Norvešku doživljavam svojom zemljom, morate mi dopustiti, ne samo da je volim, nego i da je pljujem, ako to iz nekog razloga želim, ako imam razloga da je kritikujem.

RSE: Šta trenutno radi pisac Bekim Sejranović?

Sejranović: Trenutno radim na nekim prevodima sa norveškog. Lektoriram jedan prevod sa hrvatskog na norveški. Imam roman, koji treba da dovršim, ali to se oteglo neko vrijeme. Imao sam zdravstvenih problema prošle godine, pa je sve zastalo. Nakon duge pauze mi treba malo vremena da ponovo uronim u taj roman, da bih ga završio. Polako, ne žuri mi se nigdje. Bit će gotov i mislim da se vidimo dogodine u Sarajevu sa novim romanom.


Intervju "Sejranović: Evropa se zatvara" s književnikom Bekimom Sejranovićem obavio je Amir Purić. Objavljen je na portalu Radio Slobodna Evropa 8.7.2019.