Daniel Susskind: Automatizacija poslova jedno je od najvećih pitanja današnjice

Automatizacija nije priča o budućnosti – ona se događa sada. Svakodnevno slušamo priče o takvim tehnologijama, o autonomnim vozilima, o sustavima umjetne inteligencije koji postavljaju medicinske dijagnoze, izrađuju pravne dokumente, projektiraju zgrade – to je nešto što se događa sada; ne u budućnosti. Usko je povezano s nejednakostima koje vidimo.

AUTOR: Ian Tucker/The Guardian
OBJAVLJENO: 20.01.20 u 15:01
https://bit.ly/2THxMxq
Daniel Susskind je ekonomist i suradnik na koledžu Balliol u Oxfordu. Obnašao je političke funkcije u Blairovoj i Cameronovoj vladi. Njegova nova knjiga A World Without Work istražuje na koji način društvo treba odgovoriti na sve veću automatizaciju zapošljavanja.

Ovo nije baš neistražena tema, zašto ste napisali ovu knjigu?

Smatram da je ovo jedno od najvećih pitanja našeg vremena. I unatoč svemu što je napisano, mislim da nismo adekvatno odgovorili na ovo pitanje. Mislim da se ne bavimo dovoljno ozbiljno idejom da zbog tehnološkog napretka kojem svjedočimo možda neće biti dovoljno dobro plaćenih poslova za sve.

Je li to djelomično posljedica načina na koji je postavljeno samo pitanje – da roboti "kradu naše poslove" – a promjene se ustvari ne događaju na taj način?

Da. Tu postoje dvije pogreške. Jedna greška je neka vrsta antropomorfizacije tehnologije – takvi roboti postoje, ali često su varka. Tehnologije koje su stvarno vrlo moćne ne izgledaju, ne razmišljaju niti prosuđuju kao mi. Druga je pogreška stav da će nas roboti potpuno zamijeniti u obavljanju poslova. Ove tehnologije zapravo teže udaljavanju od zadataka – što ja nazivam zadiranjem u zadatke.

Prešli smo brojne granice toga što strojevi mogu ili ne mogu raditi, koje su ekonomisti i inženjeri računarstva razvili u drugom dijelu 20. stoljeća. Neki od primjera su vožnja automobila, postavljanje medicinskih dijagnoza ili prepoznavanje vrste ptice u kratkom roku. Sve te zadatke sada može obaviti softver.

A strojevi često obavljaju te zadatke koristeći strategije koje ljudima nisu poznate?

Mislili smo da će mnoge od tih zadataka biti teško automatizirati jer ljudi ne mogu artikulirati kako ih obavljaju. Ljudi se oslanjaju na iskustvo, intuiciju i tzv. osjećaj u stomaku – pa kako onda možete napisati skup uputstava za računalo? No, koristeći velike količine podataka i računalnu snagu, strojevi su razvili nove strategije.

U svjetlu ovih tehnoloških promjena, koju biste karijeru preporučili jednom 16-godišnjaku?

Rekao bih, vrlo surovo, da postoje dvije strategije: ili postanite dobri u onim stvarima koje ovi sustavi i strojevi ne mogu raditi ili pokušajte sami napraviti strojeve.

Ali, teško je predvidjeti koji će se poslovi i zadaci automatizirati. Treba li ljude gnjaviti usavršavanjem da postanu liječnici ili pravnici kada automatizacija već prodire u te poslove?

Mislim da je za mlade stručnjake najbolje, iako je možda kontraintuitivno, ići tradicionalnim putem. No, budite otvorenijeg uma u promišljanju o mogućnostima koje se pružaju. Jer, ono što je zanimljivo je to da, ako pogledate ove tehnologije – uzmite primjerice sustave koje je razvio DeepMind ili sustave Sebastiana Thruna koji prepoznaju melanome – u razvojnim timovima ima mnogo stručnjaka specijalista, poput obučenih liječnika.

Čini se da tehnološka nezaposlenost raste zajedno s tehnološkom nejednakošću – postoji li izravna veza između njih?

Rad je naš tradicionalni način raspodjele dohotka pa je jedan od najvećih izazova svijeta s manje posla način na koji ćemo dijeliti dohodak. Udio radnog dohotka opada u mnogim dijelovima razvijenog svijeta.

Treba li oporezivati robote i taj novac vraćati natrag onima koji su izgubili posao zbog automatizacije?

Više je problema koje poteže ta ideja. Što smatramo robotom? Autonomni automobil ne vozi neki android. Kako ćemo izbrojiti robote? Svakako da moramo oporezivati kapital, vlasnike – međutim, tu se javlja problem s brendiranjem.

Ali vlasnici ovih tehnologija često su jako dobri u izbjegavanju poreza.

Ako se ovi trendovi nejednakosti nastave, traženje načina na koji ćemo riješiti taj problem bit će sve značajniji.

Vi izlažete ideju "pogodbenog" univerzalnog osnovnog dohotka.

Mislim da je izazov u svijetu s manje radnih mjesta to kako održati osjećaj društvene solidarnosti. Trenutno ona proizlazi iz osjećaja da svi uplaćuju novac u neki kolektivni ekonomski lonac kroz poreze ili, ako ne rade, aktivno traže posao ili se osposobljavaju za posao.

Mislim da je jedan od problema s univerzalnim osnovnim dohotkom (isplata novca cjelokupnom stanovništvu bez obzira na status zaposlenja) to što veliki broj ljudi vrijeđa ideja da nešto daju, a da ne trebaju očekivati ništa zauzvrat.

Ali, možda možemo postaviti neke uvjete za takav osnovni dohodak, primjerice, da volontirate zauzvrat. Oko 15 milijuna ljudi u Velikoj Britaniji obavlja izuzetno vrijedan skup volonterskih aktivnosti – zašto to ne prepoznati? Univerzalni osnovni dohodak rješava problem distribucije – kako dijeliti dohodak ako tržište rada to ne radi baš dobro? - a ako svi daju svoj doprinos, neki na ekonomski, a drugi na neekonomski način, to može riješiti problem.

Volontiranje zahtijeva empatiju i praktične vještine koje su teške za računala, a takve aktivnosti ne nagrađuju se baš dobro.

Tu je paradoks. Strojevi to ne mogu raditi, a tržište ne plaća one koji to rade. Velika je razlika između društvene vrijednosti takvog rada i vrijednosti koja se prepoznaje na tržištu. Zato je jedan od razloga za optimizam to što postoji mogućnost da to riješimo.

Rad ne samo da ljudima pruža novac, nego često i smisao života i identitet. Kako ljudi mogu izvući neki smisao iz više slobodnog vremena?

Ako smatramo da je odnos rada i smisla života tako usko vezan, možda nije alternativa da se razmišlja o budućnosti rada, nego o budućnosti slobodnog vremena. Znate, mi imamo politike tržišta rada za oblikovanje načina na koji ljudi žive svoj poslovni život. Možda su nam isto tako potrebne politike slobodnog vremena za oblikovanje načina na koji ljudi provode svoje slobodno vrijeme. Već imamo mirovinski sustav koji je vrsta subvencioniranog slobodnog vremena.

Radili ste u vladi. Je li automatizacija političarima prioritet ili se oni nerado bave stvarima koje će se možda tek isplatiti dugo nakon što oni prestanu biti dio vlasti?

Gotovo sve vlade u razvijenom svijetu su u posljednjih nekoliko godina objavile neku vrstu AI strategije. Slijede li oni te strategije ili ne, manje je jasno.

Potrebno je objasniti da ovo nije priča o budućnosti – ovo se događa sada. Svakodnevno slušamo priče o takvim tehnologijama, o autonomnim vozilima, o sustavima umjetne inteligencije koji postavljaju medicinske dijagnoze, izrađuju pravne dokumente, projektiraju zgrade – to je nešto što se događa sada; ne u budućnosti. Usko je povezano s nejednakostima koje vidimo. Obično se u vezi toga ne radi puno jer se smatra nevažnim, ali zaista je važno.


Intervju s Danielom Susskindom za The Guardian vodio Ian Tucker. Objavljeno 18. siječnja 2020. godine.
Prevela: Ružica Ereš