Nejra Latić Hulusić za RSE: Najveći okov društva u BiH je neznanje

Mislim da je to neznanje. Nije više u pitanju bazično obrazovanje jer testovi su pokazali da sam u pravu. Naš obrazovni sistem, ne nudi znanje, nudi nam neku faktografiju napamet, a ono što je stvarno, suštinsko znanje o stvarima i svijetu, nama strašno fali. Nije više pitanje što smo mi neobrazovani, nego smo mi jedne neznalice, koje neće uopšte da promišljaju o svijetu oko sebe. Dok se to ne promijeni, bojim se da ćemo ostati dugo, dugo u ovom političkom i ekonomskom blatu.

Vanja Lisac

Nejra Latić Hulusić

AUTOR: Selma Boračić-Mršo/RSE
OBJAVLJENO: 23.01.20 u 10:22
http://bit.ly/2RFHIoJ
Neznanje je najveći okov društva u Bosni i Hercegovini, kaže televizijska i filmska režiserka, Nejra Latić Hulusić.

Upravo je završila sa radom na dokumentarnom filmu "Mi djeca sa kolodvora Bosna". Tema je religija iz rata, gdje je kroz istinitu priču jednog mladića, pokušala prikazati načine odvođenja dječaka iz BiH u selefijske zajednice. ​

U razgovoru za Radio Slobodna Evropa (RSE) govori najprije o stanju u BiH kulturi, te upravo završenog 2019. godini koju opisuje kao "veliku pustinju":

"​Odnosno jedna scena iz SF filmova - spržene zemlje po kojoj se kotrlja veliki čičak na vjetru. Finansijska situacija, sa novim rezanjima u budžetu kulture, na državnom, federalnom, pa i na kantonalnom nivou, rezultirala je time da skoro sve, bar u filmskoj industriji, stagnira, a ni kolegama iz drugih medija, ili iz umjetnosti, nije ništa bolja situacija", kaže Latić Hulusić.

RSE: Čini se da je, iz godine u godinu, sve manje snimanih dokumentarnih, ali i igranih filmova. Da li je razlog nedostatak novca?

Latić Hulusić: Film je, na žalost, zbog svojih tehničkih zahtjeva, količine ljudi i broja ljudi koji rade, od autorske do tehničke ekipe, jedna užasno skupa umjetnost. Kada imamo 60 do 70 hiljada u budžetu, mi kažemo da je to no budget film. Te pare ne znače ništa za cijenu dana jedne kamere, za cijenu dana montaže u studiju, cijenu post-produkcije, tona i slike.

Na žalost to se kod nas jako teško može iskomunicirati, užasno puno vremena nam oduzima zaklapanje tog budžeta jer morate krenuti iz BiH, da bi ste išli dalje u Evropu sa tim novcem. Najčešće se mi finansiramo iz evropskih fondacija, ali prvo moramo imati neke pare iz BiH. Međutim, mi najteže dolazimo do tih inicijalnih sredstava iz BiH.

Naravno, tu politika ima uveliko svoje prste, pa nam uvijek zavisi od rasporeda snaga u Parlamentu zavisi od toga kako će i kome će se taj novac raspoređivati iz sredstava namijenjenih za film. Jako je teško boriti se.

Super je varijanta da mi to radimo iz ljubavi i entuzijazma, ali na žalost to više nije dovoljno kvalitetan proizvod i mi više nismo konkurentni, ne samo na komercijalnom tržištu, već nismo konkurentni ni na umjetničkom tržištu. Tehnološki film košta užasno puno.

RSE: Osim što ste filmska i TV režiserka, Vi ste i aktivistkinja i žena koja ulazi u sferu feminizma. Svakodnevno pišete, objavljujete, ukazujete na neke društvene anomalije. Bili ste i jedna od knjiga, u sklopu žive biblioteke. Kakva su Vaša iskustva i zašto je bitno da imamo jedan takav projekat?

Latić Hulusić: Iskustva su divna i volim se podsjetiti na ta tri dana, u kojim sam bila izložena kao živa knjiga, za sve ljude koje je interesovalo kako živi jedna savremena, pokrivena muslimanka u BiH. Jako bitno je da takvi projekti postoje. Drugačije je kada čitate o nečemu, drugačije je kada vam društvo usadi neke predrasude, drugačije je kada imate živu osobu, živu emociju pored sebe. Sjednete i pitate je pitanja.

Divno je ohrabrivati ljude da pitaju pitanja. Ni jedno pitanje o nekoj pojavi, o kulturi, načinu života, nije glupo. Glupe su samo one predrasude koje stvorite sami sebi u glavi. To je jedan od najzanimljivijih i najboljih projekata sigurno, u kojima sam imala čast da učestvujem. Strašno sam zahvalna curama, koje su me pozvale i izložile tamo.

RSE: Sami ste rekli da Vam je zadatak bio da pojasnite kako živi savremena žena, pokrivena, mlada muslimanka u BiH. Žena ste koja nosi hidžab. Koliko Vam je to otežalo ili olakšalo profesionalni put?

Latić Hulusić: Ne mislim da mi je hidžab otežao, na bilo koji način, bilo šta. Ako neko i jeste, na bilo koji način, pokušao da mi oteža život, ili sam to nekako zaobišla, ili nisam to ni shvatila. Živim sa uvjerenjem da nam je Bog dragi dao neke stvari da nam olakša život, nikako da nam oteža život. U onom trenutku, kada bi meni ta marama postala neka otežavajuća okolnost, onda više ne bi bilo to, to.

Nikada, za nekih petnaestak godina, koliko nosim hidžab, nisam dopustila da me ljudi diskredituju na osnovu toga, niti sam dozvolila da sebe stavim u poziciju žrtve i da sada kao "jašem" na tim predrasudama. Prosto ih ignorišem. Bude tu svega, od užasnih komentara na socijalnim mrežama, do nekih profesionalnih opstrukcija, koje, niti želim da dijelim u javnosti, niti želim da im dajem pažnju, već ih dobro ignorišem.

Mislim da je ignorisanje toga najbolja opcija, kao i komunikacija u svakom trenutku, do najsitnijih detalja, sa ljudima koje zanima imam li ja nekih profesionalnih prepreka u radu. To su sve legitimna pitanja na koja ljudima odgovaram i računam da ih ljudi postavljaju iz najboljih namjera. Treba dosta strpljenja i živaca, ali bitna je komunikacija i komunikacija.

RSE: Aktuelno je, u posljednjih nekoliko mjeseci, povratak državljana BiH sa ratišta u Siriji. Vi ste snimili film, ne o tome, ali o jednoj škakljivoj temi, o religiji iza rata, gdje obrađujete slučajeve odvođenja dječaka iz BiH u selefijske komune. Film se zove - Mi djeca sa kolodvora Bosna. Je li Vam teško bilo raditi jedan takav film?

Latić Hulusić: Film je završen. Sada je u procesu selekcije nekih festivala. Nadam se da će uskoro vidjeti svjetlost dana, svjetlost projektora. Bilo je jako komplikovano raditi, pogotovo zato što ga nisam radila kao case study na više ljudi, nego sam radila jednu intimnu priču jednog mladića, koji je jedno vrijeme svoga života proveo u jednoj komuni. Poslije se vratio u normalne tokove života. Film govori o njegovom pokušaju da se ponovo uklopi u normalne tokove života u BiH, ali i o posljedicama života u komuni, koje su uticale na njega i na njegovu porodicu.

Mi smo završili sa snimanjem i godinu poslije je njemu cijela porodica otišla u Siriju. Otac mu je poginuo, poginuo je i stariji brat. Zadnji put, kada smo kontaktirali, poginula mu je i bivša žena, koja je također otišla dole sa nekim novim mužem. Ne komuniciram, na žalost, više sa njim jer to su neke kompleksne ličnosti, koje dokumentarac, kao format, uvijek donese.

Ne znam da li mu se majka uspjela vratiti iz Sirije. Zadnji put, kada smo se čuli, njegova majka je bila u Siriji, zajedno sa mlađim bratom. To su te neke teške sudbine, koje su posljedica rata i postratnih politika u BiH, koje su se, jednom mladom čovjeku, obile o glavu.

RSE: Osim filma, pišete za časopis u Sarajevu i Banja Luci, pratite sve što se dešava i reagujete. Po Vašem mišljenju, koji su najveći okovi društva u BiH?

Latić Hulusić: Mislim da je to neznanje. Nije više u pitanju bazično obrazovanje jer testovi su pokazali da sam u pravu. Naš obrazovni sistem, ne nudi znanje, nudi nam neku faktografiju napamet, a ono što je stvarno, suštinsko znanje o stvarima i svijetu, nama strašno fali. Nije više pitanje što smo mi neobrazovani, nego smo mi jedne neznalice, koje neće uopšte da promišljaju o svijetu oko sebe.

Dok se to ne promijeni, bojim se da ćemo ostati dugo, dugo u ovom političkom i ekonomskom blatu. To neznanje od nas pravi potpune mazohiste. Politički, ne mislim za koga ste glasali, u kom trenutku, nego je bitna svijest o tome gdje živiš i šta možeš uraditi da ti bude bolje.


Intervju s Nejrom Latić Hulusić za portal Radio Slobodna Evropa vodila Selma Boračić-Mršo. Objavljeno 20. siječnja 2020. godine.