Savo Bakajlić, Udruženje poljoprivrednika BiH: Bez državne zaštite poljoprivredna proizvodnja će biti ugašena

​Nas tu najviše politika svađa i kroz sve to se mi svi gubimo, u našim idejama, u našim voljama i našim željama. Farme su poluprazne. Ne upušta se više niko u proizvodnju.

AUTOR: Gojko Veselinović
OBJAVLJENO: 02.02.21 u 15:08
https://bit.ly/3thvioV
Član Upravnog odbora Udruženja poljoprivrednika BiH Savo Bakajlić u intervjuu za Radio Slobodna Evropa (RSE) kaže da su farme u BiH poluprazne i da sve više poljoprivrednih proizvođača odustaje od proizvodnje.

Ako ne vide konkretne poteze vlasti ka zaštiti domaće proizvodnje najavili su prvo mirne proteste, a zatim i blokadu granica, poručuje Bakajlić, koji je i predsjednik Regionalnog udruženja poljoprivrednika Semberije i Majevice.

Udruženja poljoprivrednih proizvođača iz Bosne i Hercegovine (BiH) zatražila su od Savjeta ministara BiH konkretne mjere u zaštiti domaće proizvodnje, u vidu donošenja određenih zakona i uvođenja akciza na uvezene robe.

Ministrov stav, pa protesti

RSE: Koji su to konkretni zahtjevi koji su upućeni Savjetu ministara BiH? Ostavili ste im rok do kraja februara da se oni ispune ili u suprotnom idete na proteste. Kada ni mogli biti ti protesti?

Savo Bakajlić: Što se tiče svih udruženja poljoprivrednika na nivou BiH, imamo zajednički stav – da se pokuša ono što je još ostalo od domaće proizvodnje zaštititi i spasiti, uvođenjem zaštitnih mjera prilikom uvoza. Nekontrolisani uvoz nas je i doveo do ovakve situacije. Mi naše domaće ne možemo prodati nikome, a uvozi se nekontrolisano, neke zemlje se rješavaju svojih viškova, zbog rokova i slično, daju jeftino. I podsticaji su tu krenuli svoje.

Mi smo pokušali da iznađemo rješenja. Jedino je rješenje uvođenje zaštitnih mjera na granicama, da se uvoz malo pooštri u ovoj situaciji. Neka uvozi ko hoće, ali Bosna i Hercegovina ne može više od 37 posto hrane da proizvede, ostalo se svakako uvozi.

Onda smo naišli na jednu prepreku u vidu Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, i to u onom obliku kako ga tumače naši političari – gdje samo govore da mi ne smijemo ovo, ne možemo mi to ovako itd. Mi međutim tvrdimo da to nije tačno. Tamo u Sporazumu piše: Ukoliko dođe do toga da bude domaća proizvodnja ugrožena u sistemu prekomjernog uvoza, član 23. je jasan i kaže da mogu da se uvedu zaštitne mjere u nekim određenim intervalima za domaće proizvode, tj. dok se domaće ne potroši i onda da se uvozi svakako.

Međutim, mi smo imali tu prepreku od Savjeta ministara, odnosno ministra vanjske trgovine Staše Košarca, koji je nerazumno išao prema nama, i više je naše zahtjeve ispolitizovao umjesto da nas sasluša. Onda smo mi svi predstavnici udruženja poljoprivrednika iz BiH organizovali sastanak i dogovorili smo se da izađemo na proteste, da pokušamo pokazati u kakvoj smo mi situaciji. Prvi protesti upozorenja bili su krajem decembra prošle godine, ali to je samo bila najava većih protesta.

Nama se jednostavno mora izaći u susret, jer će inače domaća poljoprivredna proizvodnja biti ugašena.

Izašli smo na proteste 28. decembra, bili smo dostojanstveni, uputili smo znak upozorenja. Ukoliko se ništa ne desi novi protesti su 23. februara. To je stav svih udruženja u Bosni i Hercegovini, pod istim krovom, mi izlazimo pred Parlament BiH, gdje ćemo morati održati proteste.

Ja ne znam šta će biti dalje. Dalje je sve diskutabilno. Ali, mislim da je nekorektno da se tako odnosi prema građanima. Određeni ljudi na funkcijama, čak, nas nisu htjeli da prime na neke razgovore, da jednostavno predložimo možda i neka dodatna rješenja po tom pitanju.

Mi imamo sve pred nama kako riješiti, da svi budu zadovoljni, međutim, vidite i sami da mesoprerađivački sektor nas je jednostavno zabacio u stranu i sad neće da kupi ništa što je domaće. I to je još jedan apsurd. Vidite i sami do čega smo mi došli. To je žalosno i jadno u ovoj državi. Ipak smo mi ljudi najpošteniji, ljudi koji rade, koji proizvodimo zdravu hranu, a ne znamo šta jedemo. Narod u Bosni i Hercegovini nema pojma šta jede, po nekim marketima i svemu ostalom, neću da komentarišem. Ljudi su ugušeni ovim sistemom. Ne znam do čega ćemo doći.

Mi ćemo izaći 23. februara, ako treba, pred Parlament, ako se nešto ne riješi. Vidim da ima nekih pomaka, ja sam optimist, i svi moji iz udruženja cijele Bosne i Hercegovine smo optimisti. Ovom se mora stati na kraj.

Kako zaštitti domaće proizvođače

RSE: Kažete da prekomjeran uvoz guši domaću proizvodnju, te da uvezena roba ima nerealne cijene u odnosu na domaće proizvode. Možete li pojasniti o čemu se tu radi?

Savo Bakajlić: Ovo jedno pitanje otvara više pitanja. Objasniću Vam na primjeru uvoza svinjskog mesa. Na primjer, jedna zemlja kao što je Austrija, ona je imala u svojim robnim rezervama, koje mi nemamo nikako, ovdje u Bosni i Hercegovini, višak mesa. Da bi spasila svoje tržište, ona je višak mesa, za koji daje daleko veći podsticaj nego mi, dala u bescijenje i naši su prerađivači to sve kupili i dovezli jeftinije nego što je naše meso, i oni sada to meso prerađuju i prodaju, a mi nemamo kome. To je do sad bila praksa, ali ja mislim da neće više biti praksa. Mi ćemo izaći, ako treba i na granice, da se zaštitimo. Neće da nas zaštite institucije, neće država, zaštitićemo se mi sami.

RSE: Koje su to zaštitne mjere koje tražite?

Savo Bakajlić: Tražimo da se uvedu zaštitne mjere u određenom intervalu, odnosno kad nama dospijeva roba iz proizvodnje.

Da pojasnim, recimo lubenica u Semberiji prispijeva u maju, a na mjesec dana prije, u aprilu u Makedoniji. E, sad, nakupci i uvoznici uvezu svu lubenicu iz Makedonije, a onda kad naša prispije, mi nemamo kome da je prodamo. Tu dakle mora država da djeluje, da se uvedu zaštitne mjere, znači, ovi koji uvoze da na granici plate prelevman (zaštitna mjera kojom se reguliše razlika u cijenama između domaće i uvezene robe op.a) od kojeg će novac ići u našu proizvodnju, i nadoknaditi razliku u cijeni i gubitku, a carine će ići državi.

Mi shvatamo da se i državi mora dati, da bismo mogli tražiti od države, i kroz podsticaj i sve ostalo. Dakle, mi smo za to da se uvedu i carine i prelevmani, i da se određena roba u određenim intervalima u domaćoj proizvodnji zaštiti.

RSE: Koje su grane poljoprivrede u BiH najugroženije ovim problemima o kojima govorite?

Savo Bakajlić: Trenutno su najugroženiji proizvođači mesa, svinjskog mesa, mesa junadi i ovčijeg mesa. Poslije ratarstva, sve grane koje sam nabrojao su vodeće grane u svemu tome. Mlijeko, pšenica i meso su tri strateške grane u državi, u Bosni i Hercegovini.

Mi možemo da proizvedemo 37 posto svega toga za potrebe Bosne i Hercegovine, ali vidite i sami da nailazimo na prepreke i naše ne možemo da prodamo. Trenutno je svinjsko meso 1,60 KM (0.80 evra).

Dakle kilogram mesa manje košta od cijene obične kafe u kafiću ili restoranu. Mi ne možemo opstati na ovakav način jer svi ostali inputi proizvodnje su daleko, daleko skočili i veći su nego što je finalni proizvod, a to je meso, mlijeko i pšenica.

Ja sam, inače, tovljač do pedesetak komada junadi. Meni trenutno za jedno tele simentalske rase koja je namijenjena za meso sa genetskim potencijalom, košta da kupim 1.300 maraka (650 evra) plus PDV. Sada je cijena bila 3,5 marke (1,75 evra), znači, ja treba do 500 kg da ga hranim džaba. Neću da budem na nuli, treba do 700 kg da ga hranim, a on pojede negdje dvije tone gotove hrane.

Trenutno su kukuruz i soja skočili enormno, bila je 0,95 marka (0,47 evra), sada je 1,30 KM (0,65 evra).

Mi jednostavno do 700 kg nemamo nikakve matematike, na ovakav način. To nije normalno. Mi tražimo realnu cijenu, ne izmišljamo toplu vodu. Postoje inputi koji prate sistem i samo tražimo da zaradimo neku maržu, a to je cijena od nekih 4,30 KM (2,15 evra) plus PDV, da bi bili zadovoljni. Mi bi bili realno zadovoljni na osnovu toga. Ako dođe još do skoka žitarica, u ovom sistemu mi ne možemo opstati ni na toj cijeni, a kamoli na 3,5 marke (1,75 evra), kao što je sad.

U pet godina više od polovine farmera odustalo

RSE: Imate li procjene koliko je poljoprivrednih proizvođača u BiH odustalo od dalje proizvodnje?

Savo Bakajlić: Čak sam i ja prvi prepolovio proizvodnju, ne mogu da se upuštam u to, jednostavno, bolje da sjedim nego džaba da radim. Nas proizvođača je samo u Semberiji bilo je 12.000, 2015. godine, a sad nas je spalo na 4.700. Ovo je poražavajući podatak za čitav sistem. Mi ćemo doći tek u problem naredne godine kad budemo imali mnogo veću potražnju za sve ovo, kada se otvore restorani, svadbeni saloni, kad počnu vjenčanja i druga slavlja i kad počne sve normalno da radi. Mi smo bili spremni da će doći do pada potražnje, na osnovu korona virusa i svega ostalog, ali nismo znali da će doći do toga da bude ugrožena proizvodnja. To je mnogo veća propast nego sve ostalo.

RSE: Strahujete li od gubitka dozvola za izvoz u onim granama kojima je dozvoljen plasman na tržište EU i drugih zemalja?

Savo Bakajlić: Vidite i sami šta se radi. Manipuliše se sa voćem, kruške su vratili nedavno iz Rusije. Priča se o domaćim stvarima, a vidjeli ste i sami, prošli put kad su vratili kontingent, bile su kruške ili jabuke uvezene iz Poljske, pa samo prepakovane u Bosni i Hercegovini.

To je najveći problem ovdje u Bosni i Hercegovini. Imali smo i problem sa izvozom mesa u Tursku. Imam osjećaj da u ovoj državi ne funkcioniše sistem, mi smo jedini pošteni radnici, poljoprivredni proizvođači, na nama se svi inputi sabiraju i oduzimaju, a svi ostali u lancu imaju svoje marže, svoju zaradu.

Za jednog bika u Federaciji 1.000 maraka, u RS 140

RSE: Jeste li zadovoljni Centralnoevropskim sporazumom o slobodnoj trgovini (CEFTA) i njegovim sprovođenjem?

Savo Bakajlić: Sistem CEFTA je potpisan naslijepo, bar je to mišljenje i stav udruženja kojeg ja predstavljam. Zašto – zato što većina proizvođača nije bila pripremljena za to. Trebali smo biti pripremljeni, kroz veće podsticaje, kroz neke dugoročne mjere da bismo mogli biti konkurentni svim ostalima.

Pazite, mi ovdje u Bosni i Hercegovini podijeljeni smo na dva entiteta, i dva entitetska ministarstva vode politiku poljoprivrede.

Primjera radi, jedan bik koji se utovi u Federaciji BiH, gdje je podsticaj i do 1.000 maraka, gdje daje i federalna Vlada i kantoni, dok mi ovdje u Semberiji, u Bijeljini, dobijemo 140 maraka (70 evra). I onda vam treba da bude sve jasno.

Federacija BiH i Republika Srpska, kao dva entiteta – imaju različite inpute. Republika Srpska ima Semberiju, koja je najveća žitnica u Bosni i Hercegovini, Lijevče Polje i Gradišku, i mi možemo da proizvodimo dosta toga, i hrane, i mlijeka i mesa, i svega ostalog.

Sa druge strane Federacija BiH je ruralno rastrojena, i tu su uglavnom industrija, tu su fabrike i sve ostalo, i oni imaju dosta manju količinu, jer nemaju prostora za sve to, ali imaju veći budžet. U FBiH je nekih 85 miliona maraka (42,5 miliona evra), a u RS je nekih 75 miliona (37,5 miliona evra). Mi smo tražili da se pokuša harmonizovati te pravilnike, da bi jednostavno mi svi bili zadovoljni. Mi živimo u jednoj državi.

RSE: Koga smatrate krivcima za stanje u kojem se nalazi poljoprivreda i poljoprivrednici u BiH?

Savo Bakajlić: Ovdje je trenutno politika ušla u sve sfere života, imam osjećaj da je sve ispolitizovano. Ne može se tačno odrediti krivac.

Traje to dugo vremena, vidite i sami, ljudi se samo bore kako će promijeniti stranku, kako će uzeti sebi, svaki dan nestane tamo četiri miliona, ovdje pet, prijete da će zatvoriti fabrike itd. Mnogo je to loša slika i mislim da bi se trebalo nešto po tom pitanju raditi.

Mladi ljudi su svakako otišli iz sela, sela su poluprazna. Za to ne mogu kriviti nikoga pojedinačno. Sistem je tu jednostavno zakazao, to ne bi smjelo biti tako. I šta da radimo? Mi se moramo boriti za sebe.

Naši prijedlozi su konkretni. Znači, mora se podržati domaća proizvodnja. Demografska slika bi daleko drugačije izgledala kada bi se to pitanje riješilo, niko ne bi išao van zemlje kada bi svi mogli da rade, kod svoje kuće, na svom gazdinstvu, da proizvodimo hranu, da mi jedemo zdravu hranu.

Što je najgora slika svega toga, mi ne znamo šta jedemo. Mi smo i proizvođači i potrošači. Vidjeli ste u marketima kakvo meso, kakvo je boje, i šta sve ljudi moraju da jedu, ali šta ćete. Takva je slika trenutno. Ne može onaj penzioner koji ima 300 maraka (150 evra) penziju, kupiti ono što je najbolje.

Ja sam svjestan toga, ali nekad, ako treba da se i mi žrtvujemo, da radimo godinu dana džaba i ne treba nam ništa ali da se uradi nešto.

Nas tu najviše politika svađa i kroz sve to se mi svi gubimo, u našim idejama, u našim voljama i našim željama. Farme su poluprazne. Ne upušta se više niko u proizvodnju. I ovaj virus nesretni, i on je potrajao dugo, kroz sve to nema dešavanja, nema svadbi, nema vjenčanja, nema ništa, ljudi su skučeni, i naše proizvode nema ko da kupi.

Izvor: Gojko Veselinović za Radio Slobodna Evropa (RSE), 31. januar 2021. godine

Video: BNTV YouTube