Miroslav Mika Antić: Pjesnik koji je živio svoju poeziju

Najautentičniji pjesnik regionalne književnosti i najveći srpski boem druge polovine prošlog stoljeća napisao je stihove uz koje se i najgorča pilula života žvaće kao “mocart kugla”, a sve što je želio bila je “jedna odlična biografija”.

AUTOR: Olivera Stojimirovic
OBJAVLJENO: 27.06.18 u 13:55
https://bit.ly/2XsO1ln
Najautentičniji pjesnik regionalne književnosti i najveći srpski boem druge polovine prošlog stoljeća napisao je stihove uz koje se i najgorča pilula života žvaće kao “mocart kugla”, a sve što je želio bila je “jedna odlična biografija”.

Ostavio nam je u amanet čistu istinu: “O meni se najlepše brinu oni koji me ostavljaju na miru.”

Bavio se svim ovozemaljskim profesijama, bio je čak i bokser, i to prvak Banata, a ostao upamćen kao pjesnik koji topi naša srca bilo da govori o ljubavi, prepričava djetinjstvo ili veliča život.

Družio se sa najzanimljivijim ljudima svoga vremena, sa mnogima drugovao u kafani. Neki ga pamte po tome što je dao ime čuvenoj beogradskoj krčmi “Poslednja šansa”, drugi po pjesmama iz školskih čitanki, a anegdote o njemu odavno su postale urbana legenda.

“Najviše bih voleo da sami izmislite moju biografiju. Onda ću imati mnogo raznih života i biti najživlji među živima” rekao je Mika Antić o sebi.

Ali, nije potrebno izmišljati – sam Mika je o sebi zabilježio da je rođen 1932. godine u sjevernom Banatu, u selu Mokrinu, gdje je išao i u osnovnu školu.

“U gimnaziju sam išao u Kikindi i Pančevu, a studirao u Beogradu. Živim u Novom Sadu. To je čista moja biografija. U stvari, ja svima kažem da pravu biografiju, onakvu kakvu bih želeo, još nemam, i pored toliko knjiga koje sam napisao, slika koje sam izlagao, filmova koje sam snimio, dramskih tekstova, reportaža u novinama…”, napisao je o sebi autor “Plavog čuperka”.

“Svakog jutra poželim da počnem jednu odličnu biografiju, koja bi poslužila, ako nikome drugom, bar đacima u školi, jer oni, nažalost, moraju da uče i život pisca”, zapisao je.

“Ja bih bio najgori đak, jer ni svoj život nisam naučio. A radio sam svašta. Bio zidarski pomoćnik, fizički radnik u pivari, kubikaš na pristaništu, mornar, pozorišni reditelj, bavio se vodovodom i kanalizacijom, radio kompresorima, obrađivao drvo, umem da napravim krov, glumio u jednom lutkarskom pozorištu, čak i pravio lutke, vodio televizijske emisije, bio konferansije... Imam i neke nagrade i priznanja. Dve “Nevenove”. Jednu za životno delo u poeziji za decu. Goranovu nagradu. Nagradu Sterijinog pozorišta. Zlatnu arenu za filmski scenario. Nagradu oslobođenja Vojvodine. Sedmojulsku nagradu Srbije. Nosilac sam ordena zasluga za narod. Neko bi od svega toga mogao da napiše bezbroj stranica. Recimo: uređivao list “Ritam” ili uređivao Zmajev Neven", sam je sročio svoju kratku biografiju.

Mika Antić, vječiti dječak ex-yu poezije, prvu pjesmu objavio je 1948. godine kao 16-godišnjak u beogradskom časopisu “Mladost”, a prvu knjigu pjesama “Ispričano za proleća” dvije godine kasnije.

Od 1954. je bio novinar u novosadskom “Dnevniku” i tu je, i u novosadskoj novinsko-izdavačkoj kući “Forum” je, uz manje prekide, radio sve do prerane smrti, u 54. godini…

Opomena

Važno je, možda, i to da znamo:

čovek je željen tek ako želi –

I ako sebe celoga damo,

tek tada i možemo biti celi.

Saznaćemo tek ako kažemo

reči iskrene, istovetne.

I samo onda kad i mi tražimo,

moći će neko i nas da sretne.

Prema njegovim stihovima komponovano je nekoliko zabavnih pjesama koje su bile zapažene na domaćim festivalima šlagerske muzike.

Izvor: Expres.net