Sinan Gudžević: Luis Sepúlveda

S ovoga svijeta, iz bolnice u Oviedu, otišao je Luis Sepúlveda. Odnijet je sa svijeta čovjek koji je preživio torture i zatvore zlikovca Pinocheta. Preminuo je od posljedica koje je u njegovom tijelu počinio virus nazvan imenom corona

AUTOR: Sinan Gudžević
OBJAVLJENO: 30.04.20 u 12:06
https://bit.ly/2VRiPJX
Prije osamnaest godina, drugoga maja 2002. u Pistoji predao sam pjesnikinji Carmen Yáñez plakat za predstavu ‘Kako je mačak naučio galebicu da leti’, igranu tada u Pozorištu mladih u Sarajevu. Plakat mi je u Zagreb dostavio Izet Sarajlić sa molbom da ga predam Carmen, čiji je muž Luis Sepúlveda autor komada. Sam Izet nije mogao doći u Pistoju, jer je tri sedmice ranije doživio infarkt.

Knjigu po kojoj je načinjena predstava o mačku Zorbi i galebici Srećki sam Sepúlveda smatrao je romanom za ljude od osam do osamdeset i osam godina. Glumac Nermin Tulić, koji je u predstavi igrao Pjesnika, pričao mi je da su nakon generalne probe plakali njegova devetogodišnja kćer Emina i šezdesetosmogodišnji profesor i književnik Zdenko Lešić, muž režiserke predstave Kaće Dorić.

Sutradan, trećega maja, saznali smo da je dan ranije, u Sarajevu, s ovoga svijeta otišao Izet, koji sat prije no što sam Carmen uručio njegovu pošiljku za Luisa Sepúlvedu.

Osamnaest godina kasnije, dana 16. aprila 2020, crtač i ilustrator Riccardo Mazzoli poslao mi je crtež za ovaj tekst. Načinio ga je koji sat nakon što se čulo da je s ovoga svijeta, iz bolnice u Oviedu, otišao Luis Sepúlveda. Luisov let na nebo gledaju uplakani mačak Zorba i galebica Srećka. Izet Sarajlić se zalagao da se osnuje sindikat za zaštitu prava i osjećanja književnih likova. Sa njime bi se svakako složio i sam Sepùlveda, a Mazzolijev crtež bi mogao biti primjer da bi takav sindikat imao više smisla od raznih književničkih udruga.

Luis Sepúlveda je preminuo od posljedica koje je u njegovom tijelu počinio virus nazvan imenom corona. On je bio jedan od prvih zaraženih u Španiji, a možda prvi u pokrajini Asturije. Zarazio se, vjerovatno, na velikom književnom festivalu pisaca španskog i portugalskog jezika u gradu Póvoa de Varzim u Portugalu. Sad bi se moglo očekivati slabljenje virusne pošasti, jer je pokupljena velika lovina, odnijet je sa svijeta čovjek koji je preživio torture i zatvore zlikovca Pinocheta, ali, ako taj virus zaista ‘radi’ za one koji žele da sami vladaju cijelim svijetom, Sepúlveda je još veći plijen, jer je bio protivnik njihova razvaljivanja prirode i njenih zakona, borac za pravdu i pravo na život Indiosa, prijatelj poniženih i obespravljenih, zaštitnik Amazonije, Patagonije, riba u vodama i tica u gorama. Smrt Sepúlvede izaziva sumnju u mogućnost da virus iz Prirode ugrabi takvog zaštitnika Prirode.

Luisa Sepúlvedu sam upoznao 16. decembra 2000. u mjestu po imenu Aiello na rubu Salerna, gdje je bila prva Casa della poesia. Za to što sam upoznao Sepúlvedu zaslužni su Sergio Iagulli i Raffaella Marzano, koji već četvrt stoljeća vode tu kuću.

Sepúlveda je u Casa della poesia došao sa svojom ženom Carmen Yáñez. Znalo se da će Luis čitati iz svojih knjiga, ali se nije znalo šta će se saznati tokom čitanja: da će čitati i pjesme. On nije govorio da piše pjesme, ali smo to mi još ranije, šapatom, doznali od Carmen, i čekali smo sa zebnjom hoće li kazivati nešto od tih pjesama. Dvorana je bila prepuna, došlo je ljudi iz Salerna i iz Napolija, oni koji su došli prisustvovali su prvom javnom čitanju stihova autora tada već slavnog romana ‘Starac koji je čitao ljubavne romane’. Hoću da objavim prevod pjesme ‘Najljepša ljubavna priča’, jedne od onih koje je pročitao, napisane 1977, a posvećene Carmen Yáñez, koju nježno zove Pelusa, paperjasta, plišana.

Posljednji zvuk tvoga zbogom
kazuje mi da nisam znao ništa
ni da je bilo došlo
neophodno vrijeme
da učim zašto i zato materije.
Tako, između stijene i stijene
naučih da je sabiranje sjedinjavanje
a da nas oduzimanje čini
samima i praznima.
Da boje odbijaju
nedužnu volju oka.
Da solfeggio i sol
oplakuju glad sluha.
Da su staze i prašina
razlozi za korake.
Da je najkraći put
između dvije tačke
krug koji ih ujedinjuje
u nenadani zagrljaj.
Da dva i dva
može biti neki stavak Vivaldijev.
Da prijazni geniji
nastanjuju boce dobroga vina.
Sve to naučivši
krenuh da rastavljam eho tvoga zbogom
i da na mjestu gdje ono drhti napišem
Najljepšu Ljubavnu Priču,
ali, kao što kaže adagio
ne prestaje se nikad
učiti i sumnjati.
I tako, još jednom
tako lako kao što se rađa ruža,
ili kao što zvijezda padalica grize svoj rep,
spoznah da je moje djelo bilo napisano
zato što je Najljepša Ljubavna Priča
moguća samo
u vedroj i nemirnoj
kaligrafiji očiju tvojih.


Nakon čitanja, barem dva sata je potpisivao knjige. Bio je u tome opušten, nasmijan, razgovorljiv, vladar sveg vremena ovoga svijeta.

Ono što je uslijedilo poslije čitanja i potpisivanja već je sačuvano u zapisima nekih svjedoka, a ja ću za naše ljude sve sažeti. Za večerom i poslije nje nas petnaestak je prisustvovalo nezaboravnoj, posve spontanoj predstavi pričanja priča, anegdota i čarobnih viceva, kakvih se malo kad može čuti. Do duboko u noć se tadašnja Casa della poesia tresla od smijeha. Nikad ranije čute poante o likovima kao što su papa, Fidel Castro stvarale su svakome od prisutnih manjak usta i manjak stomaka za smijanje. Svako je tu imao neki svoj prilog, ali su Luisovi bili najbolji. Ustajao bi pa sjedao, imitirao hod pingvina i ponekog vladara. Iako bez spavanja, sutradan sam bio odmoran, kao da sam nakon mjesec dana došao s mora i s planine. Od te večeri je Luis Sepúlveda bio stanovnik moga srca. To ide dotle da kad čitam neku njegovu priču, kao danas ‘Večeru sa mrtvim pjesnicima’, ne čitam je ja, nego čujem kako mi je čita on. Kad sam 2007. bio u San Franciscu, na festivalu u čast Jacka Hirschmana, došla je i Carmen i njen i Luisov sin Carlos Lenjin. Hodajući utroje preko Golden Gate Bridgea i spominjući Luisa, Carmen mi je rekla kako Luis nešto baš i ne voli kravate. Puhnuo je pacifički snažan vjetar i učinio da mi ne dovrši priču o tome. Ovih dana mi se javio naš zajednički prijatelj Juan Vicente Piqueras, pjesnik na zadatku direktora Instituta Cervantes u Amanu, i ispričao kako je Luis jedanput, jedući nekakav hamburger u društvu svoga prijatelja Joséa Manuela Fajarda, dohvatio kraj njegove kravate i obrisao kečap kojim se umazao. Na ovu anegdotu dodao je i onu o tome kako je Luis jedne večeri, u nekom hotelu u Madridu rekao svome prijatelju Mariju Delgadu Aparainu da sutra ustanu u zoru i da iziđu u šetnju ulicama. Kad je Aparain pitao, a što tako rano, Sepúlveda mu je kazao: ‘Da slušamo kako pjevaju semafori!’ A kazao mi je Juanito još i kako je jedan talijanski TV kanal objavio vijest koja bi se svakako dopala Luisu: Umro Luis Sepúlveda, autor romana ‘Sto godina samoće’!

I to pa to i sve to, nekakav se krug zatvorio. Kad je Izet Sarajlić umro, svi smo bili zajedno u Pistoji na festivalu Il cammino delle comete, u hotelu Leon Bianco, i tješili se međusobno, tada je i Luis iz Gijóna zvao Carmen da je utješi, a sad smo daleko, virusna pošast nas je pozatvarala u kuće i tješimo se tastaturama. Carmen zbog toga još ne može ni sahraniti Luisa. Urnu s njegovim pepelom će držati u kući u Gijónu, a kad se obnove letovi za njihovu domaju Čile, moći će ispuniti njegov zavjet da mu pepeo odnese u Patagoniju, zemlju koju je bezmjerno volio. Čuo sam i Sergia i Raffaellu, pisao sam i Carmen, ali ponjavu pod kojom bih se sklonio od ove tuge nisam našao.

Tekst "Luis Sepúlveda", autor Sinan Gudžević, objavljen je 28. travnja 2020. godine na portalu Novosti