Miljenko Jergović: Orhan Pamuk - "Čudan osećaj u meni"

Mevlut Karataš ulični je prodavač boze. Prije je prodavao kiselo mlijeko, ali se razvila prehrambena industrija, pa su ljudi kiselo mlijeko počeli kupovati po dućanima i samoposlugama. U Istanbul se doselio s ocem. Bilo je to 1969, godine kada je polazio u gimnaziju. Na pustome placu, u jednom od sirotinjskih predgrađa, ogradili su komad zemlje i podigli potleušicu. Papire su sredili preko veze

AUTOR: Miljenko Jergović
OBJAVLJENO: 09.12.16 u 12:03
http://bit.ly/2XhXJGS
Biva knjiga, iznimno su rijetke, obično debelih velikih romana, koji se čitaju danima, ponekad tjednima, čijem kraju kada se primaknemo osjećamo potrebu da učinimo nešto. Da obučemo čistu bijelu košulju, prije nego što izađemo s knjigom u grad, sjednemo u kavanicu preko puta posla, i dočitamo posljednjih nekoliko stranica. Bijela košulja izraz je poštovanja i žalosti. Poštovanje je knjizi, a žalost životu. Bila je to knjiga koja se samo jednom može pročitati prvi put. I knjiga nakon koje se čitatelju učini kako takvih više nema, niti će ih ikada biti.

Roman naslova “Kafamda Bir Tuhaflik” u Istanbulu je objavljen 9. prosinca 2014. Usporedo s pripremom za tisak, rukopis je na srpski jezik prevodila Mirjana Marinković, po narudžbi beogradske Geopoetike, stalnoga Pamukovog izdavača. Krajem svibnja prijevod je objavljen pod naslovom “Čudan osećaj u meni”. To je prvi prijevod u svijetu nove knjige Orhana Pamuka. Prevoditeljica je svoj posao i kreaciju izvela na uzoran način. Njene rečenice lijepe su i tačne, pomno stilizirane u duhu naših jezika, a vjerne Pamukovom stilu. Leksik je izraženo okcidentaliziran, izbjegnuti su turcizmi, čak i oni koji su suživljeni i stopljeni sa srpskim (i hrvatskim) jezikom, pa je tako efendija (uglavnom) postao gospodin, a dženaza je (dosljedno) sahrana. Ali kako je i to učinjeno sa znanjem, mjerom i prevoditeljičinim književnim darom, ovom čitatelju nije zasmetalo, premda mu je bliži pristup dvoje velikih Pamukovih hrvatskih prevoditelja, Ekrema Čauševića i Marte Andrić, koji turcizmima pristupaju s nekom bosanskom mjerom i sa sviješću o višestoljetnoj integraciji islama i turskoga jezika unutar hrvatske kulture. (Uzgred, nije vjerojatno da će se uskoro – u sljedećih godinu ili dvije – pojaviti hrvatski prijevod Pamukova romana. Razlog je dvojak: nitko u Hrvatskoj, osim Frakture, nije u stanju prirediti i objaviti ovako zahtjevnu knjigu; raniji Pamukov hrvatski izdavač nekorektno se ponio prema Ekremu Čauševiću i Marti Andrić, i ne može se očekivati da bi se ijedno od njih dvoje poduhvatio ovakvog posla.)

Mevlut Karataš ulični je prodavač boze. Prije je prodavao kiselo mlijeko, ali se razvila prehrambena industrija, pa su ljudi kiselo mlijeko počeli kupovati po dućanima i samoposlugama. U Istanbul se doselio s ocem. Bilo je to 1969, godine kada je polazio u gimnaziju. Na pustome placu, u jednom od sirotinjskih predgrađa, ogradili su komad zemlje i podigli potleušicu. Papire su sredili preko veze.

Mevlutov život teče u dva toka: danju on živi, ide u školu, uči, druži se i radi kao i svi drugi ljudi; predvečer i noću obilazi stambolske mahale i prodaje bozu. Dnevni i noćni tok ustvari su dva života, dva Mevlutova antropološka oblika.

Na jedan jedini pogled zaljubljuje se u lijepu Semihu. Mjesecima joj i godinama piše pisma i šalje ih preko posrednika. Kada stvar sazrije, i dođe mu vrijeme za ženidbu – koja, naravno, ne može biti izvedena po tradicionalnim principima, uz prosidbu djevojke, miraz i sve drugo, jer je Mevlut, naprosto, siromah čovjek – dogodi se zabuna ili, možda, prevara. Što je od toga, Mevlut će pouzdano znati nakon što mu prođe pola života. Elem, umjesto lijepe Semihe, kojoj je slao zaljubljena pisma, u naručje mu i u brak upada malo manje lijepa Rajiha.

U prvi mah on je razočaran, pomišlja na skandal, ali ga je strah što će ljudi reći. Ne prođe mnogo, dan, dva, deset, ili možda koji mjesec, kad Mevlut u Rajihi otkriva onu koje se nikad ne bi odrekao i nikad je ne bi zatajio. Ali svejedno mu nad glavom ostaje pitanje što se zapravo dogodilo, i kako je umjesto jedne oženio drugu sestru. I još važnije od toga: što bi bilo da je moglo drukčije biti? Bi li bio sretniji nego što jest.

To je onaj prvi, jednostavniji sloj Pamukova romana, koji, kao i svaka prava ljubavna priča, započinje vrlo obično, kao da i nije jedinstveni čovjekov život, nego je tisuću puta odživljena imitacija života, da bi se s vremenom razvio u veličanstvenu, i naravno tužnu ljubavnu priču, koju čitatelj nema prava prepričavati, tako da mu se može, ili ne mora, na riječ vjerovati da je malo takvih do sada pročitao ili u životu čuo.

Sljedeći, kompleksniji sloj, “Čudan osećaj u meni” karakterizira kao društveni ili društveno-politički roman o suvremenoj Turskoj. “Priča o životu bozadžije Mevluta Karataša, njegovim doživljajima, sanjarijama i prijateljima”, kako piše u prvom dijelu podnaslova, istovremeno je i “Slika istanbulskog života između 1969. i 2012. godine viđena očima mnogih lica”, kako stoji u drugom dijelu podnaslova. U vremenu o kojem Pamuk piše Turska se preobrazila iz Ataturkove republike u kojoj su vladali militantni sekularizam, žestoki nacionalizam i dugo tavorenje u preddemokratskom stanju, u neku vrstu prosvijećene islamističke demokrature, označene snažnim ekonomskim rastom, zapadnjačkim konzumerizmom, produhovljenom redukcijom osnovnih ljudskih prava, vjerom kao političkim programom i politikom kao vjerom. Iz vremena u kojem se nudilo mnoštvo rješenja, i sve je vrvilo od narodnih usrećitelja, u rasponu od ekstremne desnice do radikalne ljevice, koje je nadzirala vojska, organizirajući vojne udare kad god bi Ataturkov nacionalistički i proeuropski ideal došao u opasnost, Turska je zakoračila u vrijeme kada je jedino rješenje u vjeri i u autoritarnom predsjedniku kao zemaljskom posredniku nebeskih istina. Pamuk na čudnovat način uspijeva ispričati tu promjenu, pripovijedajući život jednoga čovjeka i mnoštva ljudi oko njega.

Treći sloj je povijesno-identitarni. Vrijeme preobražava Istanbul na neki opasan način. Nekad kompleksni, komplicirani i višeznačni grad biva sve jednostavniji i jednoznačniji. Briljantne su, i zapadnom čitatelju vrlo razumljive, one stranice na kojima opisuje valove etničkih čišćenja nekad snažne i moćne grčke zajednice. “Većina Grka je otišla u Grčku posle pohare i rušenja crkava i radnji, proterivanja sveštenika i silovanja žena od masa sa štapovima i zastavama u rukama 6. i 7. septembra 1955. godine za vreme spora između Grčke i Kipra. A i oni koji nisu tada otišli bili su prinuđeni da odlukom vlade 1964. godine za dvadeset četiri sata napuste svoje domove i zemlju.” To je, uglavnom, bio kraj. Njihovi dojučerašnji susjedi i prijatelji pravili su se da ništa ne vide, zaštićeni blagorodnim pripadanjem većinskoj naciji. Ali sve je, govori Pamuk, započelo ranije, dok je u Europi trajao rat: “Prvi udarac muslimanima s Bejoglua posle proglašenja Republike zadat je porezom na imovinu 1942. Vlada, koja je u Drugom svetskom ratu bila dobrano otvorena za nemački uticaj, razrezala je većini hrišćanskog stanovništva Tarlabašija previsoke poreze, te je muškarce Jermene, Grke, Asirce i Jevreje koji nisu uspeli da ih plate pohapsila i poslala u radne logore u Aškaleu.”

Život Mevlutove generacije protječe između sjećanja i programiranog zaborava, u dućanima koji su nekad bili grčki, na zemlji na kojoj neki Grk i danas drži tapiju, u kućama i stanovima koji su pripadali Grcima. Nove vlasti stalno ruše stare kuće, jer su ih gradili neki Grci, Jermeni, Židovi. Zemlju s koje su protjerivani ljudi, njihove nekad bogate kvartove, naseljavaju nevoljnici iz Anadolije, među njima Kurdi i aleviti – vrlo brojna raskolnička vjerska zajednica, progonjena od svih režima u Republici, uključujući i danas vladajuće islamiste – čiji životi i sudbine služe dovršetku etničkog čišćenja i zaokruženju ideala turskog nacionalizma, ali će se već u sljedećoj fazi i oni, premda su nekakvi muslimani, naći na udaru pravovjernika.

Povijesno-identitarni sloj Pamukova romana u svakom je pogledu razoran i politički subverzivan. Ovom je knjigom – mnogo više nego politički razglašenim romanom “Snijeg” – pisac udario u srce turskog ponosa, religijskog i nacionalnog. “Čudan osećaj u meni” ima gorku, ali ozdravljujuću funkciju društvene, civilizacijske i nacionalne samospoznaje. Knjiga je to koja će utjecati ne samo na one koji će je pročitati. Ugrađena u golemu građevinu žive turske kulture, rukom i dušom jednog od najvećih njenih graditelja, ona ne samo da preobražava turski identitet, nego pomaže da taj identitet poteče mimo Erdogana i njegova pokreta, koji vodi islamizaciji i sultanizaciji Republike.

Četvrti sloj romana je intimno-urbani. Tiče se imaginacije jednoga uličnog prodavača boze, ali se tiče i Istanbula niz čije se ulice razvija i raste njegova imaginacija. Negdje pred kraj romana, u jednoj skrivenoj rečenici (koju nema potrebe citirati), Istanbul prestaje biti zbiljski grad, nego se pretvara u Mevlutovu mentalnu mapu, u krvotok njegova mozga i duše, u mrežu njegovih misli. Grad kao imaginarij. To je ono mjesto u romanu kad ovom čitatelju zastaje dah, budući da je on, taj čitatelj, nekoliko dana ranije dovršio prvu knjigu svoga romana-plana grada, koji jedan drugi, od Istanbula vrlo različit grad, pokušava prikazati kao vlastitu mentalnu sliku. Ideja grada kao čovjekova mozga, njegove svijest, podsvijesti i nadsvijesti, nešto je što čitatelj dijeli s Orhanom Pamukom. Obojica smo se protiv vlastite volje već oprostili sa zemaljskom projekcijom svojih gradova, primorani da ih nanovo stvaramo, ili projiciramo, u nekom drugom obliku. Tu usporedba počinje i svršava.

Peti sloj romana rasprava je o odnosu tradicije i moderniteta, koju Pamuk vodi i u drugim svojim knjigama, u “Zovem se crvena”, “Istanbul”, “Muzej nevinosti”, koja je ovaj put savršeno stilizirana i uklopljena u tok i radnju priče. Hamit obilazi grad, zapijevajući bo-za, bo-za. Ljudi izlaze na prozore i balkone, zovu bozadžiju da se popne gore, pitaju ga je li boza kisela ili je slatka, i kupujući čašu, bokal ili bocu sivo-žutog napitka, načinjenog od kukuruznog brašna, kvasca i šećera (možda meda), ustvari kupuju nešto od svojih prenatalnih sjećanja, stare imperijalne slave, porodične povijesti… Kupuju tradiciju u njenom najopipljivijem i lako objašnjivom obliku. Oni su Turci i Stambolije zato što kupuju bozu i znaju što boza znači u njihovom trajanju kroz vrijeme i povijest.

Pritom, boza nije tako nedužna i čista metafora. Ona mora da odstoji i fermentira, da bi poprimila onu osvježavajuću reskost, zbog koje je ljudi i piju. Ta reskost je, zapravo – alkohol. U Osmanskoj Turskoj, kojom je upravljano po neortodoksno shvaćenim, životu prilagođenim, ali i dalje vrlo strogim i živototvornim islamskim načelima, boza je bila onaj dopušteni, legalni i prikriveni alkohol. Rakiju su Osmanlije pili potajice, ispod stola i iza vrata, otprilike onako kako današnji emancipirani svijet puši hašiš i marihuanu, i pili su je mnogo, toliko da su u naše jezike naselili riječ kojom to piće nazivamo. (Rakija je turcizam, ako niste razumjeli.) Ali javno i pred Bogom pila se boza.

U postmodernoj Turskoj, koja se, odbačena, iz Europe protjerana odlukama sekulariziranih briselskih križara, nanovo reislamizira, boza najednom postaje mogući problem. Naime, reislamizacija Turske neće se provoditi u skladu s osmanskim tradicijama, kao što nijedna retradicionalizacija i rekonzervativizacija nije povratak nečemu što je već bilo, nego je prihvaćanje mita i lažne slike o onome što je bilo. Reislamizacija Republike je, htjeli to Erdoganovi sljedbenici ili ne, bliža saudijskom nego sultanskom pogledu na svijet. A u Saudijskoj Arabiji bi se radi boze gubila glava.

Pamukovi junaci ne vode o toj stvari učene rasprave. Ali slute da se nešto događa i s bozom i s Turskom. Istanbul raste u nebo, modernizira se i pretvara u moderni velegrad, ali se, istovremeno, vraća u duboku i mračnu prošlost, uranja u vlastitu podsvijest i gubi svoj kosmopolitski karakter. Modernizacija je, paradoksalno, u suprotnosti s kosmopolitizmom. On je dio neke napuštene, zaboravljene i potisnute tradicije.

“Čudan osećaj u meni” nesumnjivi je vrhunac pripovjedne umjetnosti Orhana Pamuka. Najbolji i najveći njegov roman. Nije čest slučaj – zapravo to se nikad ili skoro nikad još nije dogodilo – da pisac nakon dobivanja Nobelove nagrade piše svoje najbolje romane. Obično je to nagrada za kraj, za grob, slavu i lijepu mirovinu. Tko je nagrađen, taj prestaje pisati ili piše memoare, vrši konačno pospremanje kuće, pospremanje groba. Pamuku se dogodilo nešto drugo: stekao je samopouzdanje – kojeg mu, istina, nije ni ranije nedostajalo – i napisao “Čudan osećaj u meni”, svoju najljepšu knjigu o Istanbulu.

Način njegova pripovijedanja savršeni je spoj tradicionalnog, linearnog toka, s izmjenjivanjem pripovjedačkih perspektiva. Osnovna priča, ona o Mevlutu Karatašu, teče u trećem licu i iz pozicije takozvanog sveznajućeg pripovjedača, kojemu je priča već ispričana i koji od početka zna kakav joj je kraj, što od čitatelja i ne krije. Ali ta je priča isprekidana ispovjednim fragmentima drugih likova, Mevlutovih prijatelja i poznanika, njegove žene, njegovih svastika i tazbine. Ti su dijelovi simulacija televizijskog ili filmskog intervjua, ali su u glavni tok romana uklopljeni na savršeno prirodan i samorazumljiv način. Pamuk virtuozno izmjenjuje i varira različite glasove i perspektive, ali tako da čitatelju ne otežava kretanje niz priču. Nisu to bravure koje bi same sebi bile svrha, ne pokazuje on nama što se sve može i kako se sve može pripovjedati – kao što je znao činiti u “Zovem se Crvena”, knjizi koja ga je proslavila i čija ceremonijalnost i umjetnost zasmeta i ponekom dobrom čitatelju, a impresionira ponekog rđavog – nego je baš sve u ovom romanu podređeno konačnom cilju da se u jednoj svijetloj tački, u fokusu romana, nađu jedan bozadžija, njegovo vrijeme i grad.

“Čudan osećaj u meni” kulturni je, a pomalo i životni događaj ljeta 2015. Naravno, za ovog čitatelja. Da u njemu, čitatelju, ima dobrote, sad bi se, po ovoj vrućini, otputio u Beograd, napunio bi prtljažnik primjercima Pamukova romana, i vratio se u Zagreb, da knjigu dijeli i poklanja onima koji će je znati pročitati. Ali nema u njemu dobrote, a ni vjere u pismenost ljudi među kojima živi. Nema, nažalost, takvih ni za pun gepek knjiga. A oni koji jesu pismeni, sami će u Beograd po knjigu. U Beograd ili u Superknjižaru, gdje će “Čudan osećaj u meni” sigurno stići.

Pročitanom romanu mjesto je negdje uz Andrićeve i Kadareove romane. To je Pamukovo stvarno društvo, njegova istinska književna domovina. Uz bosanskog (srpskog i jugoslavenskog), te uz albanskog pisca nalazi svoj prostor, široko polje razumijevanja i pripadanja, i ovaj veličanstveni Turčin. Zajednicu ne čine slava ni nagrade. Ne čini je ni jezik. Pa čak ni suvremeništvo. Zajednica je u priči koja može biti takva da u čašu boze stane.

Tekst objavljen na web stranici Miljenka Jergovića