Orhan Pamuk: Zašto 'naši' gube izbore?

Kao i uvijek, moramo se oduprijeti instinktima autoritarnih lidera koji nam ograničavaju slobodu, demonizuju svakoga ko se čini drugačijim i – kao što je već slučaj u Turskoj – obezakonjuju slobodu izražavanja, nezavisnost sudstva i pluralizam. Moramo, kako znamo, stati u odbranu najdragocjenijih prava: prava žena, slobode misli, akademske slobode.

AUTOR: Orhan Pamuk
OBJAVLJENO: 27.02.18 u 07:10
http://bit.ly/2Jk913H
Tragom Bregzita i pobjede Donalda Trampa, sa autoritarizmom Redžepa Tajipa Erdogana i Narendre Mondija, zatim poljske i mađarske vlade koje odbijaju liberalne vrijednosti, i migranata, opšti konsenzus je da Zemljom plavi novi talas nacionalnizma i anti-liberalizma.

Kao i uvijek, moramo se oduprijeti instinktima autoritarnih lidera koji nam ograničavaju slobodu, demonizuju svakoga ko se čini drugačijim i – kao što je već slučaj u Turskoj – obezakonjuju slobodu izražavanja, nezavisnost sudstva i pluralizam. Moramo, kako znamo, stati u odbranu najdragocjenijih prava: prava žena, slobode misli, akademske slobode.

Ali se svi, takođe, moramo zapitati kako ovaj vjetar anti-liberalizma duva uprkos našem dobronamjernom priznanju egalitarizma i humanizma. Zašto naša strana i dalje gubi na izborima?

Jedna od radosti koje nosi zanimanje romanopisca jeste mogućnost da vidite i pišite iz različitih pogleda na problem, da u riječi unesete suprostavljena viđenja, pa čak i kada su nevjerovatno snažno u disjunkciji. Roman Čudan osjećaj u meni napisao sam kao istraživanje i opis svijeta uličnog prodavca, običnog čovjeka, na ulicama Istanbula, bez ignorisanja njegove religioznosti. Izostaviti nešto važno koliko je važna vjera, čak i kada se pisac ne identifikuje sa njom na način na koji to lik iz romana čini, znači rizik da čitaoce uhvatite nespremne kada junakova inspiracija, prava niža klasa, počinje da glasa za islamističke političke partije. Moć takvih pokreta izgleda nam snažnija kada brkamo svoje liberalne fantazije sa stvarnošću.

Onako kako ja pokušavam da, dok pišem, istražim sukobljene perspektive, aktuelna američka inkarnacija multikulturalizma, koja podrazumijeva da imigranti svojom autentičnom pozadinom doprinesu novoj kulturi, umjesto da se odreknu sopstvene istorije da bi se uspješno asimilovali, može biti ohrabrujuća za ljude koji se opiru pupećem autoritarizmu. Učeći se međusobnom razumijevanju, živimo ušuškani u činjenici da poznajemo svoje susjede, bez obzira na to koliko su drugačiji od nas.

Za vrijeme mog prvog boravka u Njujorku 1985. godine, shvatio sam da nam je multikulturalizam omogućio da živimo uz ljude najrazličitijih vjerskih i kulturoloških pozadina, a da nismo primorani da se lišimo sopstvenog nasleđa. U to vrijeme ovakav oblik tolerancije još uvijek se povezivao sa kulturnim relativizmom. Koncept multikulturalizma bio je od suštinske važnosti za američki “kotao pretapanja”, u kojem su se povezivali ljudi disparatnih vjera i kultura od kojih je skovana jedna nacija.

To je definitivno bio izazov za one koji su živjeli u konfrontiranim zajednicama, umjesto u harmoniji, u istoj zemlji, istim gradovima i na istim ulicama. Ljudi koji su poticali iz sasvim drugačijih kultura mogli su da se drže tradicije koja je određivala njihova religiozna uvjerenja, društvene običaje i svakodnevne navike, sve dok su na umu imali činjenicu da su njihove individualne vrijednosti relativne.

Meni se američki način integrisanja vjerskih manjina u šire društvo i dalje čini efikasnijim od evropskih metoda. Muslimani koji su imigrirali u Sjedinjene Američke Države izgledaju daleko srećnije i opuštenije od muslimana u Francuskoj. Vjerujem da je multikulturalizam znatno bolji nego što je laïcité, sekularni francuski model, u očuvanju slobode i religije. Srednjoškolkama u Francuskoj nije dozvoljeno da nose marame oko glave na časovima – što se ne razlikuje mnogo od onoga sa čime se suočavaju studentkinje u Turskoj, kako sam već opisao u svom romanu Snijeg.

Politički islam rabi ovu očiglednu netoleranciju kako bi konsolidovao moć i uticaj u Turskoj. Devedesetih sam bio – i još uvijek sam – ubijeđen da multikulturalizam posjeduje moć da ublaži neke od unutrašnjih konflikata u Turskoj; one između tradicije i savremenog; sekularizma i islama; Istoka i Zapada. Očekivao sam i nadao se da će multikulturalizam osnažiti tursku demokratiju, koju su toliko skrhali ti isti konflikti – vojni prevrati vršeni u ime sekularizma i periodično razilaženje političkih stranaka. Početkom dvijehiljaditih tvrdio sam da bi ulazak u Evropsku uniju učinio dobro i turskoj demokratiji i Evropi, te da bi apsorbovanje više od šezdeset miliona muslimana Evropu transformisalo u multikulturalno društvo kakvo je američko.

Trideset dvije godine nakon prvog putovanja u Njujork, nijedno od mojih nadanja nije se ostvarilo. Ali vjera ne nestaje, dijelom zato što nisam zaboravio da su takva razočaranja ukorijenjena u istorijski nacionalistički mentalni sklop kako u Turskoj, tako i u Evropi.

Istina, takve savremene sentimente možemo pratiti unazad makar čitav jedan vijek. U aprilu 1914, francuski književnik Andre Žid napisao je u svom dnevniku: “…predugo sam mislio da postoji više od jedne civilizacije, više od jedne kulture koja bi mogla polagati pravo na našu ljubav i zaslužiti naš entuzijazam. Sada znam da je naša zapadna (umalo rekoh francuska) civilizacija ne samo najljepša; vjerujem – i znam – da je ona jedina.”

Židova početna otvorenost transformisala se u šovinizam koji su u njemu izazvali negativni utisci tokom putovanja u Istanbul te 1914. godine. Turski intelektualci koji su u to vrijeme zagovarali vesternizaciju zemlje bili su duboko uznemireni Židovim riječima. Ali odgovor Židu značio bi podsticanje nacionalističkog sentimenta sa obje strane i dalje cijepanje Turske i Zapada.

Četrdeset godina pisanja romana i pokušavanja da razumijem ljude koji nisu nalik meni naučilo me je jednoj istoj stvari: da ostanem smiren kada se suočim sa ovim istočnjačkim i zapadnjačkim, istorijskim i savremenim silama. Sila anti-liberalizma sa kojom se suočavamo danas nije dovoljno snažna da izbriše svu logiku. Nemojmo zaboraviti da je Hilari Klinton osvojila dva i po miliona glasova više od Donalda Trampa; da se Bregzit u Velikoj Britaniji sada posmatra sa žaljenjem; da Erdoganov autoritarizam u Turskoj opstaje zahvaljujući veoma tanušnoj razlici koja je na aprilskim izborima zacementirala njegovu moć.

Da bismo razumjeli ovakve sile, moramo naučiti da prepoznamo zašto se drugi ljudi ne slažu sa našim najdubljim uvjerenjima. To nije univerzalni lijek ni za novonastale nacionalističke pokrete, niti za generacijsko neprijateljstvo, ali nas sve može umiriti i pomoći nam da izdržimo. U tom pokušaju, književnik i multikulturalista imaju sličan pristup, utemeljen na zamišljanju i razumijevanju humanosti ljudi koji nisu kao mi.


Izvor: ​New York Times