Dan oslobođenja Tuzle: Mogli bi i morali daleko bolje

Četiri godine kasnije i kantoni i kantonalni uhljebi su još uvijek tu i svakog dana u svakom pogledu sve više napreduju. U Tuzli su evoluirali do te mjere da im ni protesti ne trebaju. - toliko su nezadovoljni svojim postojanjem da sami sebe ruše i dijele se prostom diobom. Pa narod netom pred izbore obraduju najnovijim demokratskim izumom: vladajućom strankom, pardon partijom, za koju nikad niko nije glasao.

AUTOR: Alen Haman
OBJAVLJENO: 02.10.18 u 23:45
OSVJEŽENO: 02.10.18 u 23:45
http://bit.ly/2Xcvh4s
2. oktobar u Tuzli je dan kada se sjećamo slavne prošlosti našeg slobodarskog grada - dan prvog oslobođenja grada od fašističke okupacije, daleke i za cijelu Evropu mračne 1943.

Oslobođenjem grada od fašista, baš kao i odbranom grada i njegovih životnih vrijednosti 1992. godine, ali i pružanjem utočišta i mjesta za život desetinama hiljada prognanih, Tuzlaci su vječni spomenik zidali djelima koja zauvijek ostaju zapisana u genetskom kodu. 

To je spomenik kojeg ništa ne može srušiti. Spomenik pred kojim svaki od nas kleči kad zubima škrguće nad nepravdom i opštim javašlukom, dok trpi, dura i priziva sabur. Srce i duša svakog rođenog Tuzlaka. I svakog žitelja Tuzle koji je životne vrijednosti naše zajednice prihvatio kao svoje.

Spomenik je to drugu, komšiji, sugrađanu, koji nas je svojim životom zadužio da jednako branimo i hranimo i svoju kuću i njegovo dijete. On nam je jedini izvor ponosa dok pristajemo na ova sramotna i prevarantska demokratska vremena.

Zbog tog spomenika u časnim njedrima ovako smo "naopako nasađeni" i nesalomivi. I strašnim vojskama u ratovima i nakaradnoj politici u slobodi i miru, koju evo treću deceniju kroje Sarajevo, Zagreb i Beograd. Stara je to nevolja, s kojom se nosimo kako znamo i umijemo.

Istina, postali smo Grad, tehnički. I turistička destinacija - onih par divnih mjeseci kad disanje u Tuzli nije opasno po život. Kompleks jezera Panonnica silom sve praznijeg potrošačkog džepa više nego iskorištenim potencijalom lagano postaje regionalni turistički brand. 

Tuzlu danas s razlogom zovu i "IT Meka" jer naše IT firme imaju snažne poslovne ili partnerske odnose sa vodećim svjetskim kompanijama i odavno su dio globalne 4. Industrijske revolucije.

​A mogli bi i morali bolje, jer Tuzlaci, kao i ostali Bosanci i Hercegovci bolji život moraju tražiti negdje drugdje, daleko od rodne grude.

Dvije teme - dvije tuzlanske dileme 

Tuzla je prilično zbunjen grad po dva osnova i to nas nažalost uopšte ne razlikuje od drugih gradova u BiH. Iskrena međuljudska i međugeneracijska komunikacija i novi osnovni društveni dogovor u gradu, te finansijski odnos sa nezasitim Sarajevom.

Ako u razogovoru što nedostaje pođemo od osnovnih stvari, da smo ljudi koji žive u zajednici i da pred zakonom imamo ista prava i obaveze, nećemo pogriješiti.

Ako shvatimo da smo ekonomski unazađeni i opljačkani, dok smo mislili da smo sretni i pametni, brzim pogledom na evropske statistike shvatićemo da u Evropi danas od nas gorih nema.

Ako pođemo od osnovnog interesa zbog kojeg ljudi žive u zajednici - kako da nam život bude ljepši, lakši i sigurniji - razgovor će teći lako.

Ako uz to naučimo da sagovornika gledamo u oči i stvarno čujemo koje su njegove istinske potrebe i koji ga problemi muče, pola posla smo obavili.

Prva tema je u biti dilema: Jesmo li ili nismo, prijatelji, komšije, sugrađani? 

Dvadeset godina nakon rata, izbjeglice koje smo svojim životima branili i zaštitili, koje smo dočekali u svoje domove i s kojima smo dijelili zadnju koricu hljeba i zadnji dim cigare, ni tehnički više nisu "došlje". Više od dvadeset godina oni su građani Tuzle i roditelji mladih Tuzlaka koji bi već trebali prepoznavati vrijednosti koje njihov rodni grad i njihovi sugrađani njeguju i cijene. Ako ništa drugo, onda bar da bi se sutra znali, zlu ne trebalo, na vrijeme organizovati, odbraniti grad i pružiti utočište svakom ko u Tuzli zaštitu potraži.

Istina postoji velika prepreka, razlika u sjećanju na rat. Tuzlaci su ponosni pobjedu, na odbranu grada i svoje gostoprimstvo, a ljudi koji su u Tuzlu izbjegli pred ubicama, u sebi nose poraz i vječnu tugu što nisu uspjeli odbraniti svoje najmilije, svoju kuću, svoje selo. Niko ne zna koliko je tamna njihova noć. Niko ne zna kako je kad srce stane više puta u istoj sekundi, za sinom, za bratom, za tatom i za mužem. A stane, da poželiš da tako i ostane.

Postoje naravno i kulturološke razlike te generacijska i genderska nipodaštavanja, ti naši mini fašizmi koji će takođe doći na red, čim srknemo ova dva prva srka kafe razgovoruše. Naučili smo se kupati zajedno, još samo da progovorimo. A mogli bi i morali daleko bolje. 

Druga tema i spin dilema: Redistribucija dobara i ukidanje kantona, patriote, uhljebi i izdajice

Po zakonima Federacije BiH, Tuzla u Sarajevo šalje kaput, a nazad dobije ne rukav već dugme. A uz to dugme uredno stigne i faktura, plus PDV. I stalna budžetska po-stavka, armija korumpiranih uhljeba u besmislenom kantonu.  

O poslije rata uspostavljenom nakaradnom sistemu po kojem se Tuzla i Sjeveroistočna Bosna sustavno i neprestano pljačka i uništava, nikad nismo stigli razgovarati jer je onog slavnog ponedeljka stigla je demokratija a političari su je razumjeli kao idealnu priliku za nekažnjenu pljačku. Neprijatelj nije nosio pušku već stranačko odijelo i uzvikivao je patriotske parole. Nastradali smo gore nego u ratu.

Kada su Tuzlaci prije četiri godine izašli na masovne proteste i natjerali kantonalnu vlast da odstupi, to je, sada vidimo, bilo posljednje upozorenje nesposobnim demokratama i grlatim patriotama u Sarajevu i Mostaru. Taj vapaj protiv nakaradnog društva i kantonalnih uhljeba čulo je i Sarajevo i Zenica i Bihać i Mostar i cijela država, region i Evropa. Samo domaći političari nisu ništa čuli, ništa vidjeli. Osim onih 12 kg speeda. 

Upravo zbog te i takve ignorancije, ljudi su izgubili želju da žive u Bosni i Hercegovini. Kako i ne bi? Društvo je bilo na korak od totalne anarhije, gorile su zgrade državne uprave i stranačke prostorije, policija je tukla narod a i narod policiju, i ništa se nakon svega u društvu promijenilo nije.

Četiri godine kasnije, Sarajevo još uvijek ima posebne potrebe zbog kojih uz sve druge privilegije uzima i duplo više novca iz zajedničke sehare, bolje organizovani radnici su konačno u penziji dok su ostali poraženi. Ditini radnici rade a potraživaja će valjda zaboraviti.

Četiri godine kasnije i kantoni i kantonalni uhljebi su još uvijek tu i svakog dana u svakom pogledu sve više napreduju. U Tuzli su evoluirali do te mjere da im ni protesti ne trebaju. - toliko su nezadovoljni svojim postojanjem da sami sebe ruše i dijele se prostom diobom. Pa narod netom pred izbore obraduju najnovijim demokratskim izumom: vladajućom strankom, pardon partijom, za koju nikad niko nije glasao.

Četiri godine kasnije, jedina osjetna promjena u našim životima je broj drugara i drugarica koji žive i rade u Evropi. Na njihovu radost i na našu žalost, jer nam već nepopravljivo nedostaju.

Kažu #Izbori2018 u nedelju

Nešto nam valja brzo i iz temelja promijeniti. U odnosima između ljudi. U raspodjeli sredstava i korištenju moći. Nešto konkretno i osjetno u svačijem životu.

Nažalost, ista lica sa bandera i bilboarda, malo više photoshopirana, jedino su garant odsustvu promjena.  

Zato se zastrašivanjem naroda u izbornoj kampanji bave skoro svi, a proricanje nesretnije budućnosti, ukoliko ne glasate za njihovog kandidata, postala je uobičajena poruka glasačima.

Stranački vojnici drve o ljudskim pravima i demokratiji dok fanatično furaju kult ličnosti. Sa predizbornih pozornica odjekuju strasni izljevi obožavanja "najboljih ljudi" koje su govornici u životu sreli.

Zbog svih tih narodnih zastrašivača i njihovih strasnih uvlakača, ubica pameti i nade, i mladi bez posla i dobrostojeće porodice odlaze zauvijek. Brzo, tiho i bez riječi. 

Mi što ostajemo i nemamo neki izbor. Valja izaći na biralište i glasati ili u bojkotu propisno poništiti svoj glas. Izabrati nekog novog ne može biti loša odluka, osim ako već nije obolio od mesijanskog kompleksa.

I obavezno kazniti i kandidate i stranke što plaše narod tražeći glasove. To smo dužni rodbini i prijateljima koje su fotošopirane ubice nade i pameti otjerali iz naših života.