Hatidža Dedović: Igmanski marš će da postoji, zbog revolta i otpora

Ova, a i svaka naredna godišnjica Igmanskog marša imat će svoje simpatizere, u to ne sumnjam. Marš će da postoji, zbog revolta i otpora, zato što je on epopeja jednog vremena.

AUTOR: Hatidža Dedović
OBJAVLJENO: 27.01.19 u 07:35
http://bit.ly/2JihEM9
Znam da su ovo čudna vremena i da se na neke događaje iz Drugog svjetskog rata gleda sada iz potpuno drugačije perspektive. Uglavnom je to zbog politike, koja je zbog frustracija počela drugačije da prihvata antifašističke vrijednosti u vremenu 21. vijeka. Sumnjaju, i kao da su se neki počeli stidjeti partizanskih djela, pa sada i sa ironijom banaliziraju važnost Druge neprijateljske ofanzive.

Ima i onih koji godišnjice Igmanskog marša doživljavaju sa podsmjehom, pa su im i okupljanja na Velikom polju samo čin folkloristike Jugonostalgičara. To je njihov problem, stvar njihovog ličnog kompleksa. Ono što mene lično raduje svakog 26. januara, je masovno i sve učestalije okupljanje ljubitelja nekog bivšeg vremena. Među njima, baš više, zbog revolta, osim starijih, ima još više omladine i tinejdžera. I njih veseli ta ikonografija različitosti, jer budi im neki lijep osjećaj.  I zaista, nije to samo zbog euforije i sjećanja, tada naša BiH lakše diše, ne zbog još jedne obljetnice i zbog čistog planinskog zraka, već zbog veličine samog događaja. Pješačite, opet zbog otpora.

Kao da smo na Igmanskom maršu

Ako, val teškog i iznenadnog mraza, bol, nije zaustavio partizansko kretanje, to nije za osudu, već za svaku pohvalu. Uprkos mukama i preprekama, trebalo je i tada doći do odredišta. Zar, nije isto tako i danas? U nevolji, i tada i sada, neke nevidljive ruke  nas  uvjek bodre, tjeraju ka željenom ishodištu. Svi smo se mi, manje, više, našli u nekom vremenu u kaosu. Iznenada, neplanirano, zaskočila nas je nespremne ćud prirode. I sama se sjećam, kao djevojčica, neplaniranog i iznenadnog snijega jedne godine. Znam, da smo morali nekoliko dana čekati da on prestane, pa da krenemo gdje smo i naumili. I jedan dan kada su padavine prestale, kada nas je sunce probudilo, mi smo pomislili da je idealan trenutak za pokret. Kako smo se samo prevarili, autobus je stigao do stanice.

Po izlasku, smo vidjeli, da su daljne putne komunikacije prekinute. Morali, smo jako dugo vremenski  po mrazu, da pješačimo i pravimo prtinu. A, ništa nismo vidjeli, od zaslijepljene bijeline i količine snijega. Znam da smo promrzli, da smo se baš kao djeca mučili, znam da smo i buncali, padali, gubili i na trenutke svijest, ali smo hodali  i borili se i sami sa sobom i zimom neplaniranom. Stariji koji su bili sa nama su nas bodrili da izdržimo i u hodanju i padanju, a iskreno i njih je bilo strah. Pričom o promrzlim borcima za vrijeme Igmanskog marša, davali su nam moral, samo da istrajemo, jer, samo takvi bit ćemo junaci i junakinje. U tome nas je entuzijastično bodrila naša nena. Iskreno i uspjela je.

Tu ženu je bilo sram, da je onako izmorenu i skoro onesvješćenu nosi na kratko do kuće i ognjišta naših spasioca, jedan  krupan i visok momak, srpske nacionalnosti. Njoj je inače teško padalo da traži pomoć od drugih, jer tvrdoglavo se uvjek isključivo oslanjala na sebe. Mislim, i danas, da ju je samo na tren ukrotio taj čovjek. Čini mi se da se zvao Boro. Prošlo je od tog događaja, jako puno godina, ni nana, a, ni dedo nisu više među živima, možda nije ni Boro.?

Znam  i sada, da nije ništa teško i nemoguće, uvjek i u nesreći, nevidljiva ruka pošalje sreću i spasioca. Tako je bilo i 1942.godine. I danas, zbog moralnosti, kada god mogu pridružim se antifašistima. Kada pješačim, zahvaljujem se svemiru, što živim, zbog otpora. Ni, ovo vrijeme ne može još da ubije poštivaoce Igmanskog marša.

Marš će da postoji, zbog revolta i otpora

Starije generacije pamte značaj Prve proleterske brigade pod vodstvom Koče Popovića, znaju dobro šta je to bio negov zadatak. Sjećaju se, da je sa zapadnih padina Ozren-planine oko 720 boraca Druge proleterske sa oko 50 ranjenika i bolesnika 25. I 1942. krenulo na marš k Foči. Prešavši preko Sarajevskog polja (27.I) glavnina brigade otpočela je preko snijegom zavijanog Igmana marš koji je trajao neprekidno 18 sati, na temparaturi nižoj od 30 stepeni C ispod nule. Teško su se uz dobok snijeg i poledicu kretali i ljudi i konji. Kolona brigade je stigla na Veliko polje ujutru 28. januara i tu su ostavljeni premrzli, dok su ostali bili produžili u selo Presjenica, gdje su stigli oko podne. Bolničko osoblje koje je trebalo da pruži njegu  postradalim, bilo je i uglavnom onesposobljeno. Na maršu su promrzla 172 borca, od kojih je šest umrlo, četvero od tetanusa, dvoje od sepse. Ono što je za čuđenje, jeste što po takvom mrazu niko nije izostao, niko nije iz ponosa ni zakukao, čak se nije ni izgubio, ni u muci nisu ostavljali opremu i naoružanje. Tito je tokom februara 1942. pohvalio 1. proletersku brigadu i odao posebo “priznanje i pohvalu onim borcima ove brigade koji su uslijed zime teško nastradali i pri tome pokazali veliki samopregor i junaštvo”. I sada, u ovim vremenima nemorala, samoodricanje boraca Igmanskog marša, vrijedno je divljenja svakog normalnog građanina.

Ova, a i svaka naredna godišnjica Igmanskog marša imat će svoje simpatizere, u to ne sumnjam. Marš će da postoji, zbog revolta i otpora, zato što je on epopeja jednog vremena.

A to vrijeme je kod nas ovdje uvijek živo. I mi smo stalno na našem Igmanskom maršu i ne odustajemo.

Članak "​Kako su partizani tokom Igmanskog marša pobijedili zimu i studen" autora Hatidže Dedović je objavljen na portalu AlJazeera Balkans 26.01.2019. godine