Kemal Kurspahić: Deset upitnika nad 'patriotizmom'

Postoji najmanje deset razloga – a zapravo i mnogo više – zašto Stranka demokratske akcije ne može biti vrhovni autoritet i mjera "bosanskohercegovačkog patriotizma"

AUTOR: Kemal Kurspahić
OBJAVLJENO: 09.02.19 u 10:47
http://bit.ly/320Tsq6
Ovonedjeljna odluka lidera stranaka takozvanog Bh. bloka – Nermina Nikšića (Socijaldemkratska partija), Željka Komšića (Demokratska fronta) i Predraga Kojovića (Naša stranka) – da odbiju poziv Stranke demokratske akcije (SDA) da uđu u partnerstvo s tom strankom na federalnom i državnom nivou "kako bi se bosanskohercegovačke patriotske snage zajedno suprotstavile nasrtajima na teritorijalni integritet i državni suverenitet Bosne i Hercegovine" i izvana i iznutra izaziva dramatično suprotstavljena reagovanja i u samim tim strankama; i u stranci čiji je poziv na "patriotsko partnerstvo" odbijen; i u bosanskohercegovačkoj javnosti zabrinutoj zbog ostavljanja države na nemilost tri "nacionalne" i dokazano nacionalističke stranke.

U strankama Bh. bloka: što iz iskrene zabrinutosti za sudbinu države prepuštene nacionalistima-što zbog želje da se prihvate makar i mrvice privilegija učešća u vlasti, još se lome koplja o tome hoće li najviši stranački organi odobriti ili osporiti "istorijsko NE" svojih prvaka ponuđenom partnerstvu s nacionalistima.

U SDA: odluka lidera Bh. bloka osuđuje se kao kukavičko odbijanje da se preuzme odgovornost i da se na pravi način odgovori izazovu ovog trenutka o kome će – kako patetično kaže generalni sekretar vodeće bošnjačke stranke – suditi istorija.

U javnosti: duboka je podjela između onih koji bi željeli da se građanski Bh. blok za svoje ideale društva jednakih bori kao učesnik u vlasti a ne kao opozicija do onih koji upozorenja SDA o "istorijskom trenutku" doživljavaju kao zastrašivanje u vezi s procesima u kojima se odavno potonulo na samo dno u decenijama vladavine upravo te stranke koja sada poziva na "patriotsko zbijanje redova".

Dilema jeste dramatična i teško je predvidjeti hoće li najviši organi stranaka podržati stav svojih vođa kako "nema partnerstva s nacionalistima".

Ali, postoji najmanje deset razloga – a zapravo i mnogo više –  zašto Stranka demokratske akcije ne može biti vrhovni autoritet i mjera "bosanskohercegovačkog patriotizma".

Prvo: ona je dala legitimitet i od "prvih slobodnih izbora" 1990. bila u tijesnom partnerstvu na vlasti sa srpskim i hrvatskim nacionalističkim partijama (SDS i HDZ) dok su one provodile svaka svoj dio "udruženog zločinačkog poduhvata".

Drugo: njen je neupitni vođa, Alija Izetbegović, dozvolio da u mirovnom procesu tokom rata od legitimnog šefa međunarodno priznate države bude degradiran u predstavnika "jedne od tri strane u sukobu" pristajući da pregovara s vođama srpske i hrvatske nacionalističke politike u Bosni i Hercegovini, Karadžićem i Bobanom, umjesto sa glavnim arhitektima projekata podjele Bosne i Hercegovine, Miloševićem i Tuđmanom. Istorija je, u vidu Dejtonskog sporazuma, pokazala kako su jedino njih dvojica mogli zaustaviti rat koji su oni i inspirisali i vodili.

Treće: Izetbegović je – zajedno sa svojim dejtonskim najbližim saradnicima: Silajdžićem i Šaćirbejom – dozvolio da Milošević diktira bosanskohercegovački ustav ne povlačeći "crvenu liniju" koja se ne može preći u očuvanju državnog dostojanstva i funkcionalnih aranžmana u ustavnom uređenju. Oni, jednostavno, nisu vidjeli i nisu ni na koji način iskoristili to što su i Milošević i američki posrednici imali snažnu potrebu da pregovori uspiju i da su i oni kao što je to radio Milošević mogli usloviti prihvatanje sporazuma ustupcima koji bi ojačali slabašnu dejtonsku državnu konstrukciju.

Četvrto: dozvolili su netransparentno trošenje i prisvajanje miliona – ako ne i milijardi – dolara iz islamske i uopšte međunarodne solidarnosti s Bosnom i Hercegovinom, izvan bilo kakve kontrole i polaganja računa: pranje novca iz tih izvora nastavljeno je svih poratnih godina u vidu izgradnje poslovnih i stambenih objekata i naselja krajnje sumnjivog finansijskog porijekla.

Peto: po uzoru na brisanje tragova kulture i tradicije tolerancije i zajedničkog života na područjima etnički očišćenim u "udruženom zločinačkom poduhvatu", i oni su provodili islamizaciju javnog života i mijenjali nazive ulica i javnih ustanova na način koji je i mnoge iskrene prijatelje Bosne i Hercegovine upućivao na zaključak kako je ideja multietničke države samo lijepa priča iz njene prošlosti.

Šesto: zakonitu poratnu privatizaciju pretvorili su u svojevrsnu "prihvatizaciju", s besprizornim prenosom društvenog vlasništva u posjed stranački i rodbinski najbližih u kojem se formirala klasa novobogataša uz potpuno potiskivanje srednje klase i širenje sveopšteg siromaštva.

Sedmo: dozvolili su da korupcija postane prevlađujući način "poslovanja", od dodjele zemljišta i građevinskih dozvola do izbora izvođača radova i javnih nabavki među onima koji su spremni da to na "odgovarajući način" i plate.

Osmo: uporno su provodili kadrovsku politiku nepotizma i klijentelizma, zapošljavajući u upravama javnih preduzeća i najelitnijim poslovima, poput diplomatije, rodbinski i stranački najpodobnije uz najpogubnije posljedice - mirenje i najtalentovanijih među mladima s razumijevanjem kako je to besperspektivna zemlja iz koje treba otići što prije i što dalje.

Deveto: prokockali su obilje najbolje volje međunarodnih partnera u poratnim godinama dozvoljavajući da Bosna i Hercegovina od zemlje s najvišim stepenom međunarodne podrške potone na samo dno nestajući s radara međunarodne pažnje.

Deseto: sve to zajedno dovelo je do potpunog debakla u projektu euroatlantskih integracija u kojima su i Crna Gora i Makedonija daleko ispred Bosne i Hercegovine.

Partija s takvim naslijeđem teško će ikoga uvjeriti kako baš ona može biti zakonit nosilac "patriotskog otpora".

Tekst "Deset upitnika nad 'patriotizmom'", autor Kemal Kurspahić, objavljen je 8. februara 2019. godine na portalu Radio Slobodna Evropa 

(Mišljenja izrečena u komentaru ne odražavaju nužno stavove RSE)

Kemal Kurspahić je vodeći urednik lanca nedjeljnih listova "The Connection Newspapers", osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik "Oslobođenja" u Sarajevu od 1988. do 1994.

Dobitnik brojnih nagrada za doprinos slobodi štampe i ljudskim pravima u svijetu, uključujući nagrade: Urednik godine u svijetu 1993. (World Press Review - New York); Nagrada za ljudska prava Bruno Kreisky 1993. (Kreisky Foundation - Beč); Heroj borbe za slobodu štampe 2000. (IPI - Beč) i Busekova nagrada za doprinos boljem razumijevanju u Jugoistočnoj Evropi 2003. godine (SEEMO - Beč).

List "Oslobođenje" je pod njegovim vodstvom dobio najviša priznanja u svjetskom novinarstvu, uključujući i priznanje List godine u svijetu 1992, Nagradu Andrej Sakharov za ljudska prava 1993. i Nagradu slobode u Skandinaviji 1993.

Kurspahić je bio Nieman Fellow na Harvard Univerzitetu od 1994. do 1995. i viši naučni saradnik na američkom Institutu za mir od 1999. do 2000.

Autor je četiri knjige, od kojih su dvije štampane u Sjedinjenim Državama: "As Long As Sarajevo Exists" (Pamphleteer’s Press, 1997) i "Prime Time Crime: Balkan Media in War and Peace" (US Institute of Peace Press, 2003).

Njegovi komentari objavljivani su u najuglednijim listovima u SAD i Evropi, držao je predavanja na najprestižnijim univerzitetima i intervjuisan u programima radija i televizije. Od 2001. do 2006. radio je u međunarodnoj diplomatiji prvo kao spokesman u Beču, a zatim kao predstavnik za karipski region sa sjedištem na Barbadosu agencije Ujedinjenih nacija za drogu i organizovani kriminal.