Voljela sam svog djeda i nenu, ali bili su nacisti

"Nismo znali”, to je ono što bi govorila na dugim šetama farmom na koje bi išli kada bih je posjetila. "Zar nisi čula ono što je Hitler govorio?", pitala bih je ja, boreći se s moralnim paradoksom zbog činejnice da volim nenu koja je bila nacista.

AUTOR: The New York Times
OBJAVLJENO: 17.04.19 u 08:03
MONTHLY_RATE_LIMIT_EXCEEDED
Moji djed i nena su bili nacisti. Trebalo mi je dugo vremena da to izgovorim na glas ili da napišem. Smatrala sam ih "običnim Nijemcima", kao da je to drugačija i neutralnija kategorija. No, baš kao i mnogi "obični Nijemci" i oni su bili članovi nacističke stranke kojoj su se pridružili prije 1937. godine, odnosno prije nego je članstvo postalo obavezno.

Moja nena, koja je gotovo doživjela 100 godina starosti, nije bila ksenofobična ili anti-semitski raspoložena; činilo se kako nije bila sposobna da mrzi. Za mene lično je postala doživotna zagonetka da razumijem zašto i kako je ova žena, koju sam poznavala i voljela, postala dio pokreta koji je sinonim za zlo, za The New York Times piše Jessica Shattuck.

Ona i moj djed su odrasli u radničkoj četvrti industrijskog Dortmunda gdje je nezaposlenost bila visoka i koju su Francuzi nakon Prvog svjetskog rata okupirali. Pridružili su se nacističkoj stranci kako bi bili lideri mladih u programu poljoprivrednog obrazovanja "Landjahr", u prevodu "Godina na zemlji", tokom kojeg su tinejdžeri prošli kroz poljoprivrednu obuku. Moja nena je oduvijek tvrdila kako se nacistima pridružila jer je bila "idealista" koju je privukla vizija ponovne izgradnje Njemačke, vraćanja u jednostavnije vrijeme i promicanje jednakosti.

U programu "Landjahr" bi sinovi i kćeri tvorničkih radnika radili i živjeli rame uz rame sa sinovima i kćerkama plemića i bogatih industrijalaca. Sviđala joj se ideja povratka tradicionalnom njemačkom stili života, daleko od zbunjujuće globalne ekonomije.

Istraživanjem sam otkrila kako je program "Landjahr" bio dio većeg Hitlerovog plana "Blut und Boden” ("Krv i tlo”) čiji je cilj bilo učiniti Njemačku rasno čistim, agrarnim društvom. Moja nena nikada nije spomenula frazu "rasno čisto".

"Nismo znali”,  to je ono što bi govorila na dugim šetama farmom na koje bi išli kada bih je posjetila. "Zar nisi čula ono što je Hitler govorio?", pitala bih je ja, boreći se s moralnim paradoksom zbog činejnice da volim nenu koja je bila nacista.

Ona bi slegla ramenima i odgovorila: "On je govorio dosta toga, nisam sve slušala". Zar nije vidjela kako hapse i odvode Židove? Kaže da nije, ne u selu gdje je ona živjela. Uostalom, bila je fokusirana na vlastite probleme, na to kako spojiti kraj s krajem i kako zaštititi svoju djecu za vrijeme rata.

To insistiranje na vlastitom neznanju je izgovor kojeg nisam i kojeg još uvijek ne prihvatam. Nemoguće je da nije znala za Hitlerov antisemitizam i nacistički cilj istjerivanja Židova koje je Hitler lažno, ali uspješno, povezao s boljševičkom terorističkom prijetnjom.

No, da li je slijedila ono što je znala o Hitlerovom planu do njegovog strašnog, nezamislivog kraja? Krajem 1930-tih godina se govorilo o slanju Židova na Madagaskar i u "naselja" na istoku. Ali, čak i da je povjerovala u to, zašto nije bila zaprepaštena nepravdom i opasnim ukidanjem prava?

U njemačkom jeziku postoje dvije riječi za "znanje" nečeg: "wissen", koja je povezana s mudrošću i učenjem i "kennen" koja znači da ste upoznati s određenim informacijama.

Prema definiciji, biti upoznat s nečim znači imati površno razumijevanje koje je podložno manipulaciji. Kada ste "upoznati s nečim” onda je mnogo lakše vidjeti samo jedan mali dio cjeline. Posebno ako je taj dio što čujete i vidite privlačan.

Hitler je ponovno otvorio radna mjesta i pružio poslovne prilike, obnovio je nacionalni ponos i govorio zavodljive, pojednostavljene laži. Na primjer, na samom početku je moja nena kao i mnogi Nijemci, vjerovala da je rat protiv Poljske započet u samoodbrani (1939. godine su nacistički operativci obukli uniforme poljske vojske i lažirali okupiranje njemačke radio stanice u Gliwicama što je Hitler proglasio činom poljske provokacije).

"Šta si mislila kada si čula glasine o koncentracijskim logorima?”, pitala bih je. "Zar nikada nisi slušala strane vijesti?"

"Saveznička propaganda", odgovara bi moja nena. To je ono što je Hitler govorio. Ona, kao i mnogi Nijemci, mu je vjerovala. Njeno povjerenje ju je očito oslobodilo potrebe da razumije.

Kako da poredim nenu punu ljubavi koju sam poznavala do njene smrti 2011. godine s tom osobom? Često sam brinula kako bi moj pokušaj da razumijem izbore koje je donijela, i one koje nije, mogao biti ukaljan pokušajem da opravdam ili da oprostim. No, za mene je ovo jedini način na koji se mogu suočiti s prošlošću i preuzeti odgovornost.

Moja nena je čula ono što je željela od lidera koji je ponudio jednostavne odgovore na složena pitanja. Odabrala je da ne čuje i ne vidi monstruozne posljedice tih odgovora. Ostatak svog života je proživjela svjesna svog saučesništva koje se ne može opravdati.

No, svojom spremnošću da priča o temi o kojoj članovi njene generacije nisu pričali me naučila vitalnoj važnosti o tome da budem pametnija.
 
Za Front Slobode prevela Esma Klico