Ivan Ergić: Vlast se mora bojati naroda, a ne narod vlasti

Bio sam na protestima, naravno. Što se same opozicije tiče, ona je inače katastrofa. Mislim na ovu službenu, političku i stranački organizovanu opoziciju. Srbija se diči bunama, ustancima, revolucijama, slobodarstvom, što, i pored svih naslaga mitologije, ipak ima uporište u istoriji. Tako da, iako ovi protesti nisu programski i politički osmišljeni, a kamoli vizionarski, imaju moju podršku, jer su u najvećem delu izraz nezadovoljstva, koje dolazi odozdo, i njih doživljavam svedene na zajednički imenilac antiautoritarizma

AUTOR: Goran Borković
OBJAVLJENO: 16.05.19 u 12:47
OSVJEŽENO: 16.05.19 u 12:47
http://bit.ly/32525A7
Ivana Ergića nije lako najaviti. Netko je napisao da je on ‘fudbaler koji misli’, što ne samo da je podcjenjivački prema nogometašima, nego ne otkriva ni sjenu onoga što Ergić uistinu jest. Rođen je 1981. u Šibeniku, da bi u ratu s obitelji izbjegao najprije u Srbiju, kasnije u Australiju. Vraća se u Europu, gdje ostvaruje zavidnu karijeru profesionalnog nogometaša koji je igrao i za klubove poput Basela i Juventusa. Negdje je ostalo zabilježeno da je bio jedini reprezentativac koji je na utakmici Srbije i Crne Gore s Obalom Bjelokosti na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj 2006. pjevao tada zadnji put odsviranu himnu ‘Hej Slaveni’. Uz to, Ergić je i intelektualac koji vrlo kritički gleda na prevladavajuću neoliberalnu kapitalističku dogmu. Uz to, Ergić je i jedan od rijetkih sportaša koji je otvoreno progovorio o tamnoj strani tog sporta. Uz to, Ergić je i ‘neočekivani pjesnik koji se iznenada pojavljuje i rješava poeziju koja dopire do kostiju’, kako je to kazao filozof Srećko Horvat. Ovaj ‘neočekivani pjesnik’ nedavno je objavio drugu zbirku poezije ‘Priručnik za čekanje’ (Kontrast, Beograd 2019.), što je sasvim dovoljan povod za razgovor s njim.

Prije nekoliko tjedana objavili ste zbirku pjesama znakovitog naslova ‘Priručnik za čekanje’. Naša društva kao da su sazdana na čekanju i to čekanju da nam se dogodi nešto dobro, s obzirom na to da nas loše ionako samo pronađe?

Ivan Ergić: Čekamo nekog mesiju, čekamo bolje vreme, bolje ljude, Evropsku uniju, svetsku revoluciju, u Domanovićevoj satiri Srbi čekaju Kraljevića Marka da dođe i da reši probleme… U ‘Tvrđavi’, koja je jedan od najboljih romana na jugoslovenskim jezicima, Meša Selimović govori o tome kako uvek čekamo bolje dane, proćiće već jednom sve loše, međutim, on se pita da li je smisao u tome da samo čekamo da sve prođe. Čekanje je od pamtiveka ljudsko i društveno stanje, a sama religija nam priča o sudnjem danu i dolasku carstva nebeskog. Čekanje je postalo ambijent razvijenih društava, u individualnom i filozofskom smislu, otkad su egzistencijalisti krenuli intenzivno da se bave pitanjem smisla, apsurda i dosade, kao duhovnog stanja civilizacije. Uzgred, u političkom smislu, skoro ceo svet je dočekao liberalnu demokratiju i tzv. kraj istorije, o tome su se raspisali svi liberalni politički teoretičari. Svakako, čekanje, u filozofskom i političkom smislu je nedostojno čoveka, koji bi trebao proaktivno da menja sebe i svet, i ono je proizvod bespomoćnosti i apatije. Na koncu, čekanje je jedan od stožernih pojmova poezije kao takve, kako klasične lirske tako i društvene.

Žuta štampa

Novosti: Vaš lirski subjekt, kako to teoretičari književnosti vole reći, progovara o različitim temama, od egzistencijalističkih i ljubavnih do svakodnevnih i političkih. Dojam je da opću rezignaciju i nemoć tek ponekad nadvladaju sarkazam i umjerena doza cinizma, iz čega proizlazi pitanje ima li nade za nas?

Ivan Ergić: Bespomoćnost je stanje koje je krajnje razumljivo u tom čekalačkom štimungu. A cinizam je samo odbrambeni mehanizam, i uz to stari i provereni mehanizam protiv patetike. Iako, svako ima svoj kanon i svoju filozofiju poezije, mislim da ona mora da govori političke, filozofske i lične istine. Sam stvaralački proces je bekstvo od realnosti, i ima terapijski učinak, i to je već postala fraza, s tim da ona kao čitalačko i slušalačko iskustvo može da bude nešto sasvim drugo. Uglavnom, čovek piše o onome što lično i intimno proživljava, i teži katarzi, što ne znači da ne postoje ohrabrujući i mobilišući momenti. Možda se radi o pokušaju poistovećivanja i stvaranja jedne vrste duhovne i emocionalne solidarnosti s čitaocem. Da, knjiga je najvećim delom nekog rezignirajućeg osećaja, ali ima i ljubavne poezije, koja će u nekim budućim knjigama biti dominantna, jer je ipak ljubav ta koja nas jedina može spasiti, ako mogu da odgovorim na poslednje pitanje o nadi.

Novosti: Više pjesama posvetili ste sjećanju na Dalmatinsku zagoru, gdje ste odrasli. Koliko vas je zavičaj formirao kao osobu i što za vas danas znače Gaćelezi?

Ivan Ergić: Uglavnom se radi o estetskim reminiscencijama, ali i o nekom mom razmišljanju o samoj kulturi i samosvesti tog podneblja. Nekad je teško razdvojiti nostalgiju i žal za mladošću od autentične sete i sentimentalnog odnosa prema zavičaju. Ili pak bekstva u prošlost pod turobnom i surovom svakodnevicom, jer postoji konstantno taj osećaj večitog stranca i obeskorenjenosti. To selo je imalo felinijevski štimung i ambijent. To je bila dobroćudna i vesela, ali i težačka, patrijarhalna i surova sredina. Zato ne volim to nazadno i folklorno naricanje kako je nekad bilo sve bolje. Priča iz jedne kontroverzne pesme iz zbirke, koja je završila u tabloidima, je istinita. Moja baka je zaista izgubila prvorođenče jer je morala da ide u vinograd, a njega ostavila samog u kući. U tim selima Zagore, koja su sva slična, kao da su uvek postojali ljudi tipa Don Kihota, idealisti momenta, ali još više onih tipa Sančo Pansa, ili Kočićevog Davida Štrpca, sa seljačkom mudrošću, upućenim na snalažljivost i puko preživljavanje, jer vlasti, vojske i ideologije se menjaju, a njiva za obrađivanje ostaje. Meni su ti likovi uvek bili zanimljivi i inspirativni.

Novosti: Radi se o Kuriru, jednom od žešćih beogradskih tabloida. Mislite li da su krivo shvatili što je ‘pjesnik htio reći’ ili im je priča o sponzorušama koje ste suprotstavili svojoj babi iz vlaških krajeva bila dovoljno ‘flamboajantna’, odnosno dovoljno žuta?

Ivan Ergić: Protiv žute štampe nemaš nikakvog načina da se boriš, tako da to treba pustiti, oni mogu od svega da naprave ono što misle da će biti atraktivno, a te stvari su uvek pikantne i kontroverzne. Na kraju, jedna krajnje mučna pesma postane povod za najprizemniju forumašku prepirku, ili dobije zabavljački karakter, i to baš stvari koje zahtevaju racionalnu političku debatu na nivou čitavog društva, jer je jedno od gorućih pitanja.

Nažalost, oni su kreatori javnog mnjenja, tzv. opinion makers. Jedino što me je malo začudilo jeste reakcija jednog dela tih profesionalnih feministkinja, koje su bukvalno shvatile tekst, ili su ga namerno tako shvatile, da bi onda reagovale, i kao obično, odale utisak da nešto rade. Ta sfera komunikacije je toliko devalvirala da čovek mora da objašnjava ironiju, koja je pride više nego očigledna.

Izbeglice i čergari

Novosti: Niste zaboravili ni izbjegličke dane, kao ni krizno vrijeme za vas osobno?

Ivan Ergić: Ma dobro, o tome nisam nikad nešto mnogo pričao, niti je to neka posebna priča, na prostoru gde je svaki treći čovek izbeglica i čergar, svi mi imamo neku stradalničku biografiju, tako da je to više bila neka intimna potreba da se ponešto stavi na papir. Danas, u književnosti, biografijama, memoarima, nastala je gotovo jedna čitava nova niša, postalo je popularno traženje pažnje na taj način, ne samo aktivistički i politički; naime, stradanje, traume, biografske kontroverze, sve to može da se dobro komercijalizuje, što su javne ličnosti odavno provalile, i to eksploatišu. Kukanje nad sopstvenom sudbinom uvek treba izbegavati.

Novosti: Jedino što upadljivo nedostaje, premda je važan dio vašeg života, jest nogomet. Spominje se tek u susretu s psihijatrom. Znači li to da ste se definitivno zasitili udaranja kožnate mješine nogom?

Ivan Ergić: Zasićenje je prirodno u svakom poslu koji je monoton, šabloniziran i obesadržajen, a takva je danas većina poslova, i jedino što može motivisati je napredovanje, nagrade, rekordi, u karijerističkom smislu, a to me nije zanimalo. Mi smo funkcionalističko društvo i svet, i to je glavna matrica svih odnosa, tako da je moj odnos prema lopti bio krajnje naivan i romantičan u početku, a kasnije samo funkcionalan. Istovremeno, pokušao sam da iskoristim prostor u javnosti, da kažem neke istine o kojima se ne govori. Mislim da tome nije mesto u poeziji.

Novosti: U Srbiji već četiri mjeseca traju protestne šetnje. Organiziraju se mitinzi i kontramitinzi. Ljevica, liberali i ultradesničari zajedno su protiv Aleksandra Vučića i SNS-a. Gdje je tu vaša pozicija? Pratite li se što se događa?

Ivan Ergić: Bio sam na protestima, naravno. Što se same opozicije tiče, ona je inače katastrofa. Mislim na ovu službenu, političku i stranački organizovanu opoziciju. Međutim, ovo nije loše za održavanje ustaničkog tonusa, pa makar bio samo nekakav kolektivni politički ritual. Očigledno, apatija nije zahvatila sve, i ne želi se samo ‘čekati’. Srbija se diči bunama, ustancima, revolucijama, slobodarstvom, što, i pored svih naslaga mitologije, ipak ima uporište u istoriji. Tako da, iako ovi protesti nisu programski i politički osmišljeni, a kamoli vizionarski, imaju moju podršku, jer su u najvećem delu izraz nezadovoljstva, koje dolazi odozdo, i njih doživljavam svedene na zajednički imenilac antiautoritarizma. To znači da se šalje poruka, ne samo konkretnoj vlasti, već bilo kojoj koja teži da uzurpira sve vitalne društvene institucije i demokratiju, koja je po sebi već dovoljno krhka. Prva demokratska premisa treba da bude, da se vlast mora bojati naroda, a ne narod vlasti.

Sa Ivanom Ergićem razgovarao Goran Borković. Intervju objavljen 13. svibnja 2019. godine na portalu Novosti