Zlatko Dizdarević: Pravosuđe ne smije pasti!

"Eno kako je onda komandant svojim herojima izdao naredbu da "Prozor ne smije pasti", i nije pao, pa tako ovi naređuju svojim "herojima" pravosudnih fakinluka na prvoj liniji odbrane korupcije da "naše pravosuđe ne smije pasti", i doista ne pada..."

AUTOR: Zlatko Dizdarević
OBJAVLJENO: 11.06.19 u 11:23
http://bit.ly/327ia8b
Kaže prije neki dan šeretski jedan od stalnih posjetitelja sarajevske kafane u kojoj se raja nostalgično prisjećaju »onih« vremena kako novi politički fakini pokušavaju kopirati neponovljivog Josipa Broza. Pa veli ozbiljno: »Eno kako je onda komandant svojim herojima izdao naredbu da »Prozor ne smije pasti«, i nije pao, pa tako ovi naređuju svojim »herojima« pravosudnih fakinluka na prvoj liniji odbrane korupcije da »naše pravosuđe ne smije pasti«, i doista ne pada...

Znamo, naravno, epohalnu razliku i u povodu, i u akterima i vasionskoj razlici spram motiva borbe onda i sada. Pa ipak, ima tu nešto. Da je Prozor onda pao, veliko je pitanje šta bi bilo s tadašnjim snovima o sutra. I opet, da padne u Bosni ovakvoj kakva je današnje »pravosuđe«, sve bi postalo čisti košmar. Slatka java nafilovana političko - kriminalnim dobicima za mnoge pozadinske »revolucionare«, bila bi njihov potpuni kraj.

Ovaj zaključak, već malo ozbiljniji od kafanskog nestašluka s ratnom naredbom Komandanta, približava nas onome što doista jeste evo baš ovih dana bitka »prsa u prsa« između osnovne ideje hoće li »nove« Bosne i Hercegovine doista još dugo uopšte biti. Ili će se čitavoj seriji smišljanih, organiziranih i dirigovanih pasjaluka protiv naroda i države priključiti i ovaj latentni, ne samo jasno prepoznat, već i dokazan u slučaju pravosuđa.

Ogroman je spisak afera kojima se Bosna i Hercegovina praktično pokušavala poništavati od kraja minulog rata. Storija se svodi odozgo prema dole, ugrubo, na slijedeće: Predvodničke, političke snage na tri vrha jedne države nemaju više nikakav interes da brane išta što je država i građanin ako to nije u funkciji njihove dobiti i ako »to« podijeljeno na tri ne može i dodatno, dalje, da se materijalizira. Sve se radi uglavnom i u igri interesa nacionalno - vjerskih »matica« i prihvatanja odatle definiranih identiteta. Cijena se dogovara.

Uloga »pravosuđa« u svakoj konstrukciji i političkom djelovanju s ovakvim ciljevima krucijalna je. I tako joj je i definiran okvir organizacije, funkcija, naloga i kadrova. Za strance, njihov očigledno suštinski promašeni koncept ustroja BiH nakon nedovršenog rata, kao i za domaće uši naivaca iz generacije što je odrastala uz pojmove institucionalizma, morala, patriotizma, jednakosti, profesionalizma, važnosti obrazovanja i stručnosti, sjajno rješenje za pravosuđe države činilo se i formiranje takozvanog Visokog sudskog i tužilačkog vijeća (VSTV) na državnom nivou.

Predstavljeno kao tijelo sastavljeno od vrhunskih pravnika i ljudi iz struke – imenuje nositelje svih pravosudnih funkcija u državi, ocjenjuje njihov rad i utvrđuje njihove profesionalne odgovornosti. Kako je to napisano ovih dana u jednoj analizi na portalu inforadar, »VSTV je kao nastavnik u školi. Dijeli ocjene, pazi na vladanje učenika, te odlučuje hoće li ga poslati dalje s najboljom ocjenom ili oboriti...«

Kroz minule godine i mjesece, na sav institucionalni i državotvorni sunovrat Bosne i Hercegovine oguglali stanovnici – pomalo licemjerno zaboravljajući da su velikom većinom glasova unazad tri decenije uporno i isponova glasali za veliku većinu vodećih konstruktora te bijede – konačno su se osjetili dovoljno poniženima da se suoče sa ključnim pitanjem: Ko, zapravo, stoji iza nebrojenih koruptivno – kriminalnih radnji u onome što se zove »pravosuđe« kao sistem, pravosuđe kao mehanizam za rastakanje države u ime vladajućih politika, pravosuđe kao šprdanje s pravom kao naukom i praksom, pravosuđe kao leglo korupcije u sudstvu, pravosuđe kao zabran u koji se ne smije ući uprkos razlozima za taj »ulazak« koji su vidljivi svakome koji sa pravosuđem nema nikakve veze mimo onoga što nameće elementarna logika i građanska pamet.

Direktni povod za pokretanje lavine povodom bezmalo svih pitanja koja su uokvirena kategorijom »pravosuđa« u državi nije ni mali ni bizaran, kako to obično zna biti. Nakon niza otkrivenih a nikada dovršenih slučajeva korupcije, kriminala – političkih ili »samo« novčanih profita u ovom poslu – došlo se do vrha ledenog brijega. Dovoljnog da posluži kao upaljač za otvaranje procesa svekolikog preispitivanja sistema, ako za to bude dovoljno snage u temeljno korumpiranoj državi ili mitovima podijeljenom društvu. Fakti i činjenice ionako odavno više ne važe ukoliko ne postoji širi konsenzus nalogodavaca da ih se prihvati i poštuje.

Ukratko, aktualna afera koja je pokrenula staru priču potekla je iz samog vrha VSTV-a, vezana je direktno za predsjednika te institucije Milana Tegeltiju i njegovo snimljeno kafansko učešće u pokušaju »sređivanja« jednog dovršenog sudskog predmeta. Akteri su bili, mimo njega i njegovog kuma kao svjedoka »koji ne smeta«, i inspektor Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA) kao posrednik u »usmjeravanju »koverte« koji je to i naplatio, te »građanin« o čijem se poslu radi. Predsjednik je sugerirao tužiteljicu s kojom je trebalo »vidjeti predmet«, a koja je odranije poznata iz drugih dubioznih slučajeva, a godinama je na najistaknutijim pozicijama u pravosuđu.

Sada i na sličnoj, novoj. U ovom kontekstu, zanimljivo je da VSTV koji imenuje ljude na sve najodgovornije funkcije u tužilaštvu i sudovima, godišnji izvještaj o svom radu dostavlja samo u »svrhu informiranja« svim parlamentima i vladama u BiH, ali njihove ocjene i prijedlozi »ne osporavaju samostalnost Vijeća...« VSTV de facto, ne odgovara nikome.

U ovakvom krugu dešavanja, nastavak priče je očekivan. Neki od savjesnih sudija i advokata podnijeli su prijave disciplinskom tužiocu VSTV-a protiv Tegeltija i tražili da podnese ostavku, a istaknuti političari koji su morali zbog »naroda« da se oglase govorili su sa »žaljenjem o nepravilnostima u sudstvu«. Prijave je disciplinska komisija VSTV-a glatko odbila, a samo Vijeće je stalo neupitno u zaštitu predsjednika. Ono što je, zapravo, najgore u cijeloj stvari, uslijedilo je kao svojevrsni nalog Vijeća zaduženog za čuvanje i poštivanje sistema, zakona i prava na argumentovano iznošenje istine. One koji u ovom i sličnim slučajevima drugačije misle i djeluju, posebno obavještavaju javnost, treba javno denuncirati, diskvalificirati pa i i konačno odstraniti iz pravosuđa.

Suština afere koja traje, a izbila je u javnosti žešće nego do sada, jeste u definitivno stvorenom uvjerenju onih što slobodno razmišljaju, da je svaka pojedinačna, čak i konkretna, ispravna i poštena odluka, ako se kosi sa već jasno etabliranim vladajućim interesima i njihovim ciljevima – uzaludna i zakašnjela.

O suštinskim razlozima se ili ne govori ili tek stidljivo naslućuje: Nije slučaj ovakvog »pravosuđa koje ne smije pasti« centralni problem ni pojedinca, ni grupe pa ni cjelokupne domaće političke oligarhije. Pravosuđe u BiH jeste s razlogom presudni elemenat u strukturi uslova za uspostavu, napredak ili blokadu, održavanje ili rušenje same države. Oni u čijim je rukama vlast, uz izuzetke što su u evidentnoj manjini, igrači su u igri paraliziranja, disolucije pa i potpunog nestanka ove države. Ovakvo pravosuđe, zato, dio je ozbiljnijeg projekta i naloga, uključujući tu i raspored ključnih igrača u toj igri.

Drugi krucijalni elemenat je takozvana međunarodna zajednica. Poruke kojima se oglasila, recimo, trojka o pravosuđu u BiH (Kancelarije EU-a, Ambasada SAD-a i OSCE-a) možda jesu imale za cilj da »nekome nešto kažu«. Ali upotrebljeni pojmovi tipa »u posljednje vrijeme, nažalost, uočavamo određene zabrinjavajuće pojave...« ili »čini se da se određena imenovanja favoriziraju...«, ili »stvara se dojam da postoje politički ili drugi razlozi kojima se VSTV rukovodi u svom odlučivanju...« doista su samo potvrda uvjerenja do kojih mora doći iole trezvenija analiza ovoga što se tu zbiva.

A »zbiva« se pravosuđe što je neporecivo produžena ruka politike koja nije ni blizu u funkciji dobrobiti i opstanka BiH koja kao država i društvo treba da se zasniva bar na minimumu neupitnih demokratskih, civilizacijskih vrijednosti i vlastitog identiteta.

Naprotiv, budućnost je u raljama neprijatelja takvih vizija i vrijednosti BiH koji sa velikim uspjehom manipiluraju istomišljenicima, ili onima koji ne razumiju o čemu se radi, kao i onima koji vjeruju da je šutnja i apstinencija najsigurnije utočište za preživljavanje. Oni što vjeruju da je moguće izvršiti »lustraciju« ovakvoga društva odvajajući »žito od kukolja« unutar postojećeg sistema i mehanizama tog sistema, u ogromnoj su zabludi.

Međunarodna zajednica se davno povukla iz operativnog upravljanja ovom nakaradno (i u njihovu korist) skrojenom državom pa im je održavanje statusa quo osnovni zadatak. Iz najmanje dva razloga: Ili zato što im baš ovakva unutrašnja »struktura« stanja i odnosa u BiH za sada još uvijek odgovara. Ili zato što doista – mimo pukih fraza i diplomatske vještine – doista ne znaju šta bi i kako bi sa »svim ovim« ovdje. Dok se nešto ne smisli, pomenuti status najviše odgovara.

Domaći pobjednici koji su dovršili krug debilizacije države i nastavljaju dalje čišćenje pameti, veoma dobro prepoznaju tog inozemnog »tigra od papira« s kojim se javno druže i uzajamno hvale, zajedno održavajući sistem »tegeltizacije« institucija što garantiraju mir i tzv. stabilokraciju.

Otud, uz nebrojeno mnogo dokaza ako ih se hoće vidjeti i umije prepoznati, doista prestaje biti šala ona iz kafane – Pravosuđe ne smije pasti! 

Tekst "Pravosuđe ne smije pasti!"", autor Zlatko Dizdarević, objavljen je 9. lipnja 2019. godine u kolumni Balkanski ambasador na portalu Novi list.