Bojan Munjin: O burazerskoj državi, lokalno i globalno

Balkanska "burazerska država" i "ortački kapitalizam" bez svake sumnje se tiču savjesti nas ovdje, ali se u najmanju ruku ogledaju i u tom dvostrukom licu Zapada, na kojem je tehnološki progres otišao u nebo, ali se on u međuvremenu prilično ispraznio od etičkih načela u koje je nekada vjerovao.

AUTOR: Bojan Munjin
OBJAVLJENO: 29.07.19 u 10:46
http://bit.ly/2YetTUl
Kako je sve to, kotrljajući se tako bezglavo, stiglo do naših dana, pita se jedan monah moleći se beznadno Bogu, na prvoj stranici knjige "Družba Isusova", češkog pisca Jiří Šotole. Monah je siguran da je u jednom trenutku sve krenulo u krivo i da krivica leži, kako na njegovoj duši i dušama njegove braće, tako i u srcu svakoga od nas. Postoji jedna politička legenda u Beogradu iz prvih decenija 20. vijeka, u kojoj su glavni junaci bili srpski političar Nikola Pašić i njegov sin Radomir. Sin je bio poznat kao krupni korupcionaš i neviđena varalica i, pored nebrojenih drugih afera, bio je optužen za pronevjeru 160 vagona šećera. Pred državnom komisijom za ispitivanje tog slučaja Nikola Pašić je branio sina kako je znao i umio: "Šta mogu kad dete voli slatko". U Prvom svjetskom ratu sin Radomir, zaposlen u srpskom poslanstvu u Parizu, prodavao je platinu Njemačkoj koja je bila u ratu sa Srbijom i koristila ju je u vojnoj industriji i, umjesto da Pašićev sin po tadašnjim vojnim zakonima bude smjesta strijeljan, stvar je legla i on je osuđen tek za – kršenje carinskih propisa.

Sto godina kasnije u novinskom tekstu sa ironičnim pitanjem, "zašto HDZ-ovci vole Hrvatsku?", novinar Ante Tomić zaključuje da je potpuno logično da je oni vole, "kad pogledate šta im je sve Hrvatska omogućila", spominjući afere današnjih hrvatskih političara o kojima je štampa pisala u posljednje vrijeme. "Stanovi, vinogradi i kuće Josipa Đakića, hotel njegova sina, brojne nekretnine Gorana Marića, tajanstveni Mercedes ministrice Gabrijele Žalac, njezina sumnjiva veza sa šibenskim poduzetnikom Josipom Stojanovićem, koji je Zdravka Marića vodio na Svjetsko prvenstvo u Rusiju, višemilijunski krediti Milijana Brkića, takozvani roštilj Tomislava Tolušića, bračka vikendica Lovre Kuščevića…", nabraja Tomić.
 
Naši i vaši

Kad već spomenusmo rat, postoji i jedna od raznoraznih afera o oružju iz rata 1991-1995. koje su u ovom slučaju Srbi negdje u Bosni prodavali Hrvatima i obratno, i koju aferu je istraživao jedan nizozemski novinar (gostovao je u TV emisiji "Slikom na sliku" sredinom devedesetih) i ta afera je završila tako što je taj novinar pronađen s metkom u potiljku u nekom kanalu u Amsterdamu. Kako Srbi ni u čemu ne žele da ostanu dužni Hrvatima, tako današnja srpska štampa također nabraja afere sličnog okusa i mirisa. O, na primjer, "fantomskoj firmi za pranje novca", koju drži Andrej Vučić, brat predsjednika države, o 23 luksuzna apartmana u bugarskom ljetovalištu "Sveti Nikola" koje je za oko pet miliona eura kupio Siniša Mali, gradonačelnik Beograda, o "reketu" u iznosu od dva miliona eura, koji je kum Aleksandra Vučića i direktor Elektromreže Srbije Nikola Petrović, pokušao da naplati od američke firme "Continental Wind Partners", o tajnim snimkama ministra Ivice Dačića u društvu sa Rodoljubom Radulovićem, zvanim Miša Banana, koji je u bjekstvu pred optužbama da je dio Šarićeve narko grupe i krijumčar heroina i – da ne nabrajamo dalje. I pored toga što znamo da mediji puno toga izmišljaju, čini nam se kao da smo naša generacija, kao i brojne generacije prije nas, proveli čitav život u društvenoj baruštini u kojoj smo neprestano gledali male i velike reptile od kojih nismo mogli ni znali kako da se obranimo.

Dvije današnje ekonomske teoretičarke, Maruška Vizek iz Zagreba i Danica Popović iz Beograda, potvrđuju ovu tužnu istinu, smatrajući da su kronična korupcija, nepotizam i kriminal, ključni razlozi zbog kojih i jedna i druga država tavore u blatu siromaštva i društvene apatije. Gledano s površine, sve to već znamo, ali ono što je važno jest dubinska i historijska perspektiva: zašto na ovim prostorima kriminal i korupcija izgledaju kao kronična kožna boleština koje se nikako ne možemo otresti? Za Marušku Vizek taj takozvani sistem preko veza i preko reda metastazirao je na cijelu ekonomiju i društvo, te njegovi korijeni, kako ona kaže, sežu "u duboku prošlost i dio su naše kulture i identiteta". Tu tradiciju Danica Popović naziva "burazerskom državom", dok Maruška Vizek za današnje stanje koristi termin "ortački kapitalizam".  S druge strane, kako kaže ova ekonomistica, mi smo na ovim prostorima postali "umjetnici preživljavanja u institucionalnom kaosu koji nas okružuje", ogorčeni na društvene nepravde i nepovjerljivi u ispravnost djelovanja bilo koje službe od javnog značaja. Taj nedostatak međusobnog povjerenja razara društveno tkivo, stvara vrlo toksične društvene podjele i onemogućuje bilo kakvu širu društvenu suradnju neophodnu za ostvarivanje razvojnih ciljeva naših zemalja, smatraju i jedna i druga ekonomska stručnjakinja.

Može li se na Balkanu govoriti o nekom socio-psihološkom profilu njegovih stanovnika, koji neprestano proizvode ‘burazersku državu’ i ‘ortački kapitalizam’? Jedan od najznamenitijih srpskih intelektualaca, Slobodan Jovanović (Beograd, 1869 – London, 1958.), u svom poznatom eseju pod nazivom "O poluintelektualcu", koji nalazimo u njegovoj knjizi "Jedan prilog za proučavanje srpskog nacionalnog karaktera", smatra taj miješani tip čovjeka, koji se u stvari nikad nije dovinuo do ozbiljnih humanih, intelektualnih i duhovnih visina, vrlo korisnim za razumijevanja šire slike ukupnosti mentaliteta na Balkanu. On piše: "Uzimajući ga u njegovom najpotpunijem i najizrazitijem vidu, poluintelektualac je čovek koji je uredno, pa možda čak i s vrlo dobrim uspehom svršio školu, ali u pogledu kulturnog obrazovanja i moralnog vaspitanja nije stekao skoro ništa. Bilo usled njegove urođene nesposobnosti ili zbog mana školskog sistema, on nije dobio podstreka za duhovno samorazvijanje. On, uopšte, duhovne vrednosti ne razume i ne ceni. On sve ceni prema tome, koliko šta doprinosi uspehu u životu, a uspeh uzima u ‘čaršijskom’ smislu, dakle, sasvim materijalistički. S ostalim duhovnim vrednostima odbacuje i moralnu disciplinu…" Takve ljudske karaktere Miroslav Krleža slično naziva  ‘poluinteligentima’ pa u svojim ‘Zastavama’ piše kako "stižu uvijek od vremena na vrijeme pustolovi na vlast u takvim zaostalim zemljama, a u što može drugo vlast pustolova da se pretvori nego u zločinstvo." Takva ocjena o specifičnom tipu ljudi ovog podneblja nije pala s neba i svakako ne predstavlja neko sudbinsko predodređenje Balkana, nego je rezultat historije i geografije, koji je karakterističan ne samo za Srbe ili druge Slavene. Ipak, zašto je sve to tako i kako smo se uspjeli toliko pokvariti? I konačno vrlo važno pitanje: Da li smo mi ovdje na Balkana baš najgori?
 
Skorojevići i laktaroši

Ako se pogleda šira slika, historijski i geografski – to smatramo veoma važnim – onda zaostalost Balkana nije sasvim na suprotnoj strani skale od razvijenosti na primjer Zapada. Znameniti historičar Christopher Clark kaže da u trenutku kada se divimo sjaju, komforu, obrazovanosti i razvijenosti Evrope, moramo uzeti u obzir da je sve to plaćeno zločinačkim izrabljivanjem kolonija, a beogradski historičar Miloš Ković dodaje da iza te velike ofanzive bogatih država za moderniziranjem naroda Trećeg svijeta ili Balkana, često su se krili krvavi masakri domorodaca ili nezajažljiva želja za izvlačenjem golog profita. O kakvom tipu ljudi se tu radi za razliku od nama dobro poznatih Balkanaca? U tom smislu karakterističan je tekst beogradskog kulturnog teoretičara Lubiše Vićanovića pod nazivom "Laktaroši", koji ne govori o Beogradu nego o Parizu. Vićanović piše kako u Parizu, s početka 18. vijeka, u atmosferi gdje prilično uzdrmana religija gubi autoritet u društvu, "bez čije se moralne podrške pojedinac žudno okreće zemaljskim slastima", pojavila se nova vrsta ljudi. To su oni, kaže Vićanović, "što su mučeni žudnjom za bogatstvom i položajima izmigoljili iz svojih dućana, radionica, predgrađa, koliba – da zgrabe sve što se zgrabiti može, tip koji nema ništa, a sve bi hteo da ima…" Aristokracija takve ljude naziva qui veut arriver – skorojevići, laktaroši, kaže Vićanović. "To je sirov, neobrađen tip koji se ne libi da puzi pred jačim, a bude surov i nemilosrdan prema slabijem, koji bezobzirno juriša na položaje, titule, novac i gradove; uvodi nova pravila u politiku, kulturu, ponašanje… Primitivac, par excellence, koji se meša u sve, a ne razume ništa", piše Vićanović. Inače, za takav historijski proces francuska literatura je koristila medicinski izraz dégénérescence, a španjolski filozof Ortega y Gasset nazivao je takav sloj ljudi u akciji "vertikalnom pobunom periferije". U ovom osvrtu svakako nije riječ o neuvažavanju civilizacijskih dostignuća Zapada, kao ni o omalovažavanju Balkana, ali zar ta slika evropskog skorojevića iz 18. vijeka, koji se u međuvremenu pretvorio u beskrupuloznog poduzetnika današnjeg tipa, ne nalikuje napadno na turobnu imaginaciju o poluintelektualcu domaćeg kova Slobodana Jovanovića?

Dvjesto godina nakon laktaroša iz Pariza, točnije 2008. godine stiže velika svjetska ekonomska kriza, koja je pola svijeta zavila u crno i koja je između ostalog započela tako što su američki investicijski biznismeni Bernard Madoff i Robert Stanford na kriminalan način oštetili američku privredu za preko sto milijardi dolara, te da je zbog sličnih makinacija i podmićivanja propala i čuvena tvrtka Enron, bacivši kroz prozor nekoliko desetina milijardi dolara. Gledano sa strane, problem svih nas ovdje često je u tome što mi, zaslijepljeni svjetlošću svijeta, zaboravljamo da su inventura jednog tipa kulture očite materijalističke brutalnosti i popis korupcionaških afera, prljavih poslova i podzemnih operacija koje idu na dušu Zapada, historijski do današnjeg dana, zapravo ogromni. Balkanska "burazerska država" i "ortački kapitalizam" bez svake sumnje se tiču savjesti nas ovdje, ali se u najmanju ruku ogledaju i u tom dvostrukom licu Zapada, na kojem je tehnološki progres otišao u nebo, ali se on u međuvremenu prilično ispraznio od etičkih načela u koje je nekada vjerovao. To veliko Ništa danas je nekako postala svakodnevica na sve četiri strane svijeta. Pjesnički rečeno, mračni stihovi "razvilo se crno vreme opadanja, nabujao šljam i razvrat i poroci" Vladislava Petkovića Disa, napisani prije sto godina i rezervirani za Balkan, danas komotno mogu vrijediti i za dobar dio čovječanstva.

O tom dijaboličnom pejzažu Zapada pisali su mnogi, od Oswalda Spenglera do Petera Sloterdijka i drugih, ali je za današnje vrijeme vrlo zanimljiv mali ali vrlo kritički intoniran tekst zagrebačkog novinara Tomislava Jakića, pod naslovom "Laž je istina", u kojem on tvrdi kako živimo "u neiskrenom svijetu tzv. demokracije i simuliranih sloboda, kojim upravljaju moćnici iz sjenke kao nikada do sada", među kojima je, nastavlja Jakić, novca ne zna se koliko, i odakle nevidljiva ruka iza kulisa određuje šta će se, kako i kada dogoditi. U svom tekstu Jakić piše "o Evropi koja je umrla", ironično o miru "kojeg ne smije biti" i o izbjeglicama "u mrežama evropskog licemjerja".
 
Poštenje i pravednost

Ono što nam govori ta šira slika svijeta, u kojoj jednim krajičkom sudjeluje i Balkan, jest da je to jutro modernog doba u isto vrijeme i početak kraja slike čovjeka koju smo poznavali vjekovima do tada, kao i jednog morala koji je Aristotel nazivao etikom poziva, a Weber nalogom odgovornosti, dok je suvremeni teoretičar Filip Peterson taj skup pravila označio riječima kao što su dostojanstvo, točnost, poštenje i pravednost. Na ovim prostorima, zbog tog čemera i jada u kojem živimo, vlada svojevrsna ‘balkanska apatija’ puna negativnih osjećaja, ogorčenosti i nemoći, ali jednako tako na svjetskoj razini, neki drugi ‘ortački kapitalizam’ (na engleskom se on ironično zove old boys network) i ‘burazerska država’ (sjetimo se samo porodičnih i korporativnih klanova u Americi, Engleskoj i drugdje), stvaraju ‘civilizacijsku apatiju’ o kojoj je pisao teoretičar Boris Buden. Ili, kako bi rekli stari Grci "pantahothen gar he hodos estin eis Aidu", što bi značilo: odasvud vodi jedan te isti put u Had. Pošteno pitanje onda glasi: kako preživjeti ‘burazersku državu’ i ‘ortački kapitalizam’, kod nas, kao i u bijelom svijetu? Ekonomske teoretičarke Vizek i Popović nude razumno rješenje, naročito za naše područje, ukazujući da "promjena počinje nultom stopom tolerancije na bilo kakav oblik korupcije", da treba insistirati na "društvu znanja i kompetencije" te da treba "kažnjavati one koji  se ne pridržavaju uspostavljenih pravila ponašanja."  O takvim mjerama u domaćem dvorištu neprestano slušamo, ali od toga je kao što znamo malo vajde, jednako kao što se u Evropi baš na svakoj konferenciji evropske političke kreme predlaže više socijalne osjetljivosti, brige za druge i drugačije ali rezultat od svega toga je opet malo ili ništa.

Što da se radi kada mnogi unutar te svjetske apatije misle da se ništa ne može uraditi a tlo ispod naših nogu sve više podrhtava? Neki ugledni današnji mislioci koji nisu niti religiozni, čak niti politički konzervativni – jedan od njih je njemački filozof Jurgen Habermas, koji je i ateist i ljevičar – izrazili su svoje razmišljanje kako vrijednost individualnih prava, moralne jednakosti i ljudskog digniteta možda neće preživjeti propadanje judeokršćanske kulture u kojoj su nastali. Dakle, iz toga proističe da bi se trebalo vratiti temeljima, kulturi i običajima od kojih smo svi potekli, na Balkanu i drugdje i koji su naš život na zemlji mnoga stoljeća činili smislenim i vrijednim, jer ako to ne učinimo, to već danas svatko zna i bez filozofskog obrazovanja, crno nam se piše.

Kako to postići? Evo malog prijedloga za kraj. Filozof Scott Moore tvrdi da griješimo kada politiku shvaćamo tek kao manje-više bljutavu vještinu upravljanja državom, sa kojom smo neprestano nezadovoljni. Moore piše: "Politika je način na koji uređujemo zajednički život u polisu, bilo da je riječ o gradu, zajednici ili čak porodici. Riječ je o načinu na koji živimo zajedno, kako prepoznajemo i čuvamo ono što je najvažnije, kako njegujemo prijateljstva i obrazujemo svoju djecu, kako učimo misliti i razgovarati o tome kakav je život uistinu dobar život." Ili, što bi rekao pokojni srpski patrijarh Pavle: "Kada će nam biti bolje? Kada mi budemo bolji."


Tekst "O burazerskoj državi, lokalno i globalno", autora Bojana Munjina, objavljen je u časopisu SKD Prosvjeta u srpnju 2019. godine.