Naslijeđe i feminizam Simone de Beauvoir

Ispod mistične persone bila je fiozofkinja koja je željela da žene imaju "slobodu birati same za sebe". Ljudska bića smatrala je "zbrojem njihovih djela", a vjerovala je da bi bilo utješno misliti da svi imamo predodređenu sudbinu, jedinstven raison d'etre koji opravdava naše postojanje.

AUTOR: Kate Kirkpatrick/The Guardian
OBJAVLJENO: 21.08.19 u 12:55
http://bit.ly/2Hi3v1g
Simone de Beauvoir je feministička ikona. Njezina knjiga Drugi spol nije samo feministička knjiga, to je feministička biblija. Bila je intelektualka koja je kombinirala filozofsku i književnu produktivnost sa stvarnom političkom akcijom koja je dovela do trajnih zakonskih promjena. Njen je život bio inspiracija za generacije žena koje su tražile neovisnost, a to se često pripisuje njezinoj atipičnoj vezi sa filozofom Jean-Paulom Sartreom, koja se činila kao ljubav koja nije došla pod cijenu njene slobode ili profesionalnog uspjeha.

Međutim, u desetljećima nakon njene smrti 1986. godine, nekoliko valova dotad neviđenih pisama, spisa iz dnevnika i drugih rukopisa šokirali su brojne čitatelje koji su mislili da znaju tko je Simone de Beauvoir. Pisma njenom ljubavniku iz Amerike, Nelsonu Algrenu, pokazala su dubinu njene strasti prema drugom muškarcu. Pisma Sartreu otkrila su ne samo da je Beauvoir imala lezbijske veze, nego da su često u pitanju bile jako mlade žene i njene studentice. Nema sumnje da je iz svojih autobiografija izostavila dobar dio poslovnih uspjeha kao i moralnih propusta. Što onda misliti o autorici Drugog spola sedamdeset godina nakon objavljivanja te knjige? Je li ona, u svjetlu onoga što nije otkrila, bila feministkinja kako smo mislili?

Ukratko, to ovisi o tomu što znači biti feministkinja i na koju Simone de Beauvoir mislite. No, jasno je da su najupitniji trenuci iz njenog života igrali veliku ulogu u transformaciji njenih uvjerenja; da je i sama osuđivala svoje poteze i odrekla se filozofije na kojoj su se temeljila neka od njenih i Sartreovih najzloglasnijih trenutaka; kao i da je tijekom karijere prošla kroz različite percepcije feminizma. Postoje poglavlja njenog života koja se manje čine kao slobodno prakticiranje seksa, a više kao studije slučaja o seksizmu – a postoje i situacije u kojima je odlučila to prozvati, čak i ako je to značilo optuživanje same sebe. Njezin život postavlja pitanje s kojim je morala živjeti: jesmo li mi zbroj svih naših djela ili samo najgorih?

Nije lako (pr)ocjenjivati feminizam i "najgora djela" ove filozofkinje iz prošlog stoljeća čiji je život bio visoko ispolitiziran. Tijekom 20. i 21. stoljeća, razvili su se razni oblici feminizma, koji su često oprečni jedni drugima i često pozivaju na snažne progresivne narative kojim žele pokazati gdje su prethodne generacije (ili čak suvremenici suprotnog mišljenja) griješili. Sadržaj ovih progresivnih narativa uvelike se razlikuju ovisno o političkom i povijesnom kontekstu: primjerice, Velika Britanija je 2018. godine proslavila stogodišnjicu glasačkog prava za žene (doduše, žene u braku i starije od 30 godina), a Francuskinje su dobile pravo glasa tek 1944. godine. Iznenađujuće je stoga otkriće da je istraživanje toga na kakav je odjek naišao Drugi spol – i feminizam općenito – u Francuskoj 1949. godine pokazalo da je glasno odbačen kao passé.

Postepeno je to iznenađenje otvorilo put sumnjičavosti kako je primijećen obrazac u recenzijama: Beauvoir je iznova i iznova kritizirana zbog mišljenja da je "feminizam još uvijek relevantan", zbog romana s glavnim ženskim likovima i zbog "trošenja" stranica na žensku stranu priče. "Što je s muškarcima?" pitali su se recenzenti. Njima se najviše sviđala Beauvoir koja im je pričala o svojoj vezi sa Sartreom, žena koja je potpirivala maštu pišući o slobodnoj ljubavi.

Iako filozofi i akademici koji se bave francuskom književnošću već desetljećima prepoznaju Beauvoirinu intelektualnu važnost i neovisnost, prikazi njenog života često su neproporcionalno fokusirani na njenu ranu odraslu dob, dob u kojoj je sklopila svoj kultni ljubavni "pakt" sa Sartreom. Jednog dana davne 1929. godine, u blizini Carrousel du Louvre, odlučili su da će biti u otvorenoj vezi, ne ostavljajući drugoga: oni su jedno drugom bili "esencijalni", a imat će "prolazne" veze sa strane. To je 1929. godine bio rijedak i neobičan oblik veze – a dugo je nastavio intrigirati čitatelje.

S druge strane, manja pažnja pridavala se sadržajima Beauvoirine filozofije, prije i nakon što je upoznala Sartrea. Upravo ta dimenzija nedavno objavljenih dnevnika i pisama posebno je zanimljiva za preispitivanje njezina života i naslijeđa. Bila je žena koja je tvrdila da se život žene ne smije svoditi na erotske priče – a njen se život uporno nastoji svoditi upravo na to. I ono što je govorila o feminizmu više puta je izazivalo bijes kod ljudi – ukoliko je bila passé, čemu ljutnja?

Ispod mistične persone bila je fiozofkinja koja je željela da žene imaju "slobodu birati same za sebe". Ljudska bića smatrala je "zbrojem njihovih djela", a vjerovala je da bi bilo utješno misliti da svi imamo predodređenu sudbinu, jedinstven raison d'etre koji opravdava naše postojanje. Za nju, svako ljudsko biće postaje. Ovakav pogled počela je razvijati krajem 1920-ih godina, prije nego što je upoznala Sartrea i počela objavljivati svoja filozofska neslaganja s njim 1940ih – kad su oboje već bili poznati u Francuskoj i kad su se njene ideje često pripisivale njemu. Izvan Francuske još uvijek nisu bili prevedeni njeni tekstovi.

Svoju etiku Beauvoir je razvila nakon odbacivanja perspektive na kojoj su se temeljili njeni odnosi sa ženama tijekom '30-ih i '40-ih. Ova etika će također postaviti filozofske temelje za Drugi spol. Tvrdila je kako čežnja za osjećajem da je njihovo postojanje "opravdano" imala daleko drugačiji utjecaj na žene nego na muškarce, jer se od žena očekuje da svoje postojanje opravdaju ljubavlju prema drugima. Tvrdila je da je postati ženom teško na karakteristične načine jer povijest, književnost, psihoanaliza i biologija ženama nameću nekompatibilne mitove o ženstvenosti, umjesto da ih ohrabruju da postanu slobodne, pogrešne i da u potpunosti postanu ljudi.

Kritičari su 1949. govorili da je protiv žena, majčinstva i braka. Iako je Beauvoir mislila da plaćeni rad pomaže ženama, nije mislila da će rad sam po sebi osloboditi žene, kao što nije ni mislila da su brak i majčinstvo bezvrijedni. Cilj Drugog spola bio je pomoći ženama da steknu pouzdanje u vlastitu sliku svijeta – da shvate vrijednost svoje slobode – što je kasnije nazvala rapport à soi (odnos prema sebi). Budući da žene nisu mogle ispuniti sva očekivanja mitova o ženstvenosti, tvrdi Beauvoir, često su se osjećale propalitetima. Umjesto da same sebe pitaju što žele od svojih života, bile su ljute na sebe jer nisu bile ono što drugi žele.

Romani Simone de Beauvoir često su kritizirani zbog ženskih likova koji nisu ostvarili svoje feminističke ideale. No, nakon katalogiziranja zastrašujućih stereotipa o ženstvenosti, Beauvoir nije htjela stvarati nove galerije opresivnih mitskih portreta. Nije htjela pisati likove 'jakih žena' koje bi pojačale osjećaj podijeljenosti i neadekvatnosti kod žena. U razdoblju kada su mogućnosti za ženski život bile daleko drugačije nego danas, htjela je da čitatelji ponovno mogu maštati, pasti i ponovno maštati, uvijek uz saznanje da ih jedan neuspjeh ne čini propalicama.

Kakav god da je bio, feminizam Simone de Beauvoir nije bio trijumfalistički, a imala je riskantnu strategiju kad se okrenula pisanju svoje životne priče. Kroz četiri sveska svoje autobiografije, prešutjela je momente kada nije uspjela živjeti po vlastitim načelima – ali i momente u kojima je premašila čak i vlastite želje i snove. Nikada nije planirala postati žena koja je napisala feminističku bibliju, a život koji je živjela prije toga sadržavao je više stvari za koje je željela da budu drugačije. No kvaka postajanja je u tome što se prošlost ne može poništiti; može se samo ponovno razmišljati o njenom značenju, gledajući u budućnost.

Dok je Beauvoir pisala o svom životu, priznala je da postoje "neizbježne diskrecije" koje joj onemogućuju da ispriča cijelu priču. Nije tajila činjenicu da su joj život iskrivili (distorted) propusti – no, to je jedan od razloga zašto je toliko zanimljivo ponovno je pročitati u svjetlu njih. Riječ iskrivljenost (distortion) dolazi od latinske riječi torquere, koja znači uvijati, mučiti. Beauvoir je desetljećima morala živjeti sa svojom iskrivljenom javnom personom, a posljedice toga nekada su bile uvrnute i mučne. No, bez obzira na to sviđa li vam se trijumfalistički feminizam i transparentne biografije, poglavlje Simone de Beauvoir u povijesti feminizma treba se proučavati, a ne zanemarivati – kako zbog onog što je učinila i što je mislila, tako i zbog toga što se ono što je činila često iskorištavalo da se odvrati pažnja od onog što je mislila i pisala.


Tekst "Was Simone de Beauvoir as feminist as we thought", autorice Kate Kirkpatrick, objavljen je na portalu The Guardian.
Prevela: Ružica Ereš