Denys Gorbach: Poduzetnici političkog nasilja (I)

Nedavni val antiromskih pogroma u Ukrajini je potakao novi niz tekstova o desničarskom nasilju. Ipak, značajan dio te literature se još uvijek oslanja na analizu diskurza koja ne može u potpunosti objasniti djelovanje ekstremno desnih organizacija na terenu. Analiziranje programa ekstremno desnih pokreta i njihovih ideoloških poruka može biti korisno, ako se spoji s pobližim pogledom na prave aktivnosti pokreta u pitanju, zatim na to kako se oni odnose jedni prema drugima te na širi društveni i politički kontekst. No donošenje stava o nekoj skupini prevenstveno na temelju toga kako sama sebe predstavlja svijetu, lako zavodi na krivi trag.

AUTOR: Denys Gorbach
OBJAVLJENO: 17.09.19 u 10:42
http://bit.ly/32L7Pyf
Manjak primarnih izvora o ukrajinskom ekstremno desnom miljeu, kao i općenita oskudnost istraživanja o dijelu istočne Europe koji nije u EU (a ni povezan s Rusijom) dovelo je do egzotizirane predodžbe o srednjoj i istočnoj Europi u cjelini – koju k tome mogu politizirati i liberali i ljevičari. Javna diskusija stoga obično padne u bilo liberalno poricanje samog postojanja problema ekstremne desnice u Ukrajini, bilo u senzacionalističke i pretjerane “antiimperijalističke” narative o “fašističkoj hunti” koja vlada zemljom.

Kako bih izbjegao pretjerano pojednostavljivanje, usredotočit ću se na kontekst na terenu radije nego na ideologije i programe ekstremno desnih skupina. Pokušat ću doprinijeti boljem razumijevanju ekstremne desnice u Ukrajini tako što ću je koncipirati kao “poduzetnike poliičkog nasilja” – što bi bila stopljenica dva već postojeća termina iz različitih polja. “Politički poduzetnik” bi bio politički akter čije su strategije oportunističke i usmjerene na stjecanje popularnosti i utjecaja, a ne slijeđenje specifične ideološke agende. Isto tako, sintagma “nasilni poduzetnici” je naslov utjecajne studije o ruskom organiziranom kriminalu sociologa Vadima Volkova koji je analizirao postsovjetsku mafiju kao posebnu vrstu poduzetništva čije je bitno obilježje nasilje kao presudno važan kapital.

Budući da namjeravam baciti podjednako pragmatičan pogled na aktivnosti ukrajinske ekstremne desnice, smatram da bi se na nju trebalo gledati kao na političke poduzetnice koji pokušavaju kapitalizirati svoju stručnost u nasilju. Takav pogled je možda produktivniji od dosadašnjih pristupa koji “zauzimaju stav” prema ekstremnoj desnici – pristupa koji naprosto priznaju ozbiljnost situacije ili je umanjuju. S takvim pristupima obično dolaze i širi politički zaključci, no pomoću njih se zapravo ne nastoji razumjeti ono što je zapravo u pitanju.

U nastavku ću navesti kratku kronologiju incidenata ekstremno desnog nasilja između januara i aprila 2018. godine (tj. prije nešto recentnijeg niza pogroma na Rome). Bavit ću se samo događajima o kojima su izvijestili mediji, a koji obuhvaćaju nasilje i stvarne prijetnje nasiljem članova različitih organiziranih ekstremno desnih skupina koji su bili usmjereni na one izvan ekstremno desnih supkultura u nezaraćenim područjima Ukrajine. Zatim ću prerasporediti te događaje i protumačiti ih kao više procesa koji imaju svoju vlastitu unutarnju logiku, ali koji se na koncu presjecaju u vremenu i prostoru.

Kronologija događaja

Sezona političkog nasilja 2018. godine započela je u Kijevu 19. januara kad je nacionalistička organizacija C14 izvršila napad na prosvjede kojima se komemoriralo ruske antifašiste Stanislava Markelova i Anastaziju Baburovu. Ta komemoracija koja se događa svake godine je tradicionalna meta ekstremne desnice, mada su prethodne napade predvodile druge snage. Aktivisti C14 su blokirali prosvjed koji su organizirali liberalni i lijevi aktivisti u središtu Kijeva, ušutkivali su govornike vikanjem i gađali ih grudama snijega i jajima. Kijevska policija nije uspjela stvoriti barijeru koja bi razdvojila dva prosvjeda, savjetujući antifašistima da jednostavno “ne provociraju” svoje protivnike. Kasnije je policija privela osam anarhista; njihovo uhićenje je popraćeno odobravanjem nacionalista koji su sa slobode mogli nastaviti fizički i verbalno napadati prosvjednike. Nakon završetka prosvjeda ekstremni desničari su napali slučajnog prolaznika za kojeg su mislili da je antifašist – ispostavilo se da se radilo o britanskom turistu.

Deset dana kasnije se dogodio bitan incident u Lavovu. 28. januara je velika skupina ekstremno desnih aktivista, većinom članova Azovljevog Nacionalnog korpusa i njihove savezničke skupine Mizantropska divizija, napala prosvjed (koji je organizirala lokalna ljevičarska scena) protiv korištenja životinja u cirkusima. Napadači su bacali dimne bombe među okupljene i rukovali se s policajcima međusobno se pozdravljajući s “White Pride”. Policija je uskoro intervenirala tako što je brutalno privela lijeve prosvjednike koji su nakon toga odvedeni u policijsku postaju gdje su proveli nekoliko sati. Sljedećeg dana, 29. januara, Azovljeva osvetnička organizacija Nacionalna milicija je blokirala gradsku vijećnicu u Čerkasiju u središnjoj Ukrajini. U ovom su slučaju primorali zastupnike da glasaju za samoraspuštanje gradskog vijeća nakon što su odbili imenovati nove članove izvršnog odbora koje je nominirao gradonačelnik. Policija nije intervenirala.

Ti događaji u januari su postavili scenu za naredni period. 11. februara su Azovljevi borci nasilno intervenirali i zaustavili predavanje o diskriminaciji u filmskoj industriji koja se održavala u kulturnom centru u Mariupolju. Trinaestog februara skupina koja se zove Freikorps, a za koju se smatra da je bliska pokretu Azov/Nacionalnom korpusu, izvršila je napad na predavanje o LGBT pokretu u Harkovu na sličan način. Dva dana kasnije C14 i Azovljeva Nacionalna milicija su se sukobili s policijskim snagama u Kijevu tijekom saslušanja o određivanju jamčevine koji se odnosio na gradonačelnika Odese, Genadija Truhanova, koji je optužen za otuđivanje imovine.

Na Međunarodni dan žena 8. marta odvijalo se mnogo javnih događanja te je došlo do skoro isto toliko napada ekstremno desnih skupina. Azov je napao feministkinje i liberale koji su marširali u Mariupolju. U Kijevu su se napadači iz nekoliko organizacija okoristili benevolentnom pasivnošću policije koja je oklijevala u zaštiti sudionika marša. Policajci u civilu su im štoviše pomogli ukrasti feministički transparent.

Kijevska policija je ignorirala izjave žrtava nasilja. Umjesto toga su započeli kriminalni postupak protiv Olene Ševčenke, organizatorice Ženskog marša, nakon što su nacionalisti ustvrdili da je sadržaj transparenta s marša predstavlja oskvrnuće nacionalnih simbola. Prvo sudsko ročište održano je u prisustvu značajne nacionalističke publike koju su mobilizirali C14, Katehon (konzervativna organizacija povezana s ukrajinskom ekstremno desnom političkom strankom Svoboda) i Tradicija i poredak (TiP), konzervativna nacionalistička skupina. Na drugom je ročištu obrana mobilizirala vlastitu podršku, uključujući neke diplomate i liberalne političare. Budući da su u sudnici bili visoki dužnosnici, a ekstremna desnica je morala čekati vani, sud je oslobodio Ševčenko. Sud je morala napustiti na stražnja vrata suda taksijem.

Istog dana u Lavovu, članovi Nacionalnog korpusa su fizički napali posjetitelje feminističke izložbe i sudionike marša “Sestrinstvo, podrška, solidarnost”. Kad su se sudionici marša povukli u tramvaj, napadači su počeli bacati kamenje na njih te su kasnije spalili jedan od njihovih transparenata na kojemu je stajalo “Ne znači ne”. Gradska policija je za to vrijeme stajala, spremna intervenirati tek kad bi se ljevičari pokušali obraniti. Dio policajaca se štoviše prijateljski pozdravio s ekstremnim desničarima.

U međuvremenu je situacija u Užgorodu krenula u drugom smjeru. Aktivisti lokalne organizacije Karpatska sič (KS) zalili su crvenom bojom govornika na lokalnom feminističkom prosvjedu što je dovelo do opekline oka od kemikalija. Ondje je policija žurno privela napadače – premda ih je kasnije tog dana pustila na slobodu. U narednih tjedan dana Karpatska sič je organizirala niz napada na lokalne lijeve i liberalne aktiviste. Igrom slučaja, tog je tjedna također došlo do vala uništavanja automobila s mađarskim ili EU registarskim tablicama od strane nepoznatih počinitelja. Lokalna policija je još jednom veoma nevoljko reagirala. Prema aktivistima, to su bile pripreme za veći prosvjed koji je Karpatska sič održala 17. marta. U Užgorodu i Lavovu lokalna je policija, shvativši da nisu sposobni kontrolirati ulice tijekom tako velikih događanja, naprosto dala odriješene ruke ekstremnoj desnici.

Sedamnaesti marta u Užgorodu se prometnuo u događaj od nacionalne važnosti. Naime, na tom skupu se odavalo počast nacionalističkom protumađarskim borcima tijekom Drugog svjetskog rata (čije je ime preuzela Karpatska sič) te se ondje okupio širok spektar ukrajinske ekstremne desnice – od Desnog sektora preko Trizuba do C14 i Freikorps. Karpatska sič, kao domaćin tog događaja, imala je nekoliko desetaka članova među sveukupno 250 sudionika skupa. Pri tome su se ostavili uobičajenog repertoara: sudionici marša su bez brige prosvjedovali s “kontroverznim” simbolima poput “keltskog križa” i gesta poput “rimskog pozdrava”. Obično se takve stvari izbjegavaju na javnim događanjima jer su “preprovokativne”.

Uoči tog okupljanja regionalni načelnik policije je odbio poduzeti mjere da se zaštiti okrugli stol o diskriminaciji i zločinima iz mržnje koji je organzirala LGBT organizacija te im je uporno savjetovao da otkažu događaj. Nakon što je procurila ta informacija, hotel u kojemu se trebao organizirati taj događaj se povukao kao domaćin događaja. Ipak, obični policajci su bili bolje nastrojeni prema organizatorima i pomogli su im da sigurno napuste grad.

Lokalni lijevi/liberalni milje je reagirao na te događaje organiziranjem prosvjeda “Za europski Užgorod” 31. marta. Njihovi protivnici su zauzeli isti taj trg vlastitim prosvjedom pod nazivom “Za tradicionalne obiteljske vrijednosti”. Gradsko vijeće je pokušalo zabraniti sve prosvjede taj dan, navodeći kao razlog brigu o javnoj sigurnosti. Međutim, lokalni sud nije zabranio ni jedno okupljanje. Valja napomenuti da Karpatska sič nije bila službeno prisutna na protuprosvjedu koji je formalno organizirala saveznička skupina “Crno sunce”, Socijalnacionalistička skupština (SNS) i nekoliko manje značajnih organizacija. Militantni aktivisti Karpatske siči su se okupili u blizini trga, ali tog dana nije došlo do nasilja. Policija je odradila svoj posao i učinkovito razdvojila dva prosvjeda.

Devetnaestog marta ekstremna desnica je blokirala dva događaja koja su organizirali liberalni NGO-ovi: okrugli stol o suzbijanju diskriminacija i zločina iz mržnje u Vinici i predavanje o rodno osjetljivim riječima u Ivano-Frankivsku. U Vinici se oko 40 ekstremnih desničara predstavljalo kao obični građani te su blokirali ulaz na okrugli stol i zahtijevali da ih se pusti unutra. Policija je stvorila koridor za evakuaciju sudionika okruglog stola. U Ivano-Frankivsku predavanje je sabotirala Karpatska sič i njihova partnerska organizacija Sokil. KS je obećao da će ponoviti slične intervencije u budućnosti. Dvadeset i trećeg marta postrojba specijalne policija je provela premetačinu u ATEK tvornici u Kijevu koju je Azov koristio kao svoj stožer i poligon za obuku. Načelnici policije su objasnili da intervencija nije imali nikakve veze s Azovom, ali je Azov svejedno brzo mobilizirao oko 1000 pristaša uključujući članove parlamenta iz Svobode ne bi li omeli rad policije i izbacili policajce iz tvornice. Tog je dana vođa Azova, Andrij Bilecki, napomenuo da bi “značajan dio vojske u svom srcu podržao” hipotetski državni udar.

Tri dana kasnije, 26. mart je bio obilježen ekstremno desnim nasiljem protiv predavanja o opasnostima ekstremno desnog nasilja u Kijevu: Desni sektor, Svoboda i Tradicija i poredak, sveukupno oko 40 ljudi, su nahrupili u kulturni centar i skinuli postere sa sloganom “Poštujmo različitost”. Policija ih je izgurala van da bi ondje verbalno napadali ljude koji su ulazili unutra. Dva sata kasnije policija je evakuirala zgradu zbog anonimne prijetnje bombom. Dvadeset i devetog marta nekoliko desetaka članova Nacionalne milicije je provalilo u regionalno vijeće Mikolajiva te zahtijevalo da zastupnici opozovu regionalnog guvernera. Zastupnici nisu udovoljili tom zahtjevu, ali je sam guverner sljedeći dan zamolio predsjednika Porošenka da ga privremeno suspendira. Šesnaestog aprila se morala zatvoriti umjetnička izložba posvećena ekstremno desnom nasilju koja je otvorena u prostorima sveučilišta u Kijevu pod teškom policijskom zaštitom. Kustos izložbe je insistirao na tome da je se zatvori navodeći kao razlog rizik od nasilja ekstremno desnih skupina; k tome, administracija sveučilišta je vršila dodatni pritisak optužujući umjetnike za provokaciju.

C14 je 18. aprila organizirao antiromsku raciju na željezničkoj stanici u Kijevu. Romi, koji su nekoliko dana boravili na stanici, postali su predmet moralne panike u srednjestrujaškim ukrajinskim medijima nekoliko dana ranije. Na Hitlerov rođendan 20. aprila dobrovoljačka “gradska garda” koja se sastojala od aktivista C14 nasilno je rastjerala romski kamp iz kijevskog parka te su usput zapalili njihovu imovinu. Njihov izvještaj, koji je bio popraćen osebujnim slikama, naišao je na veoma entuzijastičnu povratnu informaciju od šire javnosti na društvenim mrežama. Načelnik gradske policije je rekao da nisu dobili nikakvu službenu prijavu za nasilje i da je gradska garda samo spalila smeće koje su ostavili Romi. Nekoliko dana kasnije, nakon što je je news portal objavio video muškaraca kako proganjaju romske obitelji i napadaju ih suzavcem i kamenjem, policija je obznanila da je otvorila dvije kriminalne istrage zločina iz mržnje i huliganstvo.

Povezivanje točaka

Je li uopće moguće rasplesti taj zastrašujući ali kaotičan niz događaja te razdvojiti niti više različitih planova – svaki od njih s vlastitim glavnim likovima i dinamikama – koji se ipak međusobno predsjecaju? U nastavku ću pokušati rasplesti to klupko. Glavni lik prve niti ove priče, kao i ekstremno desne političke scene u Ukrajini u cjelini, šira je mreža različitih struktura pod općim brendom pokreta Azov. Za razliku od Desnog sektora koji je pokušao provesti taktiku nasilnih sukoba s postmajdanskom vladom i podbacio u tome, Azovljevo se vodstvo odlučilo za “dugi marš kroz institucije” proširujući lokalne klijentelističke mreže kriminalcima i političarima i gradeći široku mrežu raznorodnih organizacija i sporednih projekata.

Stvaranje Azovljevog Civilnog korpusa je bilo prvi korak u tom smjeru. Ta struktura, koja je formalno odvojena od pukovnije Azovljeve Nacionalne garde, odlučila se za nešto vidljiviju političku prisutnost u javnosti. Civilni korpus igra dvostruku ulogu: ispunjava slobodne vrijeme Azovljevih veterana vojne pukovnije i istovremeno širi Azovljevu hegemoniju među ekstremno desnom javnosti. Potom je stvorena i politička stranka Nacionalni korpus, mreža dječjih ljetnih kampova Azovec, Sportski korpus, organizacija veterana Zirka, mreža osvetnika Nacionalnih milicija na nacionalnoj razini i druge organizacije. Azovljeva mreža se svodi na ekstremno desnu “državu unutar države” – paralelni svijet koji nastoji monopolizirati nacionalistički sektor na ukrajinskom političkom polju.

Sve to na nacionalnoj razini čini Azovljeva političkog zaštitnika, ministra unutarnjih poslova Ukrajine, Arsena Avakova, drugom najmoćnijom osobom u zemlji koja u biti posjeduje privatnu vojsku, koja tu i tamo baca dvosmislene komentare o mogućnosti državnog udara. Međutim, klijentelističke mreže i sukobi su puno dublji na lokalnoj razini. Neki se od njih čak mogu raskrinkati analizom gorespomenutih događaja.

Uzmimo za primjer incident u martu 2018. godine u tvornici ATEK u Kijevu. Evo što je na kocki: borba za vlasnička prava nad tom tvornicom u kojoj se trenutno nalazi Azovljev stožer. Tvornica je prethodno bila u vlasništvo Oleksandra Tretjakova, političara i vlasnika ukrajinske lutrijske organizacije kojoj niz dlaku navodno idu nasilne racije Nacionalnog korpusa usmjerene protiv konkurentskih lutrijskih organizacija pod izlikom kampanje protiv ilegalnog kockanja. Tretjakov stari politički partner, bivši ministar pravosuđa Ukrajine, Roman Zvarič, pomogao je Azovu da uspostavi stožer u prostorijama tvornice u novembru 2014. godine. U to se vrijeme tvornica nalazila u središtu korporativnog sukoba. Kao što je o tome izvijestio Hromadske, bivši odvjetnik jedne od strana u tvorničkom sporu, KVV Group, tvrdio je da je platio 195.000 dolara Sergeju Korotkihu, Azovljevom šefu obavještajne službe, da okupira tvornicu u ime KVV-a. Svejedno, nakon što je Azov to učinio, odbio je dopustiti KV-u da stupi u tvornicu. Umjesto toga, prema bivšem odvjetniku KVV-a, Azov je savjetovao KVV-u da raspravi svoja financijska pitanja sa Svitlanom Zvarič čija je humanitarna organizacija zahtijevala 45,5 milijuna ukrajinskih grivnji (3 milijuna dolara) da Azov napusti prostor tvornice. Svitlana Zvarič niječe ove tvrdnje. U međuvremenu je Azov započeo s adaptacijom tvornice da bi mogli proizvoditi vojnu opremu nadajući se da će dobiti vladine ugovore o nabavi, dok je Azovljev Civilni korpus koji je u to vrijeme predvodio Roman Zvarič politizirao sukob tako što je pokrenuo ulične prosvjede “u obranu tvornice”.

U oktobru 2016. godine suvlasnik KVV Group je, nakon što je proveo dva mjeseca u zatvoru zbog optužbi za financiranje separatizma, prenijeo svoja vlasnička prava na Zvaričinu humanitarnu organizaciju. Ipak, istog tog mjeseca, prema Svitlani Zvarič, Azovljeve snage su je izbacile iz tvornice nakon što je odbila dati svoj dio udjela u poduzeću Sergeju Korotkihu i Vadimu Trojanu, regionalnom načelniku policije u Kijevu i bivšem Azovljevom bojnom zapovjedniku. Sve nam to omogućuje da bolje razumijemo Azovljevu naizgledno pretjeranu reakciju na policijski posjet u martu 2018. godine u odnosu na njihovo službeno objašnjenje u kojemu je stajalo da “nereformirana” policija želi podvaliti oružje u njihovu bazu i zatim raspustiti Azov. Zaista, Azovljeva službena verzija je pomogla da se zamute njihove veze s Avakovim tako što su se nacionalističkoj javnosti predstavili kao žrtve režima. Mnoge javne geste Azova, uključujući nasilne incidente, usmjerene su na učvršćivanje imidža nezavisnog pokreta koji se protivi kako policijskom vodstvu u Ukrajini tako i njenim korumpiranim elitama. Azovljev sukob s plaćenim siledžijama gradonačelnika Odese, Genadija Truhanova, kao i, što je puno bitnije, s policijom, dio su jednog takvog marketinškog trika koji “pere” imidž Nacionalnih odreda od optužbi da su pod Avakovom zaštitom.

Azovljeva upletenost u incidente u Čerkasiju i Mikolajivu izgleda da je pak povezana s njihovom upletenosti u klijentelističke mreže. Čerkasijsko gradsko vijeće je razdoreno sukobom između gradonačelnika Anatolija Bondarenka i tajnika gradskog vijeća Oleksandra Radickog. Naime, Radicki, koji uživa potporu koalicije predsjednika Petra Porošenka Blok “Naša Ukrajina” i nacionalističke stranke Svoboda, upravljao je većinom glasova u skupštini i obustavio proces usvajanja proračuna. Gradonačelnik je zamolio parlament da raspusti gradsko vijeće i raspiše nove izbore. Tada je iznenadna intervencija Azovljeve Nacionalne milicije koja je nosila fantomke i vatreno oružje preokrenula događaje u gradonačelnikovu korist. Gradsko vijeće je usvojilo proračun i potom glasalo za svoje vlastito raspuštanje. Neovisno o tome jesu li tvrdnje o Avakovim političkim interesima u Čerkasiju istinite, taj je događaj pokazao da su lokalni odnosi moći često puno važniji od širih političkih dogovora na nacionalnoj razini. Azov je išao na ruku snagama koje pripadaju drugoj strani u nacionalnim razmjerima i protiv srodnih mu nacionalista i formalnih partnera iz Svobode.

U Mikolajivu su službeni razlog za intervenciju Azovljeve Nacionalne milicije bile optužbe protiv regionalnog guvernera Olekseja Savčenka čiji je korupcijsko djelovanje navodno dovelo do suicida lokalnog direktora zračne luke i ratnog veterana. Ipak, prema drugom tumačenju, zapravo se radi o samo jednoj epizodi šireg sukoba izmeđue Azovljeva gazde Arsena Avakova i bivšeg ukrajinskog glavnog državnog odvjetnika i policijskog generala Vitalija Jareme. Naime, Jaremin utjecaj na predsjednika Porošenka je jačao da bi zatim postavio svoje ljude od povjerenja, bivše policajce, na važne položaje u regiji – a Oleksej Savčenko je jedan od Jareminih štićenika. Avakov, koji želi biti jedina osoba koja ima utjecaj na ukrajinske policijske snage, takvu je situaciju smatrao prijetnjom.

Naposljetku, događaji u Mariupolju savršeno ilustriraju ponašanje Azova u njihovoj “glavnoj bazi” u tom gradu koji se nalazi blizu fronte. Kao i u svakom drugom velikom industrijskom gradu, u Mariupolju se isprepliće mnogo snažnih lokalnih i regionalnih interesa, poput značajnog udjela u metalurškom sektoru koji pripada najbogatijem čovjeku u zemlji, Rinatu Ahmetovu – a ti bi interesi u nekoj drugačijoj situaciji obično bacili u sjenu utjecaj neke organizacije poput Azova. No rat je, s obzirom na stratešku važnost grada i osnovane sumnje u političku lojalnost njegovog stanovništva, učinio Azov mnogo utjecajnim igračem u Mariupolju. Mariupoljski Azov se ondje osjeća tako ugodno da je postavio skulpturu srednjovjekovnog princa Svjatoslava (središnje figure u postsovjetskoj antisemitskoj mitologiji) u središte grada unatoč tome što nije imao službenu dozvolu gradskog vijeća te tamo redovno organizira marševe s bakljama.

Vojnika iz Azova koji je ubio čovjeka na ulici nakon svađe oko političkih pitanja ranije ove godine, lokalni je sud pustio na slobodu i kaznio ga samo globom. Čak i ako nema potpuni monopol na nasilje, Azov je svakako uspostavio političku kontrolu nad ulicama Mariupolja. Kako bi zadržao tu kontrolu, mora reagirati nasilno, makar ne i službeno, na sve javne događaje koji se značajno odmiču od njihove političke agende.

 
Tekst "Poduzetnici političkog nasilja (dio I)" (u originalu "Entrepreneurs of political violence: the varied interests and strategies of the far-right in Ukraine"), autora Denysa Gorbacha, za portal #MAZ prevela Marija Ćaćić. Objavljeno 15. 9. 2019. godine.