Denys Gorbach: Poduzetnici političkog nasilja (II)

Ukrajinska ekstremna desnica prenosi logiku "nasilničkog poduzetništva" izvan isključivo komercijalne i apolitične stvarnosti — te je primjenjuje u domenu političkog osporavanja u kojoj je nezakonito nasilje dragocjen resurs koji se može kupiti i iznajmiti.

AUTOR: Denys Gorbach
OBJAVLJENO: 26.09.19 u 11:13
http://bit.ly/2mMZxqa
Poduzetnici političkog nasilja (I)

Uobičajeno obrazloženje za činove ekstremno desnog političkog nasilja u Lavovu bilo bi ugrožavanje hegemonije nad političkim aktivizmom ulične razine. Taj "nacionalni Pijemont" na zapadu Ukrajine uvijek se smatrao srcem ukrajinskog nacionalizma. Već 2010. godine Svoboda je stekla apsolutnu većinu u gradskom vijeću i relativnu većinu u regionalnom vijeću u Lavovu. U tom je trenutku Svobodu pod kontrolom imala snažan militantni pokret Autonomni otpor (AO) koji je osnovalo hitlerističko vodstvo u međuvremenu ugašene Ukrajinske nacionalne radničke partije, što je predvodio zastupnik Svobode Jurij Mihalčišin, čiji se doktorski rad bavio poviješću Nacionalsocijalističke njemačke radničke partije (NSDAP) i Mussolinijeve Nacionalne fašističke stranke (PNF). Taj militantni pokret koji je slijedio štraserizam svoj je politički stil preuzeo od njemačkih autonomista. Nakon žestokog sukoba s Mihalčišinom 2013. godine, Autonomni otpor je prekinuo sve veze sa Svobodom, potom se postupno politički pomaknuo ulijevo te je kasnije odigrao značajnu ulogu tijekom Majdana u Lavovu, kad je okupirao regionalno vijeće i borio se protiv Svobodinih zastupnika. Budući da je AO imao zaleđe na ekstremnoj desnici, obraćao je pozornost i na razvoj borbenih vještina svog članstva. Također je osnovao svoj centar za MMA obuku, koji je ujedno središte društvenog centra gdje se održavaju razna predavanja i predstavljanja. Prije toga je Autonomnom otporu kao samostalni izvor prihoda služila online trgovina koja prodaje uvezenu sportsku odjeću.

Neobično političko naličje AO-a — njegova eklektična lijevo-nacionalistička ideologija, predanost ključnim nacionalističkim simbolima i figurama, kao i aktivno sudjelovanje u vojnom sukobu na istoku — dopustilo mu je da preživi u političkom smislu, za razliku od većine drugih ljevičarskih organizacija koje nisu uspjele iznaći uspješnu strategiju u postmajdanskom okruženju. Nekoliko raskola je također dovelo do nastanka niza drugih organizacija koje su manje nacionalistički nastrojene, ali veoma aktivne, te su k tome vične uličnom nasilju i održavaju partnerske odnose s AO-om. To bi značilo da je uličnom politikom najvažnijeg grada u zapadnoj Ukrajini dominirao ljevičarski milje. Prva ekstremno desna organizacija koja je pokušala pružiti otpor takvoj situaciji je bio Desni sektor. Godine 2015. njihova lokalna ćelija silom je blokirala "Socijalni marš" koji se održavao 1. maja u organizaciji AO-a kako bi "spriječila neoboljševički revanš". Ipak, nakon niza raskola Desni sektor je izgubio svoj mobilizacijski potencijal, kao što se uostalom dogodilo i u slučaju Svobode. Tijekom 2016. i 2017. u Lavovu se odvio niz dramatičnih incidenata ekstremno desnog nasilja: mobilizacija protiv Festivala jednakosti koji se trebao baviti pitanjima LGBT prava; brutalni napad na marš AO-a od strane nekoliko stotina nacista; napadi na Forum izdavača zbog dviju knjiga koje navodno promiču LGBT i ljevičarsku politiku. Međutim, Desni sektor nije igrao značajnu ulogu u tim incidentima. Većina ekstremno desnih mobilizacija je u velikoj mjeri bila anonimna te okupljala "patriotsku mladež" umjesto specifičnih političkih brendova.

Isti manjak jasnog autorstva se primjećuje i u slučaju nasilnih incidenata 2018. Svejedno, u privatnom razgovoru sa mnom aktivisti koji su bili prisutni na mjestu događaja jasno su naznačili da je Azovljev Nacionalni korpus bio predvodnik tih napada. Prema njima Desni sektor danas tvori alternativu Azovu samo kao vojna jedinica u istočnoj Ukrajini, a usto su Sektor i Azov politički "progutali Desni sektor i Svoboda". Većina sudionika blokade 2015. godine se u međuvremenu pridružila Nacionalnom korpusu ili vojnim bataljonima koji su saveznici Desnog sektora ili policijskih snaga. Budući da je Azov uspješno ujedinio lokalnu ekstremno desnu scenu, sad pokušava očistiti političko polje od ljevičarske konkurencije. Ekstremna desnica je, prema lokalnim aktivistima, infiltrirala redove običnih policijskih službenika u Lavovu te policija više ne sprečava ili čak pomaže ekstremnoj desnici u ostvarenju njenih ciljeva. Zašto onda Nacionalni korpus oklijeva u tome da otvoreno povede borbu u Lavovu kako to čini drugdje? Nekoliko hipoteza može pomoći da odgovorimo na to pitanje. Kao prvo, Korpus si ne može priuštiti da javno izgubi. U novembru 2016. moćna koalicija nekoliko stotina nacista se udružila ne bi li uništila organiziranu ljevicu u Lavovu — aktivisti su došli iz različitih regija i organizacija poput Azovljeva Civilnog korpusa, Desnog sektora i Karpatske siči. Začudo, izgubili su: nisu uspjeli probiti vrata ureda koji su napali te su se na koncu morali povući. Takav poraz je iz političkih razloga neprihvatljiv ambicioznom pokretu poput Azova. Dakle, Azov neće službeno preuzeti vodstvu u okršajima, osim ako nema jamstvo da će pobijediti.

Druga se hipoteza tiče natjecanja između agencija koje vrše državno nasilje. U 2016. i 2017. godini je došlo do napada na lijevu scenu u Lavovu koje je organizirala Sigurnosna služba Ukrajine (SBU). Prema upletenim osobama, te su istrage bile s jedne strane potaknute SBU-ovim vlastitim strateškim ciljevima, zatim zahtjevima lokalnih developera te naposljetku osobnom osvetom Jurija Mihalčišina (koji je trenutno konzultant SBU-a). Što god se krilo iza svakog od tih razloga, teško da bi Azovljev Nacionalni korpus smatrao da bi im pomaganje državnoj instituciji koja je tradicionalno neprijateljski nastrojena prema njihovom političkom zaštitniku Arsenu Avakovu išlo u korist — k tome, druge ekstremno desne skupine time dobivaju još više razloga za to da govore o Azovljevoj servilnosti u odnosu na "režim". Konačno, može biti da Azovljeva hegemonija nad lokalnom ekstremnom desnicom nije potpuno učvršćena. Moguće je da su njihovi odnosi sa Svobodom presloženi za otvoreno uplitanje u Lavovu u sličnim razmjerima kao što je to bio slučaj u drugim gradovima čija je ekstremno desnica bila manje kompetitivna.

Izazivači u Kijevu

U Kijevu je otvorena borba protiv (slabijih) ljevičara i liberala najdraža aktivnost C14 — organizacije koju predvodi Jevgenij Karas, nekadašnji Svobodin aktivist koji se odvojio od stranke kako bi postao nezavisni poduzetnik političkog nasilja. U usporedbi s drugim ekstremno desnim organizacijama koje su spomenute poviše, profil C14 ima manje veze s potihim uspostavljanjem informalne dominacije i uključivanjem u nezakonite aktivnosti radi materijalne koristi, a više s medijatiziranim aktivnostima usmjerenima na širu javnost. Budući da C14 cilja na ukrajinsku srednjestrujašku patriotsku javnost, pozicionira se kao skupina mladih i odlučnih muškaraca koji su spremni koristiti nasilje u ime (nacionalne) pravde. Svoje neprijatelje obično predstavljaju kao (latentne) pristaše proruskih separatista što automatski umanjuje njihovu vrijednost u očima javnosti i pojačava heroizam napadača. Zapravo, C14 pokušava preuzeti nišu koju je zauzimala Svoboda prije Majdana: familijarni i dobronamjerni izazivači nereda koji su spremni prekršiti zakone za viši cilj (usporedbe radi, agenda Nacionalnog korpusa naglašava vrijednosti reda).

Takva je orijentacija očita iz Facebook ankete u kojoj je C14 pitao svoju publiku kojeg bi političara povezanog sa starim režimom željeli da C14 pretuče (zasad nisu uspjeli istući ni jednu osobu spomenutu u anketi). U skladu s tom strategijom, Karas je ne ustežući se priznao sklonom mu novinaru da surađuje s ukrajinskim sigurnosnim službama. Među ukrajinskim ekstremno desnim organizacijama, aktivnosti C14 su najbliže onima ruskih online osvetničkih pokreta poput "Okupiraj pedofiliju" ili "Lav protiv" (Lev Protiv); njihov YouTube kanal je svjesno osmišljen kako bi privukao publiku (dakle, doslovno monetiziraju svoje nasilje), a najpopularniji video materijali imaju između 50.000 i 300.000 pregleda. Nedavni val antiromskih pogroma se veoma dobro uklapa u tu strategiju jer je proizveo ogromnu pozitivnu povratnu informaciju u obliku online komentara od nepolitiziranih "običnih građana" što je poboljšalo prepoznavanje brenda C14. Romi teško da mogu proći za "separatiste", no njihov marginalizirani status u društvu ih čini savršenim ciljem takvog strateški proračunatog nasilja. Važno je primijetiti da je prva antiromska racija na kijevskom željezničkom kolodvoru bila reakcija na brzo rastuće javno nezadovoljstvo (podstreknuto moralnom panikom u medijma), prije no vlastitom ideološki zasnovanom inicijativom C14. U međuvremenu je došlo i do napada na antifašistički marš u januaru 2018. u Kijevu što bi bio nastavak tradicionalnijeg političkog stila C14 — napadanje lakih meta koje se može javno predstaviti kao "petu kolonu".

Feministički marš u Kijevu 2018. također govori u prilog selektivnom pristupu C14. Naime, C14 nije igrao bitnu ulogu među protuprosvjednicima 8. marta, ali je nakon toga ugrabio priliku da potpiri histeriju zbog feminističke zastave tvrdeći da je simbol Azovljeve Nacionalne milicije na njoj previše sličio na ukrajinski nacionalni simbol te da se nalazio preblizu ženinog anusa. Kako se može pretpostaviti, Nacionalna milicija je ignorirala tu priču, ali je C14 uložio maksimalan trud da svoje aktiviste mobilizira da dolaze na sudske rasprave.

Ovdje, pak, možemo govoriti o zahtjevnijim kalkulacijama: ujedinjenje kijevske ekstremno desne scene iza C14. Baš poput Azova i C14 kombinira generičku "zdravu patriotsku" poruku sa suptilnijim naznakama koje lako mogu razaznati članovi određene supkulture (poput simboličnog datuma pogroma Roma na Hitlerov rođendan ili, zaista, samo ime organizacije). Isto tako, ljudi koji pripadaju politiziranim supkulturama veoma dobro shvaćaju da antifašisti koji su napadnuti u januaru 2018. nisu bili agenti Kremlja, nego stari politički neprijatelji kojima se ne smije dopustiti da postanu snažniji. Nakon što je C14 stvorio "gradsku stražu" koju je i službeno financiralo gradsko vijeće Kijeva, počeo je raditi na ostvarenju oba cilja: to im daje izliku da patroliraju ulicama i da maksimiraju vjerojatnost nasilnih susreta (koji mogu biti medijski popraćeni) te u isto vrijeme otvara "drugu najbolju" priliku onima koji nisu mogli ili nisu htjeli ući u Azovljeve strukture.

Iza još jednog niza nasilnih činova koje C14 počinio (a koje nismo ranije spomenuli zato što su bili usmjereni na osobe prisutne na ekstremno desnoj sceni) zapravo se krije želja da dominiraju lokalnom ekstremnom desnicom. Radi se o slučaju Dmitrija Rizničenka, prominentnog veterana ukrajinske ekstremno desne scene i bivšeg člana C14, koji je napustio organizaciju nakon Majdana. Nakon što je odslužio neko vrijeme u Donbaskom dobrovoljačkom bataljonu, Rizničenko je osnovao svoju vlastitu organizaciju koja je socijalno liberalnija od onoga što je uobičajeno na današnjoj ekstremnoj desnici. (Neki su otišli tako daleko da ga proglašavaju ljevičarem). Kakva god bila prava Rizničenkova politička gledišta, bitno je da, zajedno s još jednom "zabludjelom desničarskom" organizacijom ČorKom (Crni komitet), održava otvoreno prijateljske odnose s AO-om iz Lavova i otvoreno osporava hijerarhiju unutar scene. C14 je, boreći se da obrani svoju moć, započeo intenzivnu kampanju brutalnih fizičkih napada na Rizničenka.

"Antirodna" ideologija kao univerzalno mobilizacijsko sredstvo

Premda ni Azov ni C14 nisu eksplicitno mobilizirali ljude za Međunarodni dan žena 8. marta, povorka se svejedno našla pred nasilnim ekstremno desnim protuprosvjednicima kojima su pomagali i poticali ih niže rangirani policajci koji pripadaju istom političkom miljeu. Najistaknutiji nasilni zagovornik "antirodne" agende u postmajdanskim godinama je bio Desni sektor. Njegovo je ideološko naličje uvijek bilo više "fašističko" ili "frankističko", nego povezano s bijelom supremacijom hitlerističkog tipa kao u slučaju Azova ili obitelji LePen kao u slučaju Svobode. Unutar ekstremno desnog pokreta Desni sektor je bio glavni pokretač nasilnih mobilizacija protiv LGBT događanja poput Marša za jednakost u Kijevu. U širim razmjerima je doprinio populariziranju i učvršćavanju dihotomije između liberala koji su "za" Europsku uniju i Porošenka s jedne, i revolucionarnih konzervativnih nacionalista, s druge strane. Danas je ta dihotomija postala uobičajeno tumačenje situacije. "Antirodna" ideologija se iz obilježja isključivo Desnog sektora prometnula u generički ekstremno desni skup ideja koje bilo tko može koristiti. Upravo se zbog toga neki napadi i blokade izvode anonimno: njihovo autorstvo je poznato unutar relevantnih krugova te služi kao jedan od kriterija za građenje supkulturnih hijerarhija. Isto tako se može zamijetiti da Azov nikad nije službeno sudjelovao ni u jednoj "rodno obilježenoj" nasilnoj akciji. Čak i u njihovom "rodnom" gradu Mariupolju, napadi formalno gledano nisu izvršeni u ime pokreta. To se djelomično može objasniti njihovim posebnim odnosom s državnim vodstvom koje je očajnički pokušavalo sakriti sve vidljive pojave ksenofobije, homofobije i drugih znakova odsustva društvenog napretka u očima EU-a bojeći se toga da bi EU mogao povući sustav bez vize što je politički gledano veoma važno za ukrajinsku vladu.

Svejedno, takav se tip nasilja također općenito gledano ne uklapa u Azovljevu medijsku strategiju. Azov voli ponavljati da se bori protiv "stvarnih i snažnih" neprijatelja — Rusa i separatista, ali isto tako protiv korumpiranih službenih lica i drugih moćnih figura u društvu, dok pri tome skoro da ignoriraju klasičnu desničarsku žrtvenu janjad. Umjesto toga je scena okupljena oko "antirodnog" nasilja nedavno svjedočila usponu novih ambicioznih aktera koji stoje iza nedavnih "rodno obilježenih" incidenata u Kijevu. Jedan od njih, Katehon, konzervativna je pravoslavna skupina koja donekle podsjeća na Rusku uniju pravoslavnih stjegonoša zbog njihovog agresivnog fundamentalističkog pristupa. Tu skupinu predvodi Jurij Nojevij, političar Svobode. Ne tako davno, od 2012. do 2014., Nojevij i njegovi kompanjoni su bili aktivni u drugoj niši: njihova organizacija Ukrajinski student je pokušala postati ekstremno desno orijentirani studentski savez natječujući se za utjecaj s anarhosindikalističkim savezom Direktna akcija (Priama Diya). U trenutku kad je Direktna akcija prestala biti važan politički faktor, Nojevijevi interesi su se prebacili sa sveučilišnog sindikalizma na vjerski fundamentalizam. U suštini, Katehon je nanovo brendirani Ukrajinski student te služi u istu svrhu — promicanje interesa stranke u sferama koje u datom trenutku najviše obećavaju.

Drugi ambiciozni novajlija na tržištu rodno obilježenog političkog nasilja je Tradicija i poredak (TiP). Ta je stranka nastala u drugoj polovici 2016. godine te se povela za primjerom Revanša, skupine obožavatelja talijanskog fašizma. Stvaranje stranke su olakšali politički tehnolozi upleteni u klijentelističke krugove predsjednikove političke stranke, Blok Petra Porošenka. Danas pripadnici marginalnih političkih supkultura u Kijevu smatraju da je TiP "pro-Porošenko". Po svoj prilici, dan im je zadatak da pokušaju i stvore alternativni gravitacijski centar na ekstremnoj desnici koji bi balansirao utjecaj Azova (čiji politički zaštitnik nije bezuvjetno odan Porošenku) i preostali autoritet Svobode i Desnog sektora.  Stoga su se ljudi koji se bore nasiljem protiv "rodne propagande" našli rame uz rame na istom mjesto iz veoma različitih, a ponekad i međusobno isključivih, razloga. U martu 2017. godine Nacionalni korpus, Svoboda i Desni sektor su potpisali "Nacionalni manifest" u kojemu su obećali da će koordinirati svoje napore u zajedničkoj borbi protiv vlade; međutim, to je političko polje zapravo puno međusobno sukobljenih interesa, kao i ambicioznih novajlija s moćnim zaštitnicima.

Set alata za ostvarenje hegemonije: doziranje nasilja, biranje prijatelja i žrtava

Prva i najvažnija nit koju smo uspjeli rasplesti gore je uspostavljanje Azova kao dominantnog pokreta na ukrajinskoj ekstremno desnoj sceni na nacionalnoj razini — i kao značajnog političkog igrača na srednjestrujaškoj političkoj sceni. Ključni čimbenici koji su omogućili Azovu da se uzdigne na te pozicije su njegovi strateški izbori da zadrži suzdržan, ali ne i neprijateljski nastrojen javni stav prema vladi i da održava bliske klijentelističke odnose s određenim frakcijama na nacionalnoj razini, ali posebno u regionalnim i lokalnim konfiguracijama. Treći čimbenik je Azovljevo vojno zaleđe koje daje pristup infrastrukturi nasilja (oružje, centri za obuku itd.) te osigurava njegov legitimitet kako u očima šire javnosti, tako i na nacionalističkoj sceni. Taj legitimitet ovisi o dobro odmjerenom iskazivanju resursa nasilja koji su dostupni pokretu i njegovoj diskretnosti u korištenju tih istih resursa. Među glavnim ekstremno desnim strukturama takva kombinacija predstavlja nešto jedinstveno u Ukrajini. Desni sektor ima snažnu vojnu komponentu, ali njegova odluka da odabere put otvorene konfrontacije u odnosima s vladajućim frakcijama vladajuće klase ih je spriječio u dobivanju pristupa važnim fizičkim i simboličkim resursima. U takvoj se situaciji oklada Desnog sektora na klijentelističke odnose s oporbenom frakcijom ukrajinske krupne buržoazije (Privatna grupa Ihora Kolomojskog) i revolucionarni imidž nisu isplatili. Štoviše, trenutno se čini da je pokret u padu.

Svoboda je u međuvremenu također kompromitirana svojom pretpostavljenom bliskošću vlastima tijekom i odmah nakon Majdana. Čini se da stvaranje Svobodinih vlastitih dobrovoljačkih ratnih jedinica nije uspjelo poništiti manjak radikalizma i militarizma u njegovom javnom imidžu. Svobodina proklamirana spremnost da posegne za nasiljem je bila ključ njenog izbornog uspjeha prije Majdana, no taj je uspjeh zasjenjen naporima konkurentskih poduzetnika političkog nasilja u postmajdanskoj konjunkturi zbog čega su razina i tolerancija na nasilje eskalirali. U drugu ruku, Svoboda uspijeva zadržati svoju hegemoniju u regionalnim odnosima moći u zapadnoj Ukrajini, mada njezini odnosi prema klijentelističkim mrežama u nacionalnim razmjerima nisu jasni. Sve u svemu, izgleda da je Azov/Nacionalni korpus jasno najuspješniji partner u velikom nacionalističkom trojcu te da je najviše dobio od tog saveza.

Kao što je gore spomenuto, Azovljev uspjeh djelomično ovisi o pomno odvaganoj mjeri nasilja u javnom prostoru što bi trebalo davati sliku sile svjesne svoje nadmoći govorimo li o resursima nasilja — no koja ipak štedljivo koristi te iste resurse. Upravo zato Nacionalni korpus preferira poluanonimnost kad se uključuje u situacije u kojima njegova nadmoć nije a priori zajamčena, poput Lavova i Kijeva. Njegova premreženost s policijskim snagama pomaže u uspostavljanju hegemonije na prikriven način. Napori Nacionalnog korpusa da dominira uličnom politikom u Lavovu su druga nit tog klupka. Treća se nit tiče aktivnosti C14 u Kijevu. Taj je pokret bliži klasičnim osvetničkim skupinama jer se ne usteže u korištenju nasilja protiv općepoznatih "javnih neprijatelja", tj. predmeta moralne panike poput Roma ili navodnih proruskih petokolonaša. Svojim se aktivnostima obraćaju dvjema skupinama: s jedne strane, široj javnosti svojim patriotskim i antiromskim instinktima, a s druge ekstremnoj desnoj političkoj supkulturi koja može prozreti suptilnije nijanse njihovog djelovanja. Prva dimenzija C14 čini strukturalnim pandanom ruskih osvetničkih skupina koje raspolažu komercijaliziranim online platformama, a druga, prije svega usmjerena na ekstremno desnu scenu, uzdigla je C14 na položaj suorganizatora godišnjih nacionalističkih marševa 14. oktobra te je tako stekao status ravan mnogo moćnijim Azovu, Svobodi i Desnom sektoru.

Korištenje "antirodne" ideologije je četvrta nit. Slučajevi koje smo ovdje analizirali pokazuju da dvije konkurentske skupine za samopromidžbu koriste istu temu s mobilizacijskim potencijalom: Katehon, koji pokušava opet postaviti Svobodu na vodeći položaj na sceni, i TiP, koji nastoji stvoriti odvojeni gravitacijski pol ukotvljen u Porošenkovoj klijentelističkoj mreži. S druge strane, čini se da Azov / Nacionalni korpus nevoljko ulaže trud u guranje te teme. Naposljetku, u Užgorodu se odmata zasebna nit. Ondje se lokalno ukotvljena politička i kriminalna struktura Karpatska sič neprikriveno natječe s državnim aparatom za utjecaj na regionalnoj razini i pretrgava da uspostavi saveze u nacionalnim razmjerima. Ako Siči pođe za rukom da uspostavi takve saveze, zahvaljujući njima će moći narušiti dominaciju Azova / Nacionalnog korpusa stvaranjem usporedivo široke i snažne klijentelističke mreže koja se može natjecati s Azovom na političkoj i svim drugim razinama.

Kao što sam ranije tvrdio, ukrajinska ekstremna desnica prenosi logiku "nasilničkog poduzetništva" izvan isključivo komercijalne i apolitične stvarnosti — te je primjenjuje u domenu političkog osporavanja u kojoj je nezakonito nasilje dragocjen resurs koji se može kupiti i iznajmiti. Ukrajinski nacistički pokreti stoga postoje na raskrižju nekoliko svjetova (kriminalnog, komercijalnog, vojnog, marginalno-političkog, srednjestrujaški-političkog) te su spremni mobilizirati svoje nasilničke resurse za napredovanje svojih vlastitih pozicija što čak obuhvaća i uklanjanje bivših zaštitnika i preuzimanje njihove uloge. Vješt i odmjeren menadžment i korištenje nasilničkih resursa ključ su uspjeha ove strategije.


Tekst "Poduzetnici političkog nasilja (dio II)" (u originalu "Entrepreneurs of political violence: the varied interests and strategies of the far-right in Ukraine"), autora Denysa Gorbacha, za portal #MAZ prevela Marija Ćaćić. Objavljeno 22. 9. 2019. godine.