Nikos Kostandaras: Nekoliko misli o rasizmu

Rasizam nije bolest, on je proizvod društvenih i političkih faktora, uzgajanja netrpeljivosti. On nije institucionaliziran i počinitelji mogu tvrditi da nisu rasisti, no sve dok država, političari i građani ne postupaju izravno i odlučno prema rasističkom ponašanju, ono će trovati društvo u većoj mjeri nego bilo koja vanjska prijetnja.

AUTOR: Nikos Kostandaras
OBJAVLJENO: 19.11.19 u 11:38
http://bit.ly/2Ou0OfV
Rasizam funkcionira na složene načine. To često nije jasno onima čija djela možda jesu rasistička, iako sami misle da nije tako.

Povremeni napori da se ekstremni rasizam klasificira kao ozbiljna psihološka bolest propali su zbog općeg stava da je, premda predstavlja neprihvatljivo društveno ponašanje, on je proizvod ekonomskih, socijalnih i političkih čimbenika, a ne bolest. Jedan argument za to je da, ako bismo klasificirali sve one koji su dio grupe koja tlači drugog, ili izražava mržnju protiv njega kao bolesne, svi bismo bili bolesni. Pa kako drugačije, kada bi domet netrpeljivosti bio od nacističkih ubojica, fundamentalističkih islamističkih i desničarskih terorista pa do mnogih dobrih građana zapadnih demokracija?

Rezultat je to da rasizam smatramo nečim što se treba osuditi, ali i nečim što je "prirodno". Međutim, ovaj argument previđa činjenicu da se ono što društvo smatra prirodnim mijenja kako se mijenja i samo društvo. Suprotno tome, ono što je ranije bilo osuđivano može postati prihvatljivo. Zato je nedavni trend prihvaćanja opuštenog rasizma u Grčkoj tako opasan. Premda postoji zdrava reakcija mnogih ljudi na to, postoji i neprihvatljiva tolerancija – i u mnogim slučajevima ohrabrivanje iz dijela političkog svijeta i novinskih medija. Jer, rasizam se može pojaviti čak i kad ljudi ne vjeruju da postoji, trujući sve i svakoga, pretvarajući ljude u počinitelje ili žrtve.

Naučio sam to odrastajući u Africi. Ne toliko dok sam bio mlad, nego kad sam odrastao. Kao mladić koji živi u Mozambiku, imao sam par prijatelja crnaca, djece ljudi koji su radili u kućama bijelaca u našem kvartu. Ponekad bismo se popodne igrali zajedno i onda se razilazili. U Južnoj Africi ne bih imao tu priliku jer je režim aparthejda bio toliko strog da su roditelji bili dužni ostaviti djecu s djedovima i bakama u dalekim tzv. "crnim domovinama".

U Mozambiku stvari nisu bile toliko stratificirane. U tamošnjoj osnovnoj školi nisam imao pojma što se događa. U mojoj srednjoj školi u Južnoj Africi (koju su pohađali samo bijeli dječaci i u čijem sam internatu živio), imali smo veliku sreću naići na učitelje koji su posijali prva sjemena razumijevanja da je aparthejd zlo, da su svi ljudi jednaki i da bi trebali imati jednake prilike. Odjednom su mnogi od nas stvari vidjeli drugačije. Neki su putem lokalne crkvene inicijative pokušali upoznati crnačku djecu naših godina. No oni bi se opet, po završetku naših sastanaka, vraćali u svoja odvojena naselja, a mi bismo se vratili u našu školu ili domove u imućnim predgrađima.

Isto je bilo i na fakultetu. Možda smo vjerovali da, budući da smo imali ispravnu predodžbu o tome da je aparthejd zlo, to znači da nismo rasisti.

Ono što sam shvatio mnogo godina kasnije je to da, iako se mnogo ljudi protivilo aparthejdu, a neki su platili i visoku cijenu za to, to nije mijenjalo jednu jednostavnu istinu: institucionalizirani rasizam učinio je sve bijelce suučesnicima u zločinu, a sve crnce žrtvama. Gdje god smo bili – u školi, na sveučilištu ili radnom mjestu – najvjerojatnije smo bili na mjestu iz kojeg su crnci isključeni.

Kraj aparthejda oslobodio je crne ljude Južne Afrike od ugnjetavanja i bijele ljude od sramote institucionaliziranog rasizma. Južna Afrika se možda suočava s velikim problemima, osobito kriminalom i malim rastom, ali kada se cijela država ujedinila na proslavi trijumfa nacionalne reprezentacije u ragbiju na Svjetskom kupu – tima bijelih i crnih igrača, s crnim kapetanom – to je bila lijepa poruka puna nade. (Jednako se osjećam kad vidim oduševljeno i rašireno prihvaćanje braće Antetokounmpo u Grčkoj – i bijesni odgovor mladih na rasističke komentare o Giannisu ili Thanasisu).

U prošlosti mi je bilo zanimljivo da su Grci, koji nikada nisu bili van zemlje, s velikim samopouzdanjem izjavljivali da nisu rasisti. Nisu upoznali ljude drugih rasa, ali znali su dovoljno da znaju da trebaju osuđivati rasizam.

Danas, nakon što su mnogo godina bili izloženi populističkom gnjevu, osjećali se žrtvama događaja koji su bili van njihove kontrole, navikli na neodgovorni aktivizam, neki su vjerovali da je opravdano sve što smatraju dijelom svojih interesa. A dolazak migranata i izbjeglica mnogi vide kao prijetnju i izgovor za izljeve bijesa.

Ovo nije bolest, ovo je proizvod društvenih i političkih faktora, uzgajanja netrpeljivosti. Ono nije institucionalizirano i počinitelji mogu tvrditi da nisu rasisti, no sve dok država, političari i građani ne postupaju izravno i odlučno prema rasističkom ponašanju, ono će trovati društvo u većoj mjeri nego bilo koja vanjska prijetnja.


Piše Nikos Kostandaras za Kathimerini
Prevela: Ružica Ereš