Edin Zubčević: Zlikovci u bijelom

Ništa više nije sveto, čak ni djeca.

AUTOR: Edin Zubčević
OBJAVLJENO: 22.11.19 u 14:27
http://bit.ly/2XBEuoI
Nedavno je gazdarica KCUS-a izjavila, javno, da niko neće da liječi "takvo" dijete, kao da ljekarska praksa i kodeks predstavljaju stvar izbora i ideologije. Kao da je moral uopšte, ili Hipokratova zakletva, jelovnik sa kojeg svako može u svakom trenutku izabrati za sebe ono što u datom trenutku odgovara, praveći se da sve ostalo ne postoji. U ratu smo liječili i neprijateljske vojnike, ali eto u miru nećemo našu djecu.

Izjava je zvučala kao stravična najava novih događaja. Nije prošlo mnogo, desila se nova situacija nove nečovječnosti i povrede svih profesionalnih i etičkih normi. Osvanule su fotografije vezane, maltretirane djece, štićenika doma u Pazariću. Nameće se morbidan zaključak da štićenike doma treba štititi od onih koji su tu da ih štite, da rade posao za koji od građana primaju platu.

Svoj stav prema svojim pacijentima izrazili su nedvosmisleno svojim postupcima vezivanja djece za krevete i radijatore. Šta li sve rade nesretnoj djeci s onu stranu fotografija, nije teško ali je strašno zamisliti. I onda parlamentarci, izabrana gamad, suzdržano tolerišu ovakav slučaj. Kao što se dopušta i odobrava privatničko-diktatorsko ponašanje pomamljenje direktorice KCUS-a i hanume trezorskog patriote, prvog u Bošnjaka. Da li bi otac dotičnog mirno gledao kako njegov sin i snaha rade od bosanske djece šta im se ćefne, ubijajući danas njihovu budućnost pričajući mitove o prošlosti? Da li bi nezainteresirano posmatrao šta se radi od bolesne bosanske djece i od djece Bosne ponosne sa posebnim potrebama? Da li bi naš dedo a njegov babo mirno gledao istim umornim očima sav ovaj užas koji nam je u amanet ostavio. Ovo zlo koje je posijao nadajući se, valjda, da sije dobro i da će samo lijepo i dobro poslije njega u tamnom vilajetu cvati. Ne znam i nije me više briga o čemu je dedo s francuzicom razmišljao i čemu se nadao.

Brine me svakodnevnica bez saosjećanja. Brine me kolektivna nebriga za nevolje drugih. Brine me kako smo postali ovakvi. Brine me šta je sljedeće. Najviše me brine što su oni koji bi trebali brinuti bezbrižni. Užasava me činjenica da su upravo oni čiji je posao da se brinu, koji su se borili svim sredstvima da dođu na vlast, da osvoje, da se "zaposle", da otmu svu moguću moć, sve što stignu, upravo oni su glavni i najveći generatori problema. Zlo na KCUS-u utjelovljeno je u direktorici centra. Inkarnacija zla je u svojoj umišljenosti i bahatosti otišla predaleko. Kao što su i zaposleni u Domu u Pazariću prešli sve granice i zaboravili da su tu da pomažu i brinu o toj djeci a ne da ih vežu, dok oni sami piju kafu u radno vrijeme i uživaju u miru Božijem, ne misleći o paklu koji prolaze svezana djeca. Nekada “heroji u bijelom” sada su zlikovci u bijelom.

Kako je zemlja u kojoj zbog "merhameta" čak ni ratni profiteri a ni obični pljačkaši i razbojnici nisu kažnjavani u ratu, a ni u miru, postala zemlja gdje se rastače i domovina i društvo, gdje se uništava sve što se stigne, gdje se čini zlo, pljačka i otima, a pri tome nam se svima smiju u lice pokazujući da rade i da će raditi sve što im se prohtije? Ne boje se ni Boga ni ljudi. Ništa više nije sveto, čak ni djeca. Istorija je puna takvih silnika.

Izvor većine problema i nevolja u našem društvu upravo su izabrani političari i njihove stranke, u ovom slučaju a i u svim ostalim, bez obzira da li je u pitanju zdravstvo, ekonomija, okoliš ili kultura, probleme prave oni koji primaju plate da između ostalog rješavaju probleme. S obzirom da je tako, onda će se većina problema i nedaća u ovoj zemlji riješiti kad se riješi problem neodgovornih, bahatih političara koji su zatočili vlastite narode. Političara koji proganjaju roditelje ubijene djece dok samo traže Pravdu i odgovor na bolno pitanje "ko je ubio naše dijete?"

Naša je tragedija što o svoj djeci ne razmišljamo kao o vlastitoj. Ne bismo smjeli dozvoliti da se bilo kojem djetetu dešava bilo šta od onoga što ne želimo vlastitom. Ukoliko nas ne zabole slike iz Pazarića, bar malo, kao da su na njima naša djeca, onda nismo ljudi. Ukoliko nam je svejedno što niko u kliničkom centru ne želi da liječi jedno dijete, onda smo licemjeri i kukavice. Da li smo svi postali isti, samoživi i pohlepni, ostaje da se vidi. Ono što se već vidi jeste da šutimo i da ne pružamo nikakav otpor. Prihvatamo kao sudbinu sve pošasti, sva nasilja svake vrste. Spremni smo kao u ratu da se beskonačno prilagođavamo nepodnošljivoj svakodnevnici. Kuhamo se dugo i polagano kao žabe. Temperatura raste uglavnom neprimjetno, pa ćemo i sami završiti živi skuhani, neprimjetno.

Djeca ove zemlje odlaze tiho u dugim kolonama negdje drugdje, u potrazi za suncem tuđeg neba da ih ogrije. Spremni su da istresaju tute po bijelom svijetu ali nisu spremni da ostanu u tamnom vilajetu koji je svakog dana u svakom pogledu sve tamniji.

Rat je davno završen, a iz Bosne bježe ljudi svih vjera i ateisti, svih nacija i političkih uvjerenja. Bježe svi daleko, što dalje. Da ih ne bi vezali za ormare, njih ili njihovu djecu. Da ne bi neka nova Elena Ceaușescu odlučivala o životu svih nas i naše djece. Jer nama je isto da li o našim životima odlučuje razbojnik s mitraljezom i minobacačem na čuki ili vještica u bijelom mantilu. S istom bahatošću i umišljenošću će dati sebi za pravo bilo šta u bilo kojem trenutku. Jer im se može. I jer misle da im niko ništa ne može. Svejedno je. Ništa dobro za nas neće odlučiti. Sa čuke će ispaliti granatu na našu djecu dok se igraju, a političari će zaposliti podobne a nestručne ne da liječe našu djecu, već da ih ne liječe, da ih vežu i maltretiraju.

Kažu da zlo raditi a dobru se nadati ne ide.

Nama dobro biti neće, a šta će biti sa političarima, zavisi samo od nas.


Tekst "Zlikovci u bijelom", autora Edina Zubčevića, objavljen je na portalu Nomad 21. studenog 2019. godine.