Simon Tisdall: Iran će žestoko uzvratiti, možda i na više frontova

Trenutno se svi pitaju: što će Iran učiniti? No, veće je pitanje: kakav je Trumpov plan ako Iran snažno uzvrati udarac i sve ode kvragu?

AUTOR: Simon Tisdall
OBJAVLJENO: 04.01.20 u 15:34
http://bit.ly/2SUCWpw
Ogromna groblja na periferiji Teherana služe kao podsjetnik na visoku cijenu koju je Iran platio tijekom rata s Irakom od 1980. do 1988. godine. Stotine tisuća mladih Iranaca borilo se i poginulo u stravičnoj borbi protiv snaga Sadama Huseina, koje je naoružavao SAD. Među onim iranskim vojnicima koji su preživjeli bio je i Kasim Sulejmani.

Rat je, prema svemu sudeći, bio formativno iskustvo za čovjeka koji će se kasnije uzdići do dominantnog položaja u iranskoj vojnoj, sigurnosnoj i obavještajnoj službi. Sulejmanijeva odanost iranskom revolucionarnom režimu, koji je preuzeo vlast 1979. godine, čvrsto je utvrđena. Njegovo uvjerenje da je neumoljiva Amerika najveći neprijatelj njegove zemlje zapisano je krvlju.

Sulejmani je postao glavni arhitekt širenja iranskog regionalnog utjecaja, koji je ozbiljno pokrenut nakon američkog rušenja Sadama 2003. godine. To je omogućilo Teheranu da uspostavi prevlast u Iraku kakva joj je ranije izmicala. Iranski utjecaj se postupno proširio na Siriju, Gazu, Libanon i Jemen, uvijek kao opreka SAD-u i njihovim saveznicima.

Ova povijest nemilosrdnog sukoba s Washingtonom je Sulejmanijeva ostavština i na kraju će diktirati iransku reakciju na njegov atentat u petak po naredbi Donalda Trumpa. Tvrdnje nekih analitičara iz Washingtona da bi se šokirani i oslabljeni Iran mogao povući samo pokazuje koliko loše većina Amerikanaca razumije ovu zemlju.

Ubojstvo će mnogi u Iranu, i mnogi među njegovim šiitskim regionalnim saveznicima, gledati kao ratni čin, a Sulejmanija kao mučenika za čiju se nasilnu smrt mora jednako vratiti. Ayatollah Ali Khamenei, vrhovni vođa Irana, i Mohammad Javad Zarif, ministar vanjskih poslova, već su dali to naslutiti. Oni će iskoristiti atentat za prikupljanje podrške režimu.

Nema mnogo sumnje: Iran će snažno uzvratiti, kada i gdje on to želi, možda i na više frontova.

Kako je to rekao Donald Rumsfeld, američki ministar obrane iz ere rata s Irakom, američke baze i interesne zone širom Bliskog Istoka čine "okruženje bogato metama". Ako bi iranske oružane snage pokrenule čeličnu, sveopću vojnu odmazdu, velika američka baza u Bahreinu, koja je dom središnjeg zapovjedništva američke mornarice i pete flote SAD-a, bila bi očigledan izbor.

No, s obzirom na dosadašnju praksu, takav izravan i neprikriven napad na sam SAD ne čini se baš vjerojatnim. Američki saveznici i postrojenja su pak drugačija stvar. U cijelom Zaljevu kao cjelini Iran ima brojne mogućnosti. Mogao bi udariti na saudijske ili emiratske centre za proizvodnju nafte i izvoz, kako je to uspješno učinio prošle jeseni koristeći rakete i bespilotne letjelice. Mogao bi blokirati Hormuški tjesnac na ušću Zaljeva, kako bi prouzročio međunarodni naftni šok i pokrenuo globalni poremećaj gospodarstva.

Poseban razlog za zabrinutost imaju izraelski šefovi vlade i vojni zapovjednici. Zahvaljujući Sulejmaniju, Iran je uspostavio šiitske proxy snage, vojne baze i rakete unutar dosega izraelskih gradova. Optužujući Iran da je izdao naredbu za raketne napade, izraelski premijer Benjamin Netanyahu nekoliko je puta pokrenuo preventivne odmazdne zračne napade u Siriji i Iraku tijekom prošle godine.

Po mišljenju teheranskih tvrdolinijaša, koji su trenutno u političkom usponu, izraelska država je nelegitimna ruka "Velikog sotone" – i jednako zaslužuje zaborav. Oni će također oduševljeno svjesni da se Izrael nalazi usred razdorne političke krize. Iskušenje da se gnjev iskali na prezrenog neprijatelja kojeg je Trump obasipao političkim ulogama može se pokazati kao neodoljiva opcija.

Ako se takva vojna odmazda dogodi, ona bi mogla doći preko Libanona, gdje iranski šiitski saveznik i neprijatelj Izraela Hezbollah ima značajan utjecaj. Vodstvo ove grupe je izbjegavalo obnoviti sukob posljednjih godina. No, navodno se naoružava do zuba sve sofisticiranijim raketama iranske proizvodnje. Rat iz 2006. godine, kada se borio s Izraelom do krvavog zastoja, nije zaboravljen.

Irak, čija su vlada i šiitski čelnici izrazili ljutnju i zgražanje zbog ubojstva Sulejmanija, mogao bi pružiti još jednu okolnost za iransku osvetu. Američka ambasada u Bagdadu postala je meta proiranskih milicija krajem prosinca. Američke baze u Iraku i Siriji, u kojima je trenutno raspoređeno oko 5.000 vojnika, u nedavnoj su prošlosti napale proxy snage, što bi se moglo ponoviti.

Iranski sigurnosni zapovjednici mogu se odlučiti i za neizravnije metode, uključujući sabotaže, prikrivene destabilizacijske operacije, miniranje, napade na tankere nafte, napade bespilotnih letjelica koje mogu negirati, uzimanje taoca, bombardiranje kamiona slično zloglasnom napadu iz 1983. godine u vojarni u Libanonu u kojem je ubijeno skoro 250 američkih vojnika i za koji je okrivljen Hezbollah.

Drugi saveznici i partneri Washingtona u Europi i u regiji, osobito Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati, također imaju razloga za brigu. Čini se da nisu unaprijed konzultirani o Trumpovoj naredbi za ubojstvo. U strahu od napada, Saudijci bi se, narogušeni američkim naoružanjem, mogli uvući u preventivnu akciju protiv Irana, koja bi eskalirala i proširila sukob.

Vlada Borisa Johnsona, koja zauzima sve oštriji pro-Trumpovski stav prema Iranu, također će se morati pripaziti ako želi izbjeći da je se uvuče u sukob. Ako se kriza produbi, Trump će očekivati podršku Britanije bez obzira na to što misli parlament ili javnost.

A ipak, Johnson i njegov ministar vanjskih poslova Dominic Raab skloni su gafovima, previše im je potrebna Trumpova naklonost i opasno su neiskusni. Što bi učinili ako bi primjerice britanska mornarička baza u Bahreinu bila napadnuta ili ako bi britanski brodovi u Zaljevu bili oteti ili potopljeni?

Iran ima alternativni raspon političkih alata koje bi mogao upotrijebiti protiv svojih neprijatelja. Postoji mogućnost da će pokušati usmjeriti irački gnjev zbog korištenja njegova teritorija za atentat na Sulejmanija i vodeće iračke milicionere da potisnu američke snage, diplomate i poduzetnike iz Iraka. Nedavni irački ulični prosvjedi zbog pretjeranog iranskog utjecaja sada bi mogla zamračiti veća borba protiv SAD-a.

Nije ni da Iran nema važne prijatelje. Tražit će od Kine i Rusije političku i diplomatsku potporu u bilo kojem sukobu – i vjerojatno će je dobiti. Teheran već blisko surađuje s ruskim liderom Vladimirom Putinom u Siriji, gdje zajedno podržavaju režim Bashara al-Assada. Zajedno s drugim zemljama, Moskva će se zabrinuti o utjecaju koji ovo ubojstvo može imati na zajedničku borbu protiv Islamske države i džihadističkog terorizma. U međuvremenu Turska, koja se već sukobljava s Washingtonom i iranski je saveznik u Siriji, neće pozdraviti još jači destabilizacijski sukob duž svojih južnih i istočnih granica.

Poput Rusije, Kina nema očiglednog razloga da pomogne Trumpu, čija štetna kampanja "maksimalnog pritiska" protiv Irana odražava slične mjere poput onih koje je nametnuo njoj. Obje zemlje se načelno protive američkim prekomorskim vojnim intervencijama. I obje su tvrdoglavo održavale veze s Teheranom. Kina je nastavila kupovati iransku naftu prkoseći američkom embargu.

Iran ima i diplomatske i pravne mogućnosti – barem u teoriji. Trumpovo bahato naređenje uvojstva visokog državnog dužnosnika na tuđem tlu je podsmjehivanje međunarodnom pravu, kao i kongresnoj Rezoluciji o ratnim ovlastima. To pitanje bi se moglo naći u Vijeću sigurnosti UN-a, kao i na domaćim američkim, iranskim i iračkim sudovima.

Međutim, takvo relativno racionalno ponašanje trenutno ne treba očekivati ni od jedne strane. Sukob između SAD-a i Irana, koji je počeo 1979. godine i dramatično se pogoršao otkad je Trump odustao od iranskog nuklearnog sporazuma koji je UN podržao 2018. godine, prešao je u novu, opasniju fazu – i brzo bi mogao izmaći kontroli.

Trenutno se svi pitaju: što će Iran učiniti? No, veće je pitanje: kakav je Trumpov plan ako Iran snažno uzvrati udarac i sve ode kvragu?


Piše Simon Tisdall za The Guardian
Prevela: Ružica Ereš