Virus pustoši bogate zemlje, što kada pogodi i siromašne?

Ako smo zabrinuti zbog neuspjeha zaustavljanja virusa u zapadnoj Europi i SAD-u, znatno veći horor nas čeka u zemljama u razvoju. S malo sredstava za medicinske intervencije i drugim faktorima rizika kao što su pothranjenost, visoka gustoća stanovništva, život u zajednicama i nedostatak pristupa vodi i perionicama, stopa smrtnosti mogla bi nadmašiti ono što se dosad moglo vidjeti na zapadu.

George Osodi/Bloomberg

Lokalni stanovnici nose zaštitne maske za lice na ulicama Lagosa u Nigeriji

AUTOR: The Guardian
OBJAVLJENO: 23.03.20 u 18:31
https://bit.ly/39jwn4A
Iako Afrika ima manje slučajeva koronavirusa i sporiju stopu zaraze od Velike Britanije, mnoge zemlje na kontinentu poduzele su ekstremnije mjere kako bi spriječile njegovo širenje nego Britanija. U Sudanu, mojoj zemlji rođenja, sve škole i sveučilišta zatvoreni su nakon samo jednog zabilježenog slučaja i jedne smrti. Nekoliko drugih zemalja, poput Egipta, poduzelo je značajne mjere opreza i zatvorilo svoje zračne luke.

Tu nema poricanja, mješovitih signala i neosnovanih obećanja o tome kako ćemo se uskoro riješiti virusa.

Čvrsto i pravovremeno djelovanje izvodi se manje iz političke zrelosti, a više iz gorkog iskustva i svijesti da već preopterećeni zdravstveni sustavi ne mogu podnijeti ovaj nalet. Epidemija ebole iz 2014. godine još uvijek je svježa u mislima subsaharskih afričkih zemalja; to je iskustvo koje je pokazalo da su prevencija i zatvaranje jedina nada da bi se mogle izbjeći tisuće smrtnih slučajeva.

Ako smo zabrinuti zbog neuspjeha zaustavljanja virusa u zapadnoj Europi i SAD-u, znatno veći horor nas čeka u zemljama u razvoju. S malo sredstava za medicinske intervencije i drugim faktorima rizika kao što su pothranjenost, visoka gustoća stanovništva, život u zajednicama i nedostatak pristupa vodi i perionicama, stopa smrtnosti mogla bi nadmašiti ono što se dosad moglo vidjeti na zapadu. A ekonomski gledano, virus dovodi u rizik od "ledenog doba". Nema vojnog budžeta, nema stimulativnih paketa, nema isplata osiguranja.

Malo je podataka o utjecaju prethodnih pandemija na Afriku, poput Španjolske gripe iz 1918./19. godine (osim iz Južnoafričke Republike, gdje je zbog kretanja vojnika stradalo 6% stanovništva). No, imamo iskustva ekonomski sličnih zemalja južne Azije. Procjenjuje se da je do 30% ukupnih kobnih slučajeva od Španjolske gripe bilo iz jedne zemlje, Indije. A čini se da su u Africi najviše žrtava pretrpjele zemlje koje su najviše bile izložene globalnom protoku ljudi i kapitala – luke ili prometnice za trupe u pokretu te za pomorsku i kopnenu radnu snagu.

Postoji nešto bolno predvidljivo u vezi s time kako je koronavirus ušao na kontinent. Dobrostojeći putnici vraćali su se s odmora i poslovnih putovanja noseći virus, kao i zaraženi turisti. U Egiptu su prvi slučajevi Covid-19 povezani s jednim kruzerom, gdje je lokalno stanovništvo koje je posluživalo turiste oboljelo od te bolesti.

Širenje virusa na kontinentu leži u protustrujama putnih i financijskih tokova koji afričke zemlje izlažu oštrom kraju globalizacije – onom u kojem se protok ljudi na kontinent potiče zbog poslovanja i turizma, a strogo ograničava iz kontinenta, čak i za one koji su bogati i dobro povezani.

To je ponavljajuća tema u dosadašnjem tijeku pandemije. Siromašni, neosigurani, slabo informirani i manje pokretni su nezaštićeni. Mnoga zapadna gospodarstva, uključujući SAD i Veliku Britaniju, polako su gurnula te ljude do margina, ograničavajući povlastice poput godišnjih odmora, bolovanja, privatnog osiguranja sve ekskluzivnijoj klasi. Jedan od razloga zašto su britanska i američka vlada bile tako spore u pružanju besplatnog testiranja, medicinske njege i spašavanja onih koji su izgubili posao je to što su te nejednakosti sada ukorijenjene u sustavu. One se ne mogu poništiti preko noći, čak ni kada životi ovise o tome.

Globalna ekonomija postavljena je na gotovo isti način, s pojedincima koji nagomilavaju plijen i gubitnika koji se grebu za ostatke. Ako se pojedinačne bogate zemlje ne mogu izboriti za spas vlastitog naroda, onda nema nade za bilo kakav napor u proširenju pomoći na zemlje s daleko manje resursa.

No, ovo je tragična kvaka za sve one koji misle da ta strukturna neravnoteža nije naš problem. U ovom slučaju, nacionalne i međunarodne nejednakosti ne mogu se održati bez da svi budemo na gubitku. Zakonodavci tek počinju shvaćati da se bogati ne mogu zabarikadirati protiv siromašnih, bez obzira na to koliko su visoke prepreke oko tvrđave. Ograničavanje širenja virusa podrazumijeva da se svima u bazenu, bilo lokalnom ili globalnom, pruža mogućnost testiranja, samoizolacije ako je potrebno, i liječenja.

Da, to je u nekoj mjeri utopijska težnja. Ali je u suštini i pragmatična. Ne možemo isticati vrline malih vlada i globalnih država bez da shvatimo da se rizik za većinu ne može spriječiti u širenju – virusi ne poznaju klase ni nacionalnosti.

Kao što se posao i javni život ne mogu zauvijek zaustaviti, ni granice ne mogu biti zauvijek zatvorene. Afričke zemlje brzo se kreću u borbi protiv koronavirusa, svjesne da su same. No, osim čuda, ili Marshallovog plana za pandemiju od strane bogatijih zemalja, ako virus eksplodira u siromašnijim zemljama, kataklizma će progutati sve.


Piše Nesrine Malik za The Guardian (23. 3. 2020)
Prevela: Ružica Ereš