Kemal Kurspahić: Lažni promotori 'europskih vrijednosti'

Masovnost, i pozitivna energija, sarajevskog protesta protiv rehabilitacije ustaštva i fašizma značajna je i zato što je pokazala da ni sa prirodnim odlaskom sa životne scene generacije antifašista iz Drugog svjetskog rata u Sarajevu odrastaju i nove generacije odgajane u nepristajanju da se njihovom gradu u naknadnim interpretacija istorije lijepi i etiketa ustaštva

AUTOR: Kemal Kurspahić
OBJAVLJENO: 22.05.20 u 16:11
https://bit.ly/2Tv8txG
U nesretnoj zemlji, u kojoj svaki provincijalac zakićen akademskom titulom kupljenom na lokalnim "univerzitetima" i "sveučilištima", lako može naći sponzore za poricanje u televizijskim "dokumentarnim serijama" i člancima i intervjuima cijelog istorijskog iskustva generacija odraslih u poštovanju etničkih i vjerskih različitosti, dobro je ponekad pogledati šta o tom istorijskom iskustvu misle i pišu putopisci iz bijelog svijeta.

Sa takvim osjećanjem, u ovim danima kad se povodom "blajburške mise" u sarajevskoj katedrali produbljuju jazovi u interpretaciji prošlosti i predviđanjima budućnosti, sa zanimanjem sam čitao seriju u šest poglavlja objavljenu u prestižnom francuskom Le Mondeu (Rémy Ourdan: "Sarajevo-Jerusalem"), koja je kandidovana za ovogodišnju evropsku nagradu za izuzetno izvještavanje. U kratkom uvodu u seriju kaže se kako je Ourdan, čija je karijera u znatnoj mjeri obilježena njegovim izvještavanjem iz balkanskih ratova devedesetih, putovao u potrazi za idejom koegzistencije i kako je to našao – i dokumentovao – na primjeru ta dva grada: "Sarajevo, posljednji 'evropski Jerusalem' i prva meta oživljavanja nacionalizma u Evropi tokom posljednje tri decenije, pod opsadom na kraju dvadesetog vijeka, i Jerusalem, sveti grad i centar svijeta, kao i epicentar bliskoistočnih napetosti. Ta dva grada, često uništavana mržnjom, ponekad takođe služe i kao simboli prelijepog života".

Autor je svoj doživljaj Sarajeva kao "evropskog Jerusalema" duboko utemeljio na autentičnim svjedočenjima pripadnika jevrejske zajednice o pravednicima koji su u toku nacističko-ustaške okupacije Sarajeva rizikujući i vlastiti život skrivali svoje jevrejske susjede i uzimali njihovu djecu kao svoju i sa koliko su poštovanja čuvali njihovu kultnu Sarajevsku Hagadu (ta dokumentarna serija bogato je ilustrovana fotografijama Damira Šagolja).

Ta priča ljekovita je upravo ovih dana kad se, u nepomirljivim interpretacijama prošlosubotnje mise za blajburške žrtve u sarajevskoj katedrali, događaj pojednostavljeno tumači u krajnostima: fašizam i antifašizam; neokomunisti i neofašisti; poštovanje nasuprot ugrožavanju vjerskih sloboda.

Svaka od tih krajnosti zastupljena je u analizama nedjelju dana kasnije ali tumačenja u krajnostima nerijetko imaju za posljedicu potpunu marginalizaciju, potiskivanje ustranu, dobronamjernih drugačijih pogleda.

Tu, naravno, ne mislim na bilo kakvu relativizaciju glavnog povoda sarajevskih protesta: odluka da se baš u Sarajevu održi misa za blajburške žrtve uvreda je za međunarodnu reputaciju Sarajeva kao grada u kojem u uzajamnom poštovanju koegzistiraju četiri svjetske religije i posebno za sarajevske žrtve ustaške strahovlade u godinama Drugog svjetskog rata u kojoj je gotovo istrijebljena sarajevska jevrejska zajednica čiji su pripadnici, kao i gradski Srbi, ali i muslimani i hrvatski antifašisti, odvođeni na put bez povratka u zloglasni ustaški logor u Jasenovcu.

Pobuna u Sarajevu protiv molitve za ubice iz Jasenovca i počinioce genocida nad Jevrejima i Srbima – pod okriljem NDH – doživljena je u svjetskoj javnosti kao znak da ni nakon tri decenije vladavine nacionalizma Sarajevo nije kapituliralo pred agresivnim zagovornicima jednakih krivica u kojima bi se počinioci genocida i Holokausta u Drugom svjetskom ratu poistovjetili s narodnooslobodilačkom vojskom koja je po svim relevantnim svjetskim izvorima dala doprinos pobjedi nad fašizmom. U tom pokušaju jednake raspodjele odgovornosti za ratna i poratna zlodjela u novije vrijeme se zloupotrebljava rezolucija Evropskog parlamenta o osudi i fašističke i svih drugih totalitarnih ideologija i režima koja se u lokalnim interpretacijama automatski primjenjuje i na jugoslovensko iskustvo koje je u svoje vrijeme uživalo uvažavanje i na Istoku i na Zapadu podijeljenog svijeta baš zbog nepristajanja na diktat iz Moskve.

Masovnost, i pozitivna energija, sarajevskog protesta protiv rehabilitacije ustaštva i fašizma značajna je i zato što je pokazala da ni sa prirodnim odlaskom sa životne scene generacije antifašista iz Drugog svjetskog rata u Sarajevu odrastaju i nove generacije odgajane u nepristajanju da se njihovom gradu u naknadnim interpretacija istorije lijepi i etiketa ustaštva.

Ali, nadvikivanje u krajnostima – fašizam ili antifašizam – zamagljuje duboko antibosansku dimenziju ove generalne probe konačnog rasturanja Bosne i Hercegovine. Simptomatično je kako se u osudi protesta povodom mise javljaju prvaci bošnjačke mladeži koji organizatorima protesta pripisuju "neokomunističku" i "jugonostalgičarsku" inspiraciju sve do paranoičnog predskazanja da – nošenjem simbola "države koje više nema" – trasiraju put "novog genocida nad Bošnjacima".

Ostrašćeni pozivi da se učesnici sarajevskog protesta "procesuiraju" za nepoštovanje zdravstvenih ograničenja, obaveznog nošenja maski i održavanje bezbjednog "društvenog razmaka", sračunati su da prikriju pred javnošću stvarne razloge međusobnog razumijevanja i podrške ekstremnih krila sva tri "konstitutivna naroda": u saglasnosti još od početaka nacionalnog političkog organizovanja oko ideje da "svako okopava svoju baštu" i da u Bosni i Hercegovini "ni paradajz više neće biti crven" došlo se do uzajamne saglasnosti da, recimo u Federaciji, jedni mogu da slave heroje međunarodno osuđenog udruženog zločinačkog poduhvata i zvanično zagovaraju oživljavanje zločinačke "Herceg-Bosne" a drugi da ideju tolerancije u multietničkom Sarajevu kompromituju imenovanjem ulica, trgova i škola po Bošnjacima koji su bili istaknuti pripadnici i propagandisti ustaškog pokreta.

Međusobnom saglasnošću povodom "blajburške mise" u Sarajevu i jedni i drugi u ozbiljnim međunarodnim analizama gube moralni kredibilitet da se predstavljaju kao sljedbenici ili čak promotori "europskih vrijednosti".

Tekst "Lažni promotori 'europskih vrijednosti'", autor Kemal Kurspahić, objavljen je 22. maja 2020. godine na portalu Radio Slobodna Evropa.

(Mišljenja izrečena u komentaru ne odražavaju nužno stavove RSE)