Adis Nadarević: Švedski model i štokholmski sindrom

Tako su građani Bosne i Hercegovine došli u situaciju da za svoje ponašanje tokom prvog vala budu pohvaljeni od strane vlasti koje im nisu ostavile nikakvog drugog izbora nego da istraumirani ostanu u svojim domovima i da strahuju kako od pandemije tako i od života poslije nje, znajući da će ekonomski teret krize prije ili kasnije morati podnijeti sami. No, nije da su te pohvale nezaslužene – građani su se stvarno pridržavali mjera i isključivo je njihova zasluga što je prvi val pandemije u BiH prošao relativno dobro, ako je uopšte i prošao

AUTOR: Adis Nadarević
OBJAVLJENO: 19.06.20 u 16:42
https://bit.ly/37KvP8y
Ministar bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska Alen Šeranić izjavio je u utorak kako je virus Covid-19 i dalje prisutan, i kako će ga biti i na jesen. On je apelovao na građane da se pridržavaju propisanih mjera za pojedince, ali ponovno uvođenje mjera kakve su bile na snazi u martu, aprilu i maju nije spominjao.

Premijer drugog bh. entiteta, Federacije Bosne i Hercegovine, Fadil Novalić je dan prije toga rekao kako u slučaju drugog vala koronavirusa neće biti restriktivnih mjera u smislu privredne blokade i zatvaranja. Sve u svemu, nakon tri mjeseca policijskog časa, zabrana izlazaka za djecu i starije osobe, striktnih zabrana značajnijih ekonomskih i društvenih aktivnosti, i drugih mjera koje su stvorile atmosferu opšte psihoze i tihe panike te upropastile ekonomiju, čini se kako je virus još uvijek tu a sve što bh. vlasti mogu priuštiti jeste takozvani švedski model u kojem nema snažnih formalnih restrikcija nego se igra na kartu odgovornosti građana.

„Građani su se pokazali odgovorni i disciplinovani u prvom valu,“ kazao je Novalić, premijer FBiH duboko kompromitiran u aferi sa nabavkom kineskih respiratora koji su plaćeni višestruko iznad tržišne vrijednosti i uvezeni na sumnjiv način preko firme koja se bavi poljoprivredom. Ništa manje sklone korištenju pandemije kao zavjese za kriminalne radnje nisu bile ni vlasti RS, budući da tamošnja opozicija izvlači dokaze o mućkama u vezi nabavke respiratora i spominje cifre koje možda i nadilaze obim respiratornog kriminala u Federaciji.

Tako su građani Bosne i Hercegovine došli u situaciju da za svoje ponašanje tokom prvog vala budu pohvaljeni od strane vlasti koje im nisu ostavile nikakvog drugog izbora nego da istraumirani ostanu u svojim domovima i da strahuju kako od pandemije tako i od života poslije nje, znajući da će ekonomski teret krize prije ili kasnije morati podnijeti sami. No, nije da su te pohvale nezaslužene – građani su se stvarno pridržavali mjera i isključivo je njihova zasluga što je prvi val pandemije u BiH prošao relativno dobro, ako je uopšte i prošao.

Trenutno stanje je takvo da prosječan broj novih slučajeva zaraze virusom Covid-19 u posljednjih sedam dana iznosi 48 slučajeva dnevno. U datumski istoj sedmici u maju (10. maj – 16. maj) bilo ih je 26 dnevno, a u odgovarajućoj sedmici u aprilu bilježeno je prosječno 40 slučajeva novooboljelih dnevno. Dodamo li tome da u BiH u momentu nastanka ovog teksta imaju 772 aktivna slučaja i da je zabilježeno 163 smrti povezanih sa koronavirusom, to na ukupan broj od 3,076 oboljelih daje procenat tzv. zatvorenih slučajeva od svega 75 posto.

Poređenja radi, države u kojima se smatra da je prvi val pandemije prošao poput Austrije i Njemačke imaju postotak zatvorenih slučajeva od 97,5 i 96,7 posto* – respektivno – a čak i Italija koja se uzimala za primjer lošeg upravljanja krizom ima 89% zatvorenih slučajeva. Bosna i Hercegovina se po ovim parametrima može porediti tek sa Španijom koja je po ovom parametru na nivou od 76,7% i jasno je da epidemiološka slika u BiH trenutno nije nimalo bolja nego u aprilu ili maju, sa izvjesnom tendencijom daljeg pogoršanja koje se u javnosti pripisuje neodgovornom ponašanju pojedinaca i „uvozu“ novih slučajeva iz inostranstva.

Postaje prilično jasno kako su restriktivne mjere koje su stihijski uvođene a potom jednako tako stihijski i bez ikakvog plana ukidane, imale za cilj isključivo zaštitu nespremnog i nekoordinisanog sistema od kolapsa. Tako je uveden policijski sat za kojeg su i oni koji su ga uveli priznali kako nije riječ o epidemiološkoj nego o sigurnosnoj mjeri, a uvedena je i potpuno besmislena mjera zabrane kretanja djeci i starijima koju je naknadno Ustavni sud ocijenio kao protivustavno kršenje ljudskih prava.

Interesantno je da je zabrana kretanja maloljetnicima bila na snazi samo u entitetu FBiH, dok RS nije uvodila takvu mjeru što je dovodilo do paradoksalnih i grotesknih situacija da su u određenim dijelovima Sarajeva kroz koje prolazi linija međuentitetskog razgraničenja doslovno susjedne ulice imale potpuno drugačije mjere zabrane! Inače, ovakvu zabranu za maloljetnike je, prema dostupnim podacima imao još samo Azerbejdžan na osnovu nekog starog zakona iz doba SSSR pa se postavlja pitanje – s kim su to mjere borbe protiv koronavirusa usklađivali nadležni u BiH?

Hrvatska, sa kojom BiH dijeli skoro hiljadu kilometara granice je imala posve drugačiji pristup, sa ograničenim i privremenim zabranama u žarištima zaraze koje su planski i sistematski uvođene i ukidane. Zemlje u kojima živi i radi najveći broj Bosanaca i Hercegovaca u dijaspori kao što su Slovenija, Austrija i Njemačka su se takođe opredijelili za blaže restrikcije i sasvim je opravdano pitati zašto Bosna i Hercegovina nije u borbi sa pandemijom koronavirusa pratila ove zemlje na koje je upućena i demografskim kretanjima i ekonomskim vezama? Da li su nadležni u BiH imalo razmišljali i o periodu otvaranja koji će doći nakon pandemije i zbog kojeg će njihovim građanima, na primjer, biti nemoguć ulazak u Austriju bez karantina ili skupog testa?

Bosna i Hercegovina se u upravljanju korona-krizom nije usklađivala sa zemljama na koje bi se trebalo ugledati, i sad imamo situaciju u kojoj je ekonomija teško pogođena tromjesečnom paralizom, otvaranje zemlje i usklađivanje sa susjedstvom je otežano, epidemiološka slika nije ništa bolja nego u prethodnim mjesecima a sve što vlasti ove zemlje mogu priuštiti u nastavku pandemije jeste famozni švedski model, i to otvoreno govore bez imalo stida i kajanja za sve promašaje koji su učinjeni u posljednjih tri ili četiri mjeseca.

Možda najgore u svemu jesu reakcije u javnosti u kojima se za eskalaciju zaraze nakon ukidanja restrikcija krive isključivo građani i njihovo „neodgovorno ponašanje“, te „povećano kretanje bez potrebe“. Prebacivanje krivice za sve loše u državi na narod je već postalo opšte mjesto javnog diskursa u BiH ali je potreban stvarno visok nivo drskosti da se ljude koji su bili zatvoreni tri mjeseca okrivljuje za to što ponovo koriste svoju slobodu i to uz veći nivo odgovornosti od one koju su pokazali oni koji trebaju brinuti o njima.

A, sudeći po reakcijama na društvenim medijima, i sami građani kao da su jedva čekali da sebe okrive za pogoršanje situacije i rečenicama poput „eto kakvi smo, daš nam malo slobode i odmah napravimo problem“ ili „nismo mi normalan narod“ dadnu vlastima alibi za sve dosadašnje greške i izgovor za svako loše postupanje u budućnosti. Štokholmski sindrom već odavno imamo, valjda nam zato ni švedski model neće teško pasti.

*Korišteni su podaci sa sajta https://www.worldometers.info

Tekst "Švedski model i štokholmski sindrom", autor Adis Nadarević, objavljen je na portalu Remarker, 17. juni 2020. godine.

Tekst je dostupan i na engleskom jeziku i deo je zajedničkog projekta razmene sa portalom sbunker.net iz Prištine.
Pročitajte i verziju na albanskom jeziku na sajtu Sbunkera.