Kemal Kurspahić: Četvrt vijeka kasnije - Dejton I ili II

Što se „svijeta“ tiče, vrijeme je za stabilizaciju, a ne nove napetosti na Balkanu

AUTOR: Kemal Kurspahić
OBJAVLJENO: 26.09.20 u 14:26
https://bit.ly/3idPbGV
S približavanjem 25. godišnjice Dejtonskog sporazuma kojim je okončan troipogodišnji rat u Bosni i Hercegovini – postignutog 1. novembra 1995. – sve je raširenije uvjerenje među njegovim međunarodnim sponzorima kako Dejton jeste zaustavio ubijanje, ali i da je nametnuo ustavna ograničenja funkcionalnosti bosanske države. U samoj Bosni i Hercegovini dramatično su podijeljena mišljenja o tome treba li – i u kojem smjeru – nakon četvrt vijeka mijenjati dejtonski ustav.

Šta žele partije konstitutivnih naroda?

Vodeće bošnjačke partije mahom su za neku vrstu „Dejtona II“ pod međunarodnim pokroviteljstvom: smatraju da su za ustavne nesavršenosti i ograničenja najodgovorniji stranci i da samo oni, pod američkim vodstvom, mogu posredovati u promjenama koje će omogućiti Bosni i Hercegovini da najzad počne ispunjavati obaveze iz svog strateškog euroatlantskog opredjeljenja. To među vodećim srpskim i hrvatskim strankama nailazi na odlučno protivljenje s optužbama kako Bošnjaci teže unitarizaciji i dominaciji.

Politički prvak bosanskih Srba, Milorad Dodik, protivi se bilo kakvom međunarodnom nadzoru nad ustavnim promjenama: optužuje strance da su njegovom entitetu oteli brojna dejtonska ovlaštenja, prenoseći ih na nivo države, i bez i najmanjih političkih ili diplomatskih obzira zahtijeva ukidanje ureda i ovlaštenja Visokog predstavnika i izbacivanje međunarodnih sudija iz Ustavnog suda optužujući ih za pristrasnost u korist Bošnjaka sve do optužbi za kriminal.

Vladajuća hrvatska partija provodi kampanju dokazivanja kako joj Bošnjaci u državno Predsjedništvo uporno biraju „svog čovjeka“ i nastoji – i uz pomoć diplomatije Hrvatske kao članice Evropske unije – da nametne izmjene izbornog zakona koje će onemogućiti da Hrvatima „drugi biraju predstavnike“ kao biti ili ne biti i same države s blokadom formiranja federalne vlade i ucjenama da će, ako ne bude kako oni traže, posegnuti za drugim rješenjima „uključujući i teritorijalna“.

Poruke iz Beograda i Zagreba

Nije nimalo slučajno da se s približavanjem 25. godišnjice Dejtona sve agresivnije potežu ideje teritorijalnog prekrajanja Bosne i Hercegovine u skladu s ratnim ciljevima srpskog i hrvatskog velikodržavlja.

Dodik je, nakon što je godinama navikavao i strane posmatrače i domaću javnost na skandalozne izjave i aktivnosti koje vrijeđaju suverenitet bosanske države i na otvoreno protivustavno djelovanje, u novije vrijeme počeo da gotovo svakodnevno propovijeda otcjepljenje Republike Srpske i njeno pridruženje Srbiji. U jednom od intervjua nakon susreta s američkim predstavnikom za Zapadni Balkan Metjuom (Matthew) Palmerom rekao je kako je postavio pitanje zašto se „u gotovo identičnoj situaciji“ Albancima na Kosovu dozvoljava samoopredjeljenje i državnost, a Srbima u Republici Srpskoj se ta prava uskraćuju. Palmer mu je odgovorio da su to dva neuporediva slučaja. „Naš stav je da su uporedivi i od tog upoređivanja nećemo odustati“, odgovorio je Dodik.

On je, za svoju kampanju za „samoopredjeljenje“, prošle nedjelje dobio i podršku zvaničnog Zagreba: bio je gost i predsjednika i premijera susjedne države da bi ih – kao predstavnik srpskog naroda a ne kao član državnog Predsjedništva – „obavijestio o situaciji u Bosni i Hercegovini“.

Iz Zagreba je, kao neka vrsta kompenzacije za „informativne razgovore“ s Dodikom, sličan poziv za posjetu upućen i „predstavniku bošnjačkog naroda“ – i za sada nije poznato kako će predsjednik SDA Bakir Izetbegović odgovoriti na taj poziv – ali njegov je biološki i politički prethodnik Alija Izetbegović pristao da bude uvučen u taj format „dogovaranja predstavnika naroda“, što je u znatnoj mjeri odredilo i tok i ishod mirovnih inicijativa devedesetih.

U „prve demokratske izbore“ 1990. godine ušao je u „partnerstvu narodnih stranaka“ koje se u raspadu Jugoslavije pokazalo i kao uvod u pokušaj etničke podjele Bosne i Hercegovine: politička vodstva bosanskih i Srba i Hrvata proglasila su vlastite države u državi, Republiku Srpsku i Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu, u skladu s dogovorima Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana iz Karađorđeva, a Izetbegović je – iako je tada bio izabrani predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine - pristajući da mu partneri u pregovorima budu Radovan Karadžić i Mate Boban umjesto Miloševića i Tuđmana, devalvirao i vlastitu poziciju za pregovaračkim stolom.

Sve više je doživljavan kao predstavnik svog, muslimanskog pa bošnjačkog naroda, a sve manje kao predsjednik države. Pri tome je svaka nova mapa ponuđena u pregovorima poticala nove talase „etničkog čišćenja“ kako bi se na terenu „implementirali“ još nepostignuti dogovori.

Ko je zaustavio rat?

Tek Dejton je potvrdio ono što je bilo očito od samog početka ubijanja Bosne i Hercegovine.

Rat su mogli da zaustave samo oni koji su ga inspirisali i počeli; Milošević i Tuđman, a ne lokalni izvođači njihovih projekata koji su na kraju i osuđeni za udruženi zločinački poduhvat i genocid.

Ne treba da čudi da sljedbenici „teritorijalizacije jednakopravnosti“ sve nervoznije reaguju na poruke iz međunarodnih centara kako je Dejton odslužio misiju obustave rata i kako je vrijeme za njegovu dogradnju. Što se „svijeta“ tiče, vrijeme je za stabilizaciju, a ne nove napetosti na Balkanu, iako nema i pouzdanih znakova sazivanja Dejtona II.

Tekst "Četvrt vijeka kasnije - Dejton I ili II", autor Kemal Kurspahić, objavljen je na portalu Radio Slobodna Evropa, 25. septembar 2020. godine.

Specijal RSE: Tajne Dejtona


(Mišljenja izrečena u komentaru ne odražavaju nužno stavove RSE)