100 godina od rođenja Zulfikara Zuke Džumhura: Moramo ponovo učiti hodati

Prije 100 godina rođen je Zuko Džumhur. Na granicama koje je pješice prelazio danas su postavljene bodljikave žice. Stranci se nepovjerljivo gledaju, iznenadni gosti ne puštaju se u kuće. Neke od zemalja koje je obišao kao hodoljubac opustošene su ratom, a prelijepi mladići i djevojke “čije oči osvjetljavaju noći”, danas su migranti

AUTOR: Selvedin Avdić
OBJAVLJENO: 26.09.20 u 15:56
https://bit.ly/3mUcitp
Volio bih ponovo naučiti hodati, ovaj put kao Zuko Džumhur. 

Njegov hod podsjeća na golubiji, skakutav je i isprekidan – da bi se osmotrio novi prostor osvojen nakon nekoliko koraka. Ako naučim hodati i gledati kao on, manje ću teturati, jasnije ću vidjeti. 

Takav je plan.    

... 

Piše Selvedin Avdić za Žurnal.info

Danas je moderno biti učitelj. Ali, ne onaj koji podučava pravopis ili matematičke operacije, takvi imaju male plate. Ovi današnji imaju mnogo veće ambicije, žele biti “treneri” kompletnog života, gurui opšte prakse. Štampaju brošure sa uputstvima životarenja od bešike do groba, savjetuju na koju stranu da okrenemo krevet, koji smuti će nam produžiti život, kakav trik će osvježiti ljubavni odnos, koji citat pomaže da se preboli tragedija. Knjižice nude precizan metod, neke čak i naučna istraživanja, ali bez obzira na to, meni nisu uvjerljive. 

S druge strane, slatkorječivom Zuki Džumhuru sve živo vjerujem. Ima vrsnijih pisaca od njega, ima vještijih pripovjedača i virtuoznijih crtača ali, što se mene tiče, nema niti jednog koji istom jačinom prenosi životnu radost. 

Volim slušati i čitati priče o njegovom hedonizmu - kako je slušao muziku koju stvara potok i mijenjao je pomjeranjem kamenčića, da je volio sjediti u hladovini vinove loze, piti vino nastalo od njenog grožđa i meziti dolme smotane od lišća, da nije akšamlučio prije akšama, da mu je džemper pristajao elegantno kao smoking, da je mjerio korake… Možda su neke anegdote izmišljene pa samo pripisane  Džumhuru, kao što su Hajjamu zbog vlastitog kukavičluka pripisivali rubaije koje nije napisao, ali meni to nije važno, zato što mu one dobro pristaju.

Knjige Zuke Džumhura čitam kao upute za život. Da bismo upute slijedili kako treba, moramo prvo naučiti hodati i gledati kao Zuko Džumhur.  Kao što rekoh, on je hodao kao golub, skakutavo i isprekidano – da bi se osmotrio novi prostor osvojen nakon nekoliko koraka. Nije to bio kolebljiv hod, samo pažljiv i oprezan, uvijek spreman da brzo reaguje na detalj i uživa u sitnici, jednoj riječi koja je Džumhuru bila dovoljna da uljepša dan. 

Golubijim hodom obišao je veliki komad svijeta, ispod sunca koje se “razbilo kao žumance”, ili ispod zvijezda “toplih kao pilići”, ili mjeseca koji “cijele noći kunja povrh bijelih minareta kao iznad ogromnih zašiljenih olovaka kojima su davno pomrli anđeli ispisivali po nebu grijehove trećerazrednih smrtnika”, kroz kedrove “lijepe kao posljednja družina hajduka”, preko pustinja “čemernih kao duša maloumnika”, pored rijeke koja se ne “uliva u obično more, nego pravo u istoriju”,  do “Kit Kat” kabarea u kojem nastupa zvijezda sa Majorke, senjorita Končita del Monte Grande ili do doma staroga majstora don Dominikosa pod čijim krovom sanja Šagalove svirače, dok “april tiho umire u berberskim ogledalima i vlažnim olucima smeđih straćara, ugašen prosjačkim dlanovima u dnu aščiskog lonca” a “sve pjesme od Bagdada do Gradiške liče na kuknjavu”. Tako je svijet razgledao Zuko Džumhur...

Obišao je mnoga egzotična, daleka, mjesta, velike gradove i najmanja sela… ali svako je činio svojim, po njegovoj mjeri -  neobičnim, čudesnim, uzbudljivim. Istanbul je po potrebi sažimao na veličinu sokaka, a Travnik proširivao dokle god mu zatreba. 
...

Na kanalu youtube može se pogledati Džumhurova reportaža o Travniku. 

Šta sam vidio? 

Na početku emisije, naš vodič, zavaljen u saonice obećava da će sve riječi vaditi iz crne i crvene torbe, imajući na umu staru perzijsku mudrost: “Čovječe, gospodar si svoje riječi dok je ne izgovoriš. Čim si je izustio ti si njen rob”. Dakle, upozoreni smo da pažljivo slušamo svaku riječ, što obično podrazumijeva da tražimo skrivena značenja, nekakve upute. Sjedimo ispred ekrana i koncentrisano čekamo riječi iz crne i crvene torbe. Ali, ne dočekamo bogznašta, nema zamršenih metafora, niti prigodnih citata. 

Šta se dešava? 

Mirza Idrizović snima vatrogasnu pumpu a Zuko mirno sjedi kod fotografa dok nama prepušta da slušamo limenu muziku. Onda šeta gradom uz sevdalinku “Što li mi se Travnik zamaglio”. Pokazuje tvrđavu u kojoj su vojnici ludili od masturbacije i dosade, pa nam ispriča priču o vezirskom panteru koji je iz Afganistana došao u Travnik da bi “pogubio zube, prestao da jede, propio se, olinjao i odapeo, za plotom vezirskog konaka, neslavno i sramno...” Panter.

Šta sam naučio?

Nema mnogo u tih dvadesetak minuta, ali ima dovoljno da, od kako sam vidio Zuku kako hoda Travnikom, taj grad sasvim drugačije doživljavam.

...

Skender Kulenović posvetio je jednu pjesmu Zuki Džumhuru.
 
PUTNIK

Zuki Džumhuru predgovor putopisu
 
Bio je jedan putnik s okom – soko i sova,
s rukom što naslika šta đavolu vidi duša.
S dušom bez koje bi nastala vječita suša,
s glavom što kuću hoće da sagradi s krova.
 
Kamena nije imao, a gradio je kule.
Krenuo je da vidi kakav je kod drugih pako,
i je li raj drugih kao kod nas ovako,
mudrace da vidi što mole i one što na boga hule.
 
Mislio je: ako ja sve ne stvorim u riječ i sliku,
ništa se nikad neće vidjeti na vidiku,
- teftere moj dragi, primi moj vjerni trag.
 
Putuje još. Obići će sve ovog svijeta ćabe.
Hoće l od ikojeg cara il koje barabe
donijeti putničku miso ikom pred truli prag? 
...

Da li su prošla vremena Zuke Džumhura? 

Na granicama koje je on pješice prelazio danas su postavljene bodljikave žice. Stranci se nepovjerljivo gledaju, iznenadni gosti ne puštaju se u kuće. Neke od zemalja koje je obišao kao hodoljubac opustošene su ratom, a prelijepi mladići i djevojke “čije oči osvjetljavaju noći”, danas su migranti. Virus je dodatno produbio nepovjerljivost između ljudi. Svaki dodir, ma koliko bio nježan, može biti opasan. Kao da se sve prozlilo, uvuklo u sebe i odatle reži.

Svijet ponovo doživljava veliku mijenu i Zuko Džumhur je otišao prije nego što joj je svjedočio.
Ako bismo se požalili Zuki kako je danas teško uživati u životu, da svijet nije onakav kakvog ga je napustio, mislim da bi samo odmahnuo rukom. U crnom džemperu koji mu pristaje kao smoking, golubijim hodom odgegao bi iza ugla, privučen nekom muzikom, rijetko izgovaranom riječi ili zavjesom na prozoru. Ne mogu znati da li sam u pravu, da li bi on baš tako učinio ali vjerujem u to. Jer, Zuko Džumhur je bio čista životna radost, “s dušom bez koje bi nastala vječita suša, s glavom što kuću hoće da sagradi s krova.”  

A mi, koji smo ostali? Mi moramo ponovo učiti hodati.

Tekst "Da li je prošlo vrijeme Zuke Džumhura: Moramo ponovo učiti hodati", autor Selvedin Avdić, objavljen je na portalu Žurnal.info, 24. septembar 2020. godine

Preporučujemo:

Zuko Džumhur - učenjak, boem, najveća skitnica Jugoslavije

Tako je govorio Zuko Džumhur

Hodoljublja - Zuko Džumhur