Marinko Čulić: Građanski rat u SDP-u

I što dobivaš kada podvučeš crtu? Pa dobivaš da je HDZ, sveukupno uzevši, desno krilo SDP-a, a da je SDP lijevo krilo HDZ-a. To znači da je kapitalistička matrica u Hrvatskoj zaštićena kao lički medvjed i na prvi pogled sasvim se uklapa u poznate izjave s više strana da je lakše zamisliti propast svijeta nego propast kapitalizma.

AUTOR: Marinko Čulić
OBJAVLJENO: 21.10.20 u 18:18
https://bit.ly/37r1opF
Vraški je zanimljiva i komplicirana povijest jugoslavenskog građanskog rata ranih devedesetih. Najprije, zašto građanskog rata? Pa ponajviše zato što su zaraćene strane u početku imale osobne dokumente, uključujući pasoše, koje im je izdala ista državna vlast, što samo po sebi znači da pojmovi ‘agresija’ i ‘obrambeni rat’ slabo drže vodu, iako ne želim reći da je uopće ne drže.

Ima tu, međutim, nešto što sasvim izmiče javnoj pažnji. A to je da je taj jugoslavenski građanski rat imao i svoje nacionalne ‘podratove’, i to i u Srbiji (likvidacija Ivana Stambolića), a u Hrvatskoj možda još i više (likvidacija probosanskih lidera HSP-a). Tko zna bi li ratna povijest devedesetih izgledala kako je izgledala da toga nije bilo, ali pustimo sada to. Umjesto toga, nameću nam se dvije zanimljivosti u vezi držanja SDP-a u devedesetima.

Prvo, ta stranka nikada nije sudjelovala u tim džepnim građanskim ratovima. Iako je Račan nakon poznatog okupljanja HDZ-ovih jastrebova u Lisinskom proglasio HDZ ‘strankom opasnih namjera’, njegov odnos s Tuđmanom bio je vrlo umjeren, zapravo partnerski. Trebali su jedan drugome. Tuđman je htio da uz sebe ima makar i mrvice nekadašnje komunističke ljevice, kako se u inozemstvu ne bi pomislilo da stvara novu NDH.

Račan je, opet, bio žarko zainteresiran da se SDP ne doživi kao ekstenziju starokomunističkih dogmatika, pa je sigurno zahvaljujući i tome puno SDP-ovaca, uključujući i danas eminentne pripadnike stranačkog vrha, ušlo u redove hrvatskih oružanih snaga. Uzvraćeno mu je istom mjerom.

Tuđman je puno više cijenio Račana od etabliranih heroja nacionalnog pokreta iz prijašnjeg režima, Savke, Mike, Budiše i Čička, što je išlo sve dotle da se ozbiljno spekulira kako je Račanovu stranku nevidljivom rukom pogurnuo 1992. da na jedvite jade pređe izborni prag i ostane parlamentarna stranka.

Sve to, ponavljam, zato što su bivši, reformirani hrvatski komunisti odbili sudjelovati u unutrašnjim građanskim ratovima kojih je bilo drugdje u regiji, pa i u samoj Hrvatskoj.

Ali sada slijedi druga spomenuta zanimljivost, koju je nemoguće odvojiti od prve. Danas se naime mali građanski rat događa u samome SDP-u.

Peđa Grbin premoćno je pobijedio na unutarstranačkim izborima Bernardićevog liblinga Željka Kolara, čak se ne sjećam da je itko prije njega pokazao toliku premoć. Ali, vidi vraga, odmah poslije toga SDP-ovci u Saboru jednako su premoćno odbili sve njegove kandidate za funkcije u državnom parlamentu.

Dakle, svojevrsni građanski rat, koji je SDP izbjegao devedesetih zbog, recimo to tako, kalkulantskih razloga, odjednom se pojavio u samoj toj stranci. Ima li to veze jedno s drugim? Pa rekao bih da itekako ima.

Kada sam ranih devedesetih radio intervju s Račanom, bilo mi je glupo ne postaviti mu logično pitanje zašto SDP više nije proradnička, nego više prorežimska stranka, a on mi je, pristojan kakav je bio, odgovorio da je takvo vrijeme i da ću već na idućem intervjuu gledati drukčiju sliku.

Ali drukčije slike nije bilo, jer se više nije odazivao na nove pozive za intervju, štoviše, prestao me i pozdravljati kada bismo se sreli na hodnicima na Iblerovom trgu, gdje su tada zajedničku zgradu dijelili SDP i tadašnja moja redakcija. Dobro, rekoh, valjda taj socijaldemokratski patrijarh zna nešto što ja ne znam, i to se nekoliko godina kasnije pokazalo, barem na prvi pogled, istinitim.

Račan je prvi put doveo SDP na vlast, ali ne zato što je pokazao tu navodno ‘novu sliku’ koju mi je obećao, nego naprosto zato što se urušila slika Tuđmanovog državotvornog režima, s kojim se on očito politički i intimno pobratimio. Tuđman je mrtav, živio Tuđman.

Dobro, postoji li tu ipak neko igleno uho kroz koje se provukla poneka zaslugica Ivice Račana?

O da, postoji. I danas se kroz mnoge trublje slavi njegovo približavanje Evropi, ali herojem evropeizacije ipak ga se malo tko usudi proglasiti. Tu mu je igračku oteo iz ruku HDZ, najprije preko Sanadera, što je trajalo dok se nije otkrilo da ima previše ljepljive prste, a onda i Plenkovića, koji je dovoljno mudar, usto i kadrovski skopčan s vrhom EU-a, da mu se takve pretežno traljave i amaterske otimačine ne pripišu. Ali nije ni dovoljno kuražan da stane na kraj tim drpačinama, koje nisu dio nikakvih grijehova DORH-a, MUP-a i ostalih, iako jesu i to, nego naprosto danak koji naplaćuje ova vrsta raspojasanog kapitalizma (i to ne samo kod nas, do prije nekog vremena nije se moglo ni zamisliti da glavna njemačka državna banka trguje mafijaškim novcem, a sada ništa ne treba zamišljati jer baš je tako).

I što dobivaš kada podvučeš crtu? Ništa. Ili, hajde da to ništa pretvoriš u nešto, dobivaš to da je HDZ preuzeo od SDP-a ideju evropeizacije, ali tek nakon što je ovaj drugi preuzeo od njega ideju spomenutog raspojasanog kapitalizma (novom predsjedniku SDP-a Peđi Grbinu doslovce je pred nosom nestao Uljanik, ali nikada ga nismo čuli da je to možda rezultat toga što su velike evropske brodograđevne barakude namjerno uništile ovo nekada svjetski elitno pulsko brodogradilište).

I što na kraju dobivaš? Pa dobivaš da je HDZ, sveukupno uzevši, desno krilo SDP-a, a da je SDP lijevo krilo HDZ-a.

To znači da je kapitalistička matrica u Hrvatskoj zaštićena kao lički medvjed i na prvi pogled sasvim se uklapa u poznate izjave s više strana da je lakše zamisliti propast svijeta nego propast kapitalizma.

Dobro, nemam letački aparat da se vinem u ta svemirski visoka pitanja, pa ću ostati na tvrdom hrvatskom tlu. Jer kako je onda moguće da socijalistička ideja puno bolje stoji u današnjim utvrdama kapitalističkog svijeta (SAD, Velika Britanija, Njemačka) nego u nekadašnjim državama ex-Jugoslavije, koje su prednjačile baš u otvaranju tih novih socijalističkih vidika?

Pa jednostavno tako što su ti vidici u posljednja tri desetljeća ugašeni kao voštanice na laganom vjetru, i tu nikakva promjena nije na pomolu. Hrvatska (jugoslavenska) ljevica nekada je bila tvornica novih ideja, što i jeste u opisu posla svakog autentičnog socijalističkog pokreta, ali sada ta tvornica sliči na bršljanom obraslu ruinu od koje se više ništa ne očekuje. Ipak, vidi vraga, upravo uživo gledamo pravi mali građanski rat između pretendenata na vođenje te tvornice, koji se žilavo trse dokazati da među njima postoje bitne razlike, mada ih ni oni sami ne vide.

Evo, recite mi, koja je makar i mikroskopski vidljiva crta koja razdvaja Grbina, Bernardića i Kolara (Milanović je posebna priča, ništa bolja, ali traži zaseban tekst)?

Nema je. Kod svih njih vidiš malo folklornog antifašizma, mrvu-dvije zazivanja socijalno pravednije države. To je sve. I zato se posljednjih tjedana uskipjelo pitanje tko će preuzeti vodstvo SDP-a hladi na banalnoj činjenici da to nije bitno. Baš nimalo bitno.

Tekst "Građanski rat u SDP-u", autor Marinko Čulić, objavljen je na portalu Novosti, 16. listopada 2020. godine