Boris Dežulović: Dućan-kafić, kafić-dućan

Ne nadate se valjda još uvijek švicarskoj Hrvatskoj? – trideset godina otkako su stavili hrvatsku pušku o hrvatsko rame, pa nabili hrvatsku lisnicu u hrvatski džep, a hrvatsku glavu u hrvatsko dupe, Hrvati su ispali nacija konobara i prodavačica što služe državne činovnike i u poslijepodnevnoj smjeni piju i kupuju, te alkoholičara i šopingholičarki što u prijepodnevnoj smjeni konobare i prodaju služeći državne činovnike.

AUTOR: Boris Dežulović
OBJAVLJENO: 26.10.20 u 14:28
https://bit.ly/3kw6EMy
Pandemija koronavirusa bacila je svijet na koljena, cijelu je svjetsku ekonomiju sažvakala ispljunuvši joj koščice uz cestu, ne bi ih onako forenzički temeljito obradio ni Treći svjetski rat, kad bi za njim uopće bilo ikakve potrebe.

Prekaljeni ekonomisti, mešetari, kalkulanti i sveučilišni profesori unose u računala glavnice i kamate, burzovne indekse, fiskalne ulaze, varijable industrijskog rasta, bruto društvene proizvode, recesijske postotke, epidemiološke statistike i stope mortaliteta, pa – sve čvrsto u desnoj ruci stiskajući dršku revolvera s jednim metkom u cijevi – kažiprstom lijeve ruke, oprezno kao da je nuklearna bomba, pritišću ‘enter’.

I cijelu vječnost onda čekaju da kompjuter, što odbrojava zlokobnim kapanjem znoja po tastaturi, izbaci grafiku s ekonomskim projekcijama za sljedeću godinu.

U veličanstvenim oblacima prašine urušavaju se tako cijele goleme svjetske ekonomije, stoljetni čelični kapitalistički poredak – postavljen u čvrsti križ na osovinama između bogatog sjevera i siromašnog juga, te razvijenog zapada i nerazvijenog istoka – cvili, trese se, raspada i preslaže resetiran povijesnom pandemijskom karantenom.

Užasnuti svijet dežura kraj mobitela i strepi od onog ‘lanca nesreće’, generičkog kratkog SMS-a kojim će ga poslodavac obavijestiti kako zbog Ove Situacije, nažalost, zatvara svoj pogon u predgrađu, pa zahvaljuje svojim odanim radnicima i želi im svu sreću u ostatku njihova bijednog, malog života: pred očima nam propada tradicionalna dvadesetovjekovna ekonomija, propada klasična proizvodnja, propada brodogradnja, propada autoindustrija, propada avioindustrija, propada turizam, sve propada, pa drugačije nije moglo, trebalo ni smjelo biti ni u maloj Republici Hrvatskoj.

Zumira čovjek onda tu malu tamnocrvenu mrlju na epidemiološkoj karti svijeta da vidi kako se Hrvati nose s pandemijskim ekonomskim armagedonom, i što vidi, što čuje? Vidi i čuje kako za neizbježan kolaps nacionalne ekonomije zbog oštrih protupandemijskih mjera Vladu prozivaju i optužuju više ili manje samo – trgovci dizajnerske konfekcije i vlasnici kafića.

Onaj strašni SMS od poslodavca – kako zbog Ove Situacije, nažalost, mora zatvoriti vrata, sve zahvaljujući svojim odanim radnicima i želeći im svu sreću u ostatku njihova bijednog, malog života – koji u ostatku okuženog svijeta čekaju prestravljeni građevinari, brodograditelji, inženjerke, profesorice klavira i piloti na transkontinentalnim letovima, u Hrvatskoj, eto, s rukom na dršci revolvera s jednim metkom u cijevi čekaju sezonski konobari i prodavačice na mjesečnim ugovorima.

Mjesecima već, sve od početka pandemije – nakratko utišani tek za onih mjesec i pol kakve-takve turističke sezone – u Republici Hrvatskoj traju tako ulične borbe trgovaca i ugostitelja s jakim Vladinim snagama. Nacija bez daha prati mirovne pregovore resornih ministara s vlasnicima zagrebačkih i splitskih kafića, zbrajaju se minusi od skraćivanja radnog vremena i zabrane rada nedjeljom, ekonomisti šalju očajničke apele ilustrirane power-point prezentacijama sa simuliranim bruto društvenim proizvodom sa ili bez restorana i butika u trgovačkim centrima, računa se jesu li veći ljudski gubici pod koronavirusom ili materijalni gubici ugostitelja pod lockdownom, i jesu li u karanteni veći dobici online trgovaca ili gubici tradicionalne maloprodaje: pravi pravcati građanski ekonomski rat, ukratko, bjesni Lijepom Našom zbog ograničavanja rada fast-foodova, kvartovskih buffeta i butika s pretposljednjom vijetnamskom modom.

Već pola godine, sve otkako je koronavirus prošao kroz carinsku i pasošku kontrolu na Plesu, ni o čemu drugom ne čitamo nego o ugostiteljskoj i trgovačkoj apokalipsi u Hrvatskoj, o mjerama za spas ugostiteljstva, koje s povezanim djelatnostima, kako smo saznali, generira tri stotine pedeset tisuća radnih mjesta, i mjerama za spas trgovine koja s dvjesto hiljada zaposlenih žena, i to smo saznali, generira deset posto hrvatskog bruto društvenog proizvoda.

Ništa drugo tako Hrvate ne zanima nego moraju li s maskom u gostionice i kafiće, dokad kafići uopće smiju raditi, hoće li moći raditi oni bez štekata, koliko će ljudi moći odjedanput u dućan, što će biti s malim prodavaonicama i hoće li trgovački centri uopće raditi nedjeljom. Gdje će dakle Hrvati piti dok su im žene u šopingu, i gdje će Hrvatice kupovati dok im muževi piju u kafiću.

Cijela jedna razmjerno ozbiljna država – redovna članica Ujedinjenih naroda, NATO-a i Europske unije, te viceprvak svijeta u nogometu – našla se pred sasvim izvjesnim bankrotom zato što je onemogućen normalan rad dućana i kafića.

Dok nakon klimatskih promjena, globalne financijske krize i međunarodnog terorizma svijetom u zoru trećeg milenija nije protutnjao i četvrti Jahač apokalipse, onaj strašni kostur u dronjcima zaštitnog skafandera, nismo zapravo ni bili svjesni svoje mjere: Republika Hrvatska, danas to znamo, država je trgovačkih centara s bogatom ponudom maski za mobitele i urbanih špelunki s bogatom ponudom Karlovačkog i Ožujskog piva.

Ništa više, ništa bolje, ništa drugo.

Što bi rekao Ekrem Jevrić Gospoda: dućan-kafić, kafić-dućan. I još eventualno Vladin Ured za koordinaciju sustava procjene učinka propisa.

Ničeg u toj slavnoj tisućljetnoj Republici nema – ili barem ničeg drugog vrijednog novinskih naslova, javnog užasa, dječjih suza, očajničkih apela i onog metka u cijevi revolvera – osim fensi barova i šmensi dućana. Sva hrvatska ekonomija stala je na koncu u jedan tanki espresso za onog nesretnika što u kockastom dresu na terasi trgovačkog centra čita raskupusana 24sata i čeka da mu se pojavi žena s papirnatom vrećom pizdarija na sezonskom sniženju.

Stane li ta neobična vrsta života, zatvore li zbog pandemije koronavirusa svoja vrata barovi, pubovi, kiosci s podgrijanim pizzetama, jeftini dućani i konfekcijski butici sve po zarez devedeset devet, stat će po prilici i cijela ona, kako se zove, javna potrošnja.

U veličanstvenom oblaku prašine urušit će se potom ukupna hrvatska ekonomija, raspast će se trideset godina star tisućljetni čelični kapitalistički poredak na osovini između državnog budžeta i uslužne industrije, toliko i toliko milijardi kuna narast će minus u proračunu, toliko i toliko desetaka tisuća ljudi ostat će bez posla, toliko i toliko stotina tisuća njih otići će u ekonomsku emigraciju, toliko i toliko milijuna Hrvata bit će siromašno i gladno, a onda – barem koliko sam ja shvatio kompliciranu hrvatsku ekonomiju – tko će trošiti u kafićima i dućanima?

Onaj usamljeni Jahač u dronjcima skafandera uzeo nam je tako točnu mjeru: na kraju svoje veličanstvene povijesti – a jasno vam je valjda da je ovo kraj, ne nadate se valjda još uvijek švicarskoj Hrvatskoj? – trideset godina otkako su stavili hrvatsku pušku o hrvatsko rame, pa nabili hrvatsku lisnicu u hrvatski džep, a hrvatsku glavu u hrvatsko dupe, Hrvati su ispali nacija konobara i prodavačica što služe državne činovnike i u poslijepodnevnoj smjeni piju i kupuju, te alkoholičara i šopingholičarki što u prijepodnevnoj smjeni konobare i prodaju služeći državne činovnike.

Plus Mate Rimac i ona dvojica što su čekajući žene u šoping-centru smislili nekakvu videoigru u kojoj žene kupuju po buticima dok su im muževi u kafiću – Fashion Queen se zove ta igrica, ili tako nekako – pa cijeli biznis onda prodali za hiljadu milijardi švedskih novaca.

A njih trojica, jebiga, ne piju.

Tekst "Dućan-kafić, kafić-dućan", autor Boris Dežulović, objavljen je na portalu Novosti, 22. listopad 2020. godine