Almir Muhamedbegović: Stoljeće rudničkih jama smrti

Žeđ za profitom i snaga vlasti uvijek su pobjeđivali nad pravom na human rad, bez obzira da li je vlast bila careva, kraljeva, "narodna" socijalistička ili današnja "demokratsko-postprivatizacijska". Sadašnja korupcija u upravljanju rudnicima, koja je najviše izražena kroz basnoslovno skupe, često nepotrebne, namještene javne nabavke je smrtonosna za rudare.

AUTOR: Almir Muhamedbegović
OBJAVLJENO: 27.10.20 u 14:32
https://bit.ly/3dYXjuj
"Kad spavam, nikad ne gasim svjetlo u sobi. Mrak je strašan." - Smajl Imamović, jedni preživjeli rudar iz nesreće u jami Dobrnja Jug, rudnika Kreka Banovići.

Jamski ugljenokopi u Bosni važe za najopasnije u Evropi. Od mogućih 7, bosanski jamski rudnici imaju stalno prisutnih 5 prirodnih rizičnih faktora, od kojih svaki ponaosob može izazvati smrtonosnu nesreću.

Nekontrolisano djelovanje pomenutih rizičnih faktora, odvojeno ili u kombinaciji, je uzrokovalo brojne i stravične tragedije ljudi u jamama bosanskih rudnika uglja, koje kontinuirano traju više od stotinu godina. I bez obzira što su četiri različite države tim rudnicima upravljale, stradanja rudara u eksplozijama metana i ugljene prašine, gušenja otrovnim plinovima, gorski udari, utapanja u poplavama podzemnih voda i zatrpavanja u odronima, su bila jednako zastrašujuće. Za više od stotinu godina, nehumani uslovi rada, niske plate, zaostala tehnologija eksploatacije i socijalna marginalizacija su ostale glavne odlike rada u bosanskim jamskim rudnicima, u kojima su ugalj kopali pretežno ljudi iz okolnih sela.

Nastojeći zgrabiti bolji život, seljaci, kopači zemlje na svojim njivama, postajali su kopači u „državnim“ rudnicima, gdje su stradavali i gdje još uvijek stradavaju u rudničkim nesrećama. Pri tome su često ostavljali svojim sinovima u naslijeđe, po život i zdravlje, opasnu perspektivu rada u rudničkim jamama i gotovo neizbježnih kafana, koje su nudile “spas“, te predstavljale, bez obzira na svoju pogubnost, skoro jedini oblik njihove socijalizacije. Za to vrijeme rudarske žene, živjeći u stalnom i opravdanom strahu od strašnih vijesti iz rudničkih jama, bile su prinuđene preuzimati većinu poslova na njivama, pri tom radeći i sve ostale poslove koje im je po rođenju dodijelilo surovo patrijarhalno društvo. Nerijetko postajući udovice, rudarske žene su, sa istim strahovima, sa kojim su pratile svoje muževe, u rudnike potom ispraćale sinove koji bi stasavali za rad. Nakon što bi se sinovi ženili, majke bi prokletstvo rudareve žene predavale svojim snahama. I tako do dana današnjeg.

O Bosni i Hercegovini, kao i o državama koje su nastale raspadom jugoslovenske socijalističke zajednice, vodeći strani mediji su izvještavali i još uvijek izvještavaju, najčešće u slučajevima kada se njenim ljudima dešavaju strahote. Izvještavanja The New York Timesa o rudarskim nesrećama u Bosni, a koja su korištena u u ovom tekstu, samo potvrđuju ovo pravilo. Priče koje slijede, o nekim od najtežih rudničkih nesreća u bosanskim ugljenokopima, su dio tužnog istorijata, u kojem je od 1909. do 2019. u ukupno 39 nesreća poginulo 729 ljudi, a više od 1.300 djece ostalo bez očeva, piše Almir Muhamedbegović za Nomad

21. april 1934, Stara Jama, rudnik Kakanj 

„Na ulazu u rudnik su se okupljale porodice rudara, koje su zagledale lica mrtvih, dok su, jedno po jedno, izvlačena njihova tijela. Vojska i policija su zadržavale očajne žene i djecu, nagurane oko rudničkog okna, iščekajući spasilačke napore.“

Ovako je 1934. The New York Times na svojoj naslovnoj stranici, u tekstu pod naslovom „Eksplozija sa teškim posljedicama u bosanskom rudniku; zarobljeno 250 ljudi, pronađena 62 tijela“ (Blast Takes Heavy Tool in Bosnian Mine; 250 Men Trapped, 62 Bodies Recovered), pisao o rudarskoj nesreći koja se 21. aprila 1934. desila u kakanjskom rudniku uglja Stara Jama u reviru Popi.

Tekst navodi da je to najteža nesreća u istoriji rudnika uglja u cijeloj južnoj Evropi, napominjući kako se u istom rudniku 1915. godine, „za vrijeme austrijske okupacije Jugoslavije“ desila nesreća u kojoj je poginulo 19 rudara. Dan kasnije iste novine donose novu vijest o nesreći u Staroj jami, pod naslovom
„U jugoslovenskoj eksploziji broj mrtvih se procjenjuje na 146“ (Deaths put at 146 in Yugoslav Blast) u kojoj se navodi i sljedeće:

„Cijeli današnji dan ožalošćeni članovi porodica, kršćani i muslimani, stoje pored rudničkog okna, izgovarajući svaki svoje molitve.“

Novinski tekst, sa ispostavit će se pogrešnom procjenom broja poginulih (poginulo je 127 rudara), se završava informacijom da su „ministar unutrašnjih poslova i ministar rudnika stigli na lice mjesta danas kako bi nadgledali spašavanje i inicirali istragu“. Istraga državnog inspektora će zvanično biti zaključena uz objašnjenje da je uzrok nesreće „viša sila“.

Kralj Aleksandar Karađorđević, koji će te iste 1934, šest mjeseci kasnije biti ubijen u atentatu, će dodijeliti po 800 dinara za svakog poginulog rudara, a bosanska uprava će dodijeliti po 50 dinara porodicama nastradalih. Novac koji je dodijelio kralj, ipak neće biti razdijeljen u potpunosti rudarskim porodicama, u kojima je 231 dijete ostalo bez oca, a 110 žena bez muževa. Prosječna starost poginulih rudara bila je 26 godina.

Dvadest devet godina poslije, o ovoj nesreći će u dva odvojena teksta pisati Milan Mitrašević i Dušan Pilja, u kakanjskom „Glasu rudara“ od 20. aprila 1963. Oni će ispričati dvije zasebne priče o tragediji, pri tome navodeći detalje o kojima NYT nije pisao.

Mitrašević piše kako su rudari Stare jame i njihove porodice tog dana završavali pripreme za godišnju proslavu, sagradivši pozornicu za nastup pjevačkog hora i amaterske pozorišne grupe. Dok je te subote 21. aprila 1934. prva smjena radila u jami, rudari iz druge i treće smjene, zajedno sa ženama i djecom, su pripremali „tombolu, šaljivu poštu i korijandole“. Očekivali su se gosti, rudari iz Zenice, Breze, Kreke, Sarajeva, Mostara. Iznenada sve prekida grmljavina iz rudničke jame:

„Veselo raspoloženje i šalu u 13.45 sati prekinula je strahovita eksplozija i snažan potres. Zaprepašteni rudari zastali za čas, a zatim, svjesni šta to znači, izbezumljeno jurnuli u pravcu rudnika. Gust oblak dima i prašine iz ulaza u Staru jamu bio im je putokaz. Istovremeno iz svih pravaca, iz rudarskih kolonija i naselja, trčale su povorke rudara, žena, djece, izbezumljena pogleda (…) Spasioci su iznosili gola, potpuno karbonizirana i unakažena tijela, koja su kakanjski rudari, okamenjena lica i suznih očiju, prihvatali i polagali na ukrašenu pozornicu i druge prostorije rudarskog doma.“ 

Opisujući tijela rudara, položena na podijumu pozornice pripremljene za proslavu, Mitrašević prikazuje tragediju porodice poginulog rudara Stjepana Tvrtkovića, koji je dan ranije svoju smjenu zamijenio sa Frankom Čurićem i tako umjesto njega otišao u smrt:

„Oko jednog leša okupilo se svih jedanaestero djece starog rudara Stjepana Tvrtkovića, koja su pokušavala da na ugljenisanom lešu nađu neki znak svoga oca i hranitelja. Do leša starog Tvrtkovića na ukrašenoj pozornici leže ostaci tri brata Grgića – Miška, Franje i Nikole, a nešto dalje po dva brata Delića, Perišića i Grmača, zatim Fazlići, Milešići, Janjušići, leševi 125 rudara, čija je tragična smrt zavila u crno preko 300 članova uže porodice.“

U tekstu se navodi da su rudari prve smjene tog jutra, prije silaska u jamu, uzalud upozoravali upravu na pojačano prisustvo opasnog metana:

„Niti je rad obustavljen, niti je rudnička ventilacija pojačana“, piše Mitrašević, te konstatuje da se nikad nisu saznali rezultati istrage, te da niti jedan krivac nije kažnjen.

U drugom tekstu o istoj nesreći, Dušan Pilja subotu 21. aprila 1934. opisuje kao sunčan i topao dan, dodajući kako su padine iznad Kaknja i livade što se protežu sve do željezničke pruge, bile uveliko ozelenile. Dok prikazuje rudare iz prve smjene, njih oko dvije stotine, kako u grupama čekaju silazak u rudničko okno Stare jame, Pilja nagađa o čemu su razmišljali tog, za njih posljednjeg jutra u životu, trojica rudara: Bećir Pipo, Niko Grbić i Ante Lovrić.

Potom iz zamišljenog toka svijesti rudara, Pilja prelazi u prikaz sirotinjskog života u rudničkim „kolonijama“, slikajući domove rudarskih porodica, koje čekaju muževe, sinove, očeve i braću da se iz rudnika pojave umorni, gladni i crni od ugljene prašine:

„Treba skuhati jelo, ugrijati vodu da se operu. Treba pripremiti presvlaku. Vatra je pucketala u pećima, voda grgorila u loncima…“

Prikaz unutrašnjosti rudarskih domova, Pilja prekida opisom nesreće koja zastrašujućom snagom, rudničku jamu pretvara u mjesto ljudske tragedije:

„… Kad se zemlja zatresla, a dim gust i otrovan suknuo kroz ulaze u okno… U otvore okna iz kojih je još sukljao dim, sa maskama na licu pojurili su spasioci. U tami podzemlja počeli su da se spotiču o rastrgane i savijene tračnice, o razmrskane vagonete, o grede pretvorene u iverje… i ljude sa ašovima u rukama, među komadima ugljena, i same iskomadane, izgorjele, pocrnjele.

Trebalo je da prođu dva i po sata da spasioci iznesu prvu žrtvu – kopača Bećira Pipu, da se prolomi prvi vrisak, da počne plač zadržavan s mukom u grudima. A onda su počeli iznositi jednog po jednog mrtvog rudara. Majke, žene i djeca jedva su prepoznavali svoje hranitelje. Bili su to: Mijo Bilandžija, Matija Hvala, Niko Grgić, Ibrahim Pipo, Jozo Vlajić, Nazif Đoketić, Meho Husika, Luka Filipović, Derviš Jašarspahić i još mnogo njih.“


Godinu dana nakon objave pomenuta dva teksta u Glasu rudara, kakanjski apotekar Aleksandar Konstantinović će zabilježiti svjedočenja 17 od 18 preživjelih rudara iz Stare jame, u kojoj je prema zvaničnom izvještaju od 145 poginulo 127 rudara. Iz svjedočenja preživjelih će se saznati da su rudari Anto Lukenda, Drago Čabrić i Stjepan Tvrtković zamijenili svoje smjene sa Avdom Hadžićem, Marjanom Filipovićem i Frankom Čurićem i tako umjesto njih otišli u smrt. Zapisi ovih svjedočenja će postati materijal za feljton koji će te iste 1964. godine, povodom 30-godišnjice nesreće, objavljivati sarajevsko Oslobođenje.

Ovaj feljton, 26 godina nakon Konstantinovićeve smrti (Zvornik, 1992), u izdanju kakanjske gradske biblioteke će 2018. godine, biti pretvoren u knjigu „Stara jama rudarska katastrofa 1934. godine – sjećanja preživjelih rudara“. Kako u momentima teških nesreća, reaguje uprava rudnika, pokušavajući negirati svoju odgovornost, Konstantinović ilustruje izvještajem o nesreći koji rudarski savjetnik, inženjer Dragutin Mah, šalje Okružnom sudu u Sarajevu:

„Uzrok nesreće se ne može objasniti. Direkcija i uprava ne snose odgovornost za katastrofu, već možda neki nesavjesni rudar, pošto je navodno pronađeno u jami dvije kutije šibica, jedan benzinski upaljač i kutija sa duvanom”.

Samo godinu dana od objave feljtona, u jami Orasi rudnika Kakanj desiće se nova nesreća.

7. juni 1965, Jama Orasi, Rudnik Kakanj

„U eksploziji u jugoslovenskom rudniku 108 poginulih“ (108 killed in Yugoslav Mine Blast) javio je 8. juna 1965. NYT na svojoj 8. stranci. Bila je to vijest o eksploziji metana u kakanjskom rudniku u jami Orasi koja se desila dan ranije, tačno u podne. Vijest o nesreći, ilustrovana kartom Jugoslavije sa označenim mjestom nesreće, bila je uglavljena između izvještaja o američkim avionskim bombardovanjima Vijetkonga („svi su ciljevi bili vojni“, navodi se u izvještaju) i reklama za muške hlače marke „Knox“. U njoj se navodi kako je, prema informacijama državne informativne agencije Tanjug, od ukupno 200 rudara koji su bili jami Orasi najmanje njih 108 poginulo, te da su spasioci izvukli 21 povrijeđenog rudara, od kojih su četverica u kritičnom stanju.

Ipak, pokazaće se da Tanjugova vijest o 108 poginulih rudara, a koju je prenio NYT, nije bila tačna. Tačan broj od 128 poginulih rudara u eksploziji metana u uskopu broj 207, na dubini od 50 metara u jami Orasi, je objavljen tek tri dana nakon nesreće, nakon što je jedan od teško povrijeđenih rudara preminio u bolnici. Najmlađi poginuli rudar Zihnija Fejzić je tek bio navršio osamnaest godina.

Ukupno 421 dijete, pretežno predškolske i osnovnoškolske je ostalo bez oca, a 119 žena su postale udovice. Sinove je izgubilo 148 roditelja. Prolazeći između mrtvačkih sanduka poredanih u fiskulturnoj sali Osnovne škole Ivo Lola Ribar, stanovnici Kaknja i okolnih sela, su se u tišini opraštali od poginulih rudara. U Jugoslaviji je proglašeno vanredno stanje.

Isti dan ekipa Associated Pressa će snimiti kratki dokumentarac sa lica mjesta o ovoj nesreći pod naslovom Yugoslavia: The Kakanj Mine Disaster.

Film, bez tona, počinje scenom ljudi okupljenih ispred ulaza u kakanjski rudnik na čijoj kapiji je zvijezda petokraka. Kamera iz mnoštva izdvaja ženu sa troje djece. Žena nosi maramu na glavi. Najmanje dijete, priljubljeno uz njene skute, ona drži grčevito objema rukama. Potom se nižu scene ljudi okupljenih oko ulaza u rudarsku jamu. Lica rudara pokrivena ugljenom prašinom, milicionari koji se motaju okolo, pušeći cigarete, ljudi u bijelim mantilima. Vidi se, za kratko, i Rato Dugonjić, predsjednik Skupštine SR Bosne i Hercegovine i narodni heroj. Obraća se rudarima oko sebe. Na zadnjih deset sekundi snimka, prikazani su rudari koji na nosilima prenose tijela poginulih, pokrivena plahtama koje se bijele u noći.

Istražna komisija formirana da istraži „okolnosti nesreće“ sačinila je izvještaj u kojem se navodi:

„Sa sigurnošću se nije moglo utvrditi od čega je na radilištu broj 207 došlo do eksplozije metana, jer je ovo bilo razrušeno i zaplinjeno pa nije bilo moguće da se detaljno ispita stanje ugrađene elektroopreme, kablova, baterija, sklopki i drugog na osnovu čega bi se moglo zaključivati o neposrednom uzroku zapaljenja i eksplozije metana.“

O odgovornosti uprave u pomenutom izvještaju nije bilo niti jedne riječi. Ipak istražna komisija ne propušta da istakne „neorganizovano panično povlačenje većine rudara upravo u pravcu odakle su smrtonosni plinovi i eksplozija dolazili i mogućnost upotrebe ‘pribora za pušenje.

Čak kada pri kraju izvještaja, navodi da u jami nije bilo mjerača prisustva metana i ugljenmonoksida, komisija ne navodi da se radi o očitom i katastrofalnom nemaru uprave. Naprotiv, činjenicu o nepostojanju mjerne opreme Komisija koristi da bi upravu rudnika oslobodila odgovornosti. Tako Komisija „pretpostavlja“ kako koncentracija smrtonosnih gasova ustvari nije bila visoka:

„Nije bilo ugrađenih registratora za metan i ugljenmonoksid, te se ne zna kolika je koncentracija ovih plinova, a posebno ‘monoksida’, bila poslije eksplozije. Pretpostavlja se da nije bila visoka, zato što su članovi čete za spasavanje, čak i poslije pola sata nakon eksplozije, nalazili u otpremnom uskopu radnike koji su davali znake života i iznosili ih napolje“.

14. mart 1970, rudnik Breza

Nepuni sat od ulaska prve smjene rudnika Breza u jamu Sretno, 14. marta 1970. došlo je do eksplozije metana u kojoj je poginulo 50 rudara. Većina ih je umrla usljed trovanja ugljenmonoksidom, dok su neki izgorjeli u plamenu eksplozije i od udara raspadnutih materijala u jami. Najmlađe žrtve su bili 19-godišnji vršnjaci, rudnički električar Čedomir Joksimović i vozač utovarivač Mehmed Mahmutović koji su u rudniku radili tek nekoliko mjeseci. Među poginulim rudarima je bio i 48-godišnji Ahmed Sirotanović, brat 8 godina starijeg i poznatijeg Alije Sirotanovića, odlikovanog Ordenom junaka socijalističkog rada i dobitnika nagrade AVNOJ-a.

Javljajući o ovoj nesreći u kratkom tekstu „Eksplozija u jugoslovenskom rudniku ubila 38-oro koji su započinjali smjenu“ (Yugoslavia Mine Explosion Kills 38 Begining Work) NYT 15. marta 1970. navodi da brezanski rudnici sadrže metan, čiji je prodor prilikom nesreće bio toliko brz da nastradali rudari nisu imali vremena niti da stave gas maske, prije eksplozije koja će uslijediti.

Šest godina poslije, 5. augusta 1976, sat iz ponoći, u istom rudniku, u jami Kamenica ponovo će doći do eksplozije metana, od koje će poginuti 17 rudara treće smjene. Četvorica od njih, Salko Solak, Uzeir Muminović, Omer Kadrić i Fikret Bećirspahić imali su po dvadeset godina.

U jami Begići, rudnika Kakanj 13. oktobra 2015. poginula su tri rudara. Tadašnji generalni direktor Elektroprivrede BiH Bajazid Jašarević najavio je kako će se „hitno razmotriti mogućnost dodatnih ulaganja koja bi poboljšala sigurnost u jamama te da bi konkretni rezultati trebali slijediti za šest mjeseci.“

U jami Sretno rudnika Breza, 26. septembra 2019. poginuće i 37-godišnji rudar Adnan Kovačević. Glavni federalni inspektor Ferid Osmanović u tom momentu je bio na službenoj dužnosti u ovom rudniku.

12. maj 1982, Jama Raspotočje, rudnik Zenica

„Čuo sam dvije eksplozije, a onda sam vidio vatru. Osjetio sam kako voda nadolazi. Od eksplozije više nisam ništa mogao čuti. Vidio sam mali otvor u ruševini, kroz koji sam puzeći izašao i ušao u prolaz u kojem sam vidio svjetiljke i ljude koji trče. Bio sam spašen.“

Bila je ovo izjava Ive Hrgića, jednog od osam preživjelih rudara, a koju je 13. maja 1982. prenio The New York Times. U svojoj kratkoj vijesti pod naslovom „39 Jugoslovena poginulo u rudničkoj eksploziji“(39 Yugoslavs Are Killed in a Mine Explosion) u rubrici Around the World, NYT je izvijestio o dvostrukoj eksploziji metana u rudniku uglja smještenom u „središtu Jugoslavije“.

U eksploziji metana koja se 12. maja 1982. dogodila u jami Raspotočje, rudnika Zenica i u kojoj je poginulo 39 rudara treće smjene, samo je 8 rudara iz jame preživjelo. Bez očeva je ostalo 59 djece.

Rudnik Zenica svaki 12. maj obilježava kao Dan poginulih rudara.

Tridest dvije godine kasnije, 4. septembra 2014. u istoj jami, 34 rudara su ostala zarobljena nakon gorskog udara na dubini od 850 metara. Nakon što su 18 sati sami kopali put za život, 29 rudara se uspjelo spasiti. Petorica nisu preživjela.

Dan kasnije, komentarišući nesreću, bivši rudarski inspektor Ćamil Zaimović je za Al Jazeeru izjavio:

„Zataškavaju se takve stvari vrlo često. Umjesto da pitaju stručnjake, kupili su uglavnom opremu koja ne odgovara… Postavljeni su poslušni politički kadrovi koji nisu sposobni ni kvalificirani za taj posao. Direktori rudnika nemaju veze sa rudarstvom, skoro nijedan od njih. Postavljaju se podobni ljudi, daje im se dobra plaća, a oni samo slušaju i drže radnike na cjedilu.“

Tadašnji federalni ministar za energiju, rudarstvo i industriju Izet Žigić (Stranka za BIH), požurio je da medijima objasni kako se ove nesreće ne mogu izbjeći:

“Jama je metanska i, koliko god u nju uložili, postoji rizik da će doći do gorskog udara.”

Danas je Izet Žigić, član druge političke partije (SBB), ali je i predsjednik Nadzornog odbora Elektroprivrede BiH. O ovoj nesreći je brzo svoj komentar dao i tadašnji generalni direktor Elektroprivrede BiH Elvedin Grabovica (SDP) ponovo objasnivši da se tu ništa nije moglo uraditi, jer u „slučaju gorskih udara ni najbolja oprema ne pomaže“.

Noć nakon što je iz rudarskog okna Raspotočje iskopano svih pet poginulih rudara, na zgradi Elektroprivrede u Sarajevu je osvanuo natpis “Ubice!” Vijest o ovome natpisu mediji u Bosni i Hercegovini nisu smatrali vrijednom objave.

26. august 1990, Dobrnja Jug, Rudnik Mramor

„Mislim da nema preživjelih. Dole je sve srušeno. To je strašno.“

Bile su ovo riječi 40-godišnjeg Steve Mitrovića, pripadnika rudarske čete za spasavanje tadašnjih rudnika Kreka Banovići, nakon što je 26. augusta 1990. sat i po iza ponoći, u rudničkoj jami Dobrnja Jug, rudnika lignita Mramor, eksplozija u smrt odvela 180 rudara, cijelu treću rudarsku smjenu izuzev jednog preživjelog.

Dok razgovara sa Mitrovićem, na čijem licu, potpuno prekrivenom ugljenom prašinom, se kotrljaju suze, novinar Reutersa vidi očajna lica članova porodica nastradalih kako sa zebnjom, držeći se rukama za žičanu ogradu, gledaju u pravcu okna.

Dan nakon nesreće NYT donosi tekst „Strahuje se da je 178 rudara poginulo u jugoslovenskoj eksploziji“ (178 Miners Feared Dead in Yugoslav Explosion) u kojem navodi da je eksplozija u rudničkoj jami Dobrnja Jug, na dubini od oko 1.600 stopa (oko 500 metara), uslijedila nakon što su rudari prvi put, dva dana ranije, sišli u jamu i tako prekinuli 17-dnevni štrajk. Bila je to najduža obustava rada u tadašnjoj SFRJ, kojom su rudari tražili povećanje plate (koja je iznosila oko 400 njemačkih maraka), ukidanje bonova umjesto novčane naknade i poboljšanje uslova rada.

U istom tekstu navodi se da je tadašnji predsjednik države Borisav Jović, (u pratnji načelnika Generalštaba JNA, Blagoja Adžića), helikopterom stigao na lice mjesta, gdje je „zahtijevao hitno pokretanje istrage i kažnjavanje, ako je ljudska greška uzrok eksplozije“.

Po broju poginulih, rudarska tragedija u jami Dobrnja Jug je bila najteža rudarska i industrijska nesreća, u čitavoj istoriji socijalističke Jugoslavije, koju je samo deset mjeseci ranije potresla nesreća u Aleksinačkom rudniku, gdje je poginula cijela prva smjena od ukupno 90 rudara.

Najvjerovatnije, od eksplozije ugljene prašine, te augustovske nedjelje, u jami Dobrnja Jug, poginulo je ukupno 180 rudara, koji su činili najmlađu Krekinu smjenu, s prosjekom starosti od 27 godina. Ukupno 365 djece je ostalo bez očeva. Tijela tridesetorice poginulih rudara nikad nisu pronađena. Smajl Imamović je jedini rudar koji je preživio nesreću, nakon što je klinički bio mrtav 5 dana.

Pet dana nakon nesreće, u petak 31. augusta, 150 poredanih sanduka, pokrivenih zastavama i dekorisanih vijencima, sa tijelima poginulih rudara, postavljeni su na glavnom trgu ispred zgrade opštine Tuzla na čijem pročelju je bila spuštena velika Krekina zastava. Na širokom trgu, tišina je bila jeziva i prekidali su je samo jecaji. Rudari, koji su prije nesreće i 17-dnevnog štrajka pokušali nekoliko mjeseci ranije da, protestima pred republičkom skupštinom u Sarajevu, dođu do boljih plata i sigurnijih uslova rad, sada su stajali mirno sa šljemovima na glavama, odmaknuti nekoliko metara od sanduka sa tijelima poginulih komorata. Na mrtvačkim sanducima su bile postavljene uokvirene fotografije nastradalih. Potom su sanduci sa tijelima stavljeni na vojne kamione, koji su mrtve rudare odvozili do mezarja i grobalja. Kolona od 150 kamiona, je bila duga 5 kilometara. Potom se tužna kolona počela razdvajati. Prema Srebreniku je otišlo 71 vozilo, prema Lukavcu 45, u tuzlanska sela 32 i u Kalesiju 2 sa tijelima mrtvih rudara. Zbog uništenja rudničke jame bez posla je ostao 1.421 rudar. Jama Dobrnja Jug je tada zatvorena i nikad više nije proradila.

Po uobičajenim procedurama zataškavanja, odgovorni za tragediju u jami Dobrnja Jug, nikad nisu osuđeni. Tadašnje Savezno izvršno vijeće SFRJ je formiralo međurepubličku, državnu Komisiju rudarskih eksperata kako bi se otkrili uzroci nesreće. Vlada Socijalističke republike Bosne i Hercegovine je usvojila Izvještaj komisije, te je utvrdila „postojanje krivične odgovornosti u rukovođenju štrajkom i pokretanju proizvodnje u rudniku“.

Ipak u sudskom procesu, koji će nezaustavljivo voditi ka zataškavanju nesreće, glavni istražni sudija je odbio izvještaj komisije i zatražio da se „dopuni i ispravi izvještaj ekspertske rudarsko-geološke komisije“, te da se formira Sudska komisija SFRJ u Beogradu, bez rudarskih i geoloških stručnjaka iz Bosne.

Početkom rata u Bosni, sudski proces u vezi sa nesrećom u jami Dobrnja Jug, započet u jednoj, biće prvo zaustavljen, a potom nastavljen u drugoj, novonastaloj državi. Nakon 16 godina, 2006. bit će okončan odlukom kantonalnog suda Tuzlanskog kantona, kojom će sva tri odgovorna lica biti oslobođena krivice. Tužilaštvo je zaključilo da je „uzrok nesreće eksplozija oblaka ugljenje prašine do koje je došlo zbog neadekvatnog miniranja čelične podgrade“.

Porodice nastradalih rudara se nikad nisu pomirile sa ovom odlukom, smatrajući da se radilo o diverziji, a u kontekstu tadašnjih dešavanja vezanih za 17-dnevni štrajk, protiv kojeg su tada otvoreno bili i uprava rudnika i tadašnja vlast.

Nesreće u rudnicima – zločini bez kazne

Neutaživa glad vlasti za „industrijskim i ekonomskim napretkom“ je bila uvijek jača od potrebe rudara za humanijim uslovima rada. Izuzmemo li eksploziju dinamita koja se desila 1962. u rudniku Banovići (jama Radina) kada su poginula 54 rudara i zbog koje su na uslovnu kaznu od osam mjeseci osuđeni upravitelj, glavni inženjer, upravnik i referent tehničke zaštite, za brojne rudarske nesreće, uprave u rudnicima nikad nisu proglašavane krivim. Komisijama i sudovima u svim društvenim sistemima u kojima su rudnici radili i još uvijek rade, jedini cilj je bio da se nesreće u bosanskim rudnicima uglja zataškaju, a glas žrtava ne čuje. Tako su žeđ za profitom i snaga vlasti uvijek pobjeđivali nad pravom na human rad, bez obzira da li je vlast bila careva, kraljeva, „narodna“ socijalistička ili današnja „demokratsko-postprivatizacijska“.

Sadašnja korupcija u upravljanju rudnicima, koja je najviše izražena kroz basnoslovno skupe, često nepotrebne, namještene javne nabavke je smrtonosna za rudare. Politički sponzorisan kriminal u rudnicima i oko njih je onemogućavao investiranje novca u prijeko potrebnu modernizaciju rudnika, a posebno u povećanje sigurnosti rudara na radu. Umjesto toga, novac u rudnicima, putem kriminalnih javnih nabavki, lišenih nadzora i kontrole, decenijama ide u džepove malog broja „specijaliziranih“ privatnih kompanija, čiji su vlasnici najčešće interesno povezani sa političkim moćnicima i korumpiranim stranački postavljenim upravljačkim strukturama samih rudnika. Tome doprinosi politikom zarobljeno pravosuđe, te stranački upravljana birokratija iz nadležnih ministarstava, kao i inspekcijski organi koji zatvaraju oči nad brojnim kršenjem zakona o zaštiti na radu, a koja doslovno guraju rudare u smrt.

Organizovani kriminal u rudnicima, upravo zbog političkog patronata vlasti koja ga je i stvorila zarad sopstvenog financiranja i potpune kontrole toka novca, stoga nikad nije bio procesuiran. Tek kada bi rudnički lokalni kriminalni moćnici instalirani od vlasti, pokušali da svoj mračni biznis pretoče u političko odmetništvo, vlast bi pod izlikom „sređivanja stanja u rudnicima“, reagovala i „zakonski“ neutralisala moćnika.

Slučaj doskorašnjeg SDA-ovog političkog i ekonomskog gospodara RMU Banovići je najbolji primjer reakcije vlasti, koja je nad svojim odmetnutim članom izvršila političku egzekuciju tek kada se isti odlučio potpuno „odvojiti“ od svoje „političke matere“.

Sve podle igre rudničkih prijestolja su uvijek kao i danas plaćali rudari svojim životima i svojim zdravljem. Danas ih pored rudara, plaćaju i građani svojim novcem koji je trošila i još uvijek troši neplanski, netranasparentno, često i kriminalno, vlast kroz izgovor „sanacije stanja u rudnicima putem financijske konsolidacije.“ A kako je uspješna pomenuta sanacija možda najbolje govore sve češći štrajkovi rudara, nesreće u rudnicima, blokirani računi, enormni dugovi i neprekidni i još neprocesuirani kriminal rudničkih uprava.

Tekst "Stoljeće rudničkih jama smrti", autor Almir Muhamedbegović, objavljen je 26. oktobra 2020. godine na portalu Nomad.