Selvedin Avdić: Doba panike - Traži se dobro očuvan autoritet i glas razuma

Pamti li iko bar jednu ohrabrujuću poruku koju su Dodik, Čović i Izetbegović uputili svim građanima Bosne i Hercegovine?

AUTOR: Selvedin Avdić
OBJAVLJENO: 02.11.20 u 12:14
https://bit.ly/327Odqq
Jedan od izlizanih sarajevskih mitova, naravno upitne autentičnosti, je i onaj koji kaže da taj grad nikada nije poštovao autoritete, da su gelipteri Andriću na ulici dobacivali: “Halo nobelovac, napiše li se šta?” Nikada u tome nisam vidio ni mrvu šarma, jer sumnjam da bi tako nešto smjeli dobaciti osobi sa autoritetom koji podrazumijeva mogućnost upotrebe sile.

GLAS RAZUMA

Danas bi nam baš dobro došao jedan autoritet. 

Jer, panično je vrijeme. Svakodnevno pratimo statistike pacijenata pozitivnih na virus, a da nam nešto ne promakne pomažu nam vrijedni urednici koji iz dana u dan biraju sve zlokobnije nadnaslove – “crni rekord”, “najgori dan”, “virus divlja”, “pročitajte koliko je ljudi umrlo u protekla 24 sata”… Već sutradan, kada brojka zaraženih malo splasne, što je često uzrokovano i manjim brojem testiranja, nadnaslovi se mijenjaju - “virus gubi snagu”, “da li pandemija posustaje”…, ali to bude kratka pauza tek da se uhvati zrak pred novi talas zlogukih prognoza.  

Odnekle je iskrsla i karta pomoću koje možemo ilustrirano pratiti u kojim gradovima je situacija kritičnija od drugih -  gdje je histerično crveno, a gdje ugodno, morski plavo. Psihopate među nama, a imamo ih na bacanje, iz mraka anonimnosti u komentarima ispod tekstova, likuju nad brojkama u onom tamo entitetu, razdragani u uvjerenju kako je neka nacija otpornija na virus od druge, i kako su naši iznureni ljekari manje iznureni od njihovih. Poseban su slučaj oni koji s jednakom upornošću ponavljaju da virusa nema i da se ljudi iz zajebancije razboljevaju a od smijeha umiru.  

Naša vlast borbu protiv pandemije svodi na čekanje da virusu dosadi iživljavanje nad pacijentima i zdravstvenim radnicima, pa da ode odakle je došao ili da se samouništi od silne dosade. 

Prijeko nam je potreban glas razuma, nekakav autoritet koji će problem razložiti, poredati prioritete, ponuditi rješenja i smireno ih obrazložiti. Nedavno se Angela Merkel obratila naciji da je obavijesti o stanju pandemije i o razlozima uvođenja restriktivnih mjera. Analitičari kažu da je obraćanje vješto koncipirala, da je uspjela značajno smanjiti paniku i vratiti građanima povjerenje u državni aparat.

Tako nešto je i nama neophodno, ali gdje da to nađemo? Nemamo autoriteta, u još većem deficitu smo sa smirenim osobama, a o državnom aparatu možemo razgovarati samo u domeni viceva i crnih hronika. 

ZAMJENJIVI GINJOLI

Uostalom, mi nemamo osobu koja ima autoritet na cijeloj teritoriji BiH. Kao što znamo, Bosna i Hercegovina je podijeljena na nekoliko feuda u kojima moć imaju isključivo nacionalne vođe. Ono što tuđi vođa izgovori ne smiruje stanovništvo na tuđem teritoriju, nego ga mobilizira na otpor. Sem toga, niti jednom od nacionalnih vođa ne pada na pamet da se obrati svima, jer bi to ugrozilo njegovu poziciju. Ako se obrati građanima, seljacima, ljudima, komšijama ili potencijalnim pacijentima, momentalno propade čitav koncept nacionalnog ekskluziviteta. A nismo se za to borili. 

Doduše, bolje je kada se ne obraćaju, jer pomenutu smirenost, argumentiranost i razumnost od njih ne možemo očekivati. Pamti li iko bar jednu ohrabrujuću poruku koju su Dodik, Čović i Izetbegović uputili svim građanima Bosne i Hercegovine? Ako nekada, makar nagovijeste neko rješenje, onda je ono iznuđeno pritiscima izvana ili se radi o jalijaškoj finti koja treba da skrene pažnju sa nekog njihovog biznisa.

Na žalost, niko drugi i ne može da ima autoritet u ovako postavljenim odnosima. Kad god se u ovoj državi raspravlja o važnim stvarima onda se pitaju nacionalne vođe a svi ostali pokažu se kao sasvim nepotrebni, lako zamjenjivi ginjoli (lutke sa praznim glavama u koje lutkar umeće srednji prst).
Nedavno sam gledao konferenciju za štampu na kojoj Dodik bezobrazno naređuje ministru Šeraniću da skine masku dok se obraća građanima. Ovaj poslušno pristaje, bez obzira što se ne slaže s tim. Jer, jebi ga, govori mu vodeći epidemiolog Republike Srpske. Pred njegovim autoritetom normalno je pognuti glavu. 

Također, u kojoj normalnoj državi bi bilo moguće da direktorica jednog Kliničkog centra naređuje premijerima i ministrima i uslovljava funkcioniranje sistema od kojeg zavise životi pacijenata? Kod nas je to normalno, jer direktorica svoj neupitni autoritet gradi na činjenici da je ona supruga jednog nacionalnog vođe. 

Naše mnogobrojne vlade, ministri, njihovi pomoćnici, savjetnici, kabineti, parlamenti, vijeća... nisu nikakav državni aparat. Oni su tek dijelovi sumnjive šklopocije kojom po vlastitom hiru upravljaju tri nacionalne vođe. Ginjoli su svjesni takve svoje pozicije. Da nije tako zar bi, u vrijeme kada su svi ozbiljni državnici svijeta posvećeni pandemiji, Komšić i Džaferović otišli da otvore predstavništvo u Beču, a Fadil Novalić po nešto otišao u Tursku? Niko u državi ne osjeća njihov izostanak, jer nikakvu korist od njih nikada nisu vidjeli. Štetu doduše jesu, tako da je poželjno da njihovi izostanci što duže traju.

PRERUŠENI GELIPTERI

Panično je vrijeme i niko nas neće smiriti, jer nema ko. Kada su oni gelipteri iz sarajevskog mita dobro ismijali sve autoritete i stvorili od zemlje društvo poslušnih idiota, dosjetili su se neobičnog poteza – sami su se maskirali u autoritete. Za sve... Za zdravstvo, kulturu, tradiciju, religiju, ekonomiju, vanjsku i unutrašnju politiku, seks, ustavno pravo... ako nešto slučajno ne znaju, onda to ismijavaju i proglase nevažnim. Da bi bilo kakav razuman, koristan, smiren proces počeo, neophodno je prvo riješiti se njih. Kako? Ne znam. Znam samo da je u ovom slučaju situacija ista kao sa virusom COVID 19. Sami neće otići, niti će se samouništiti.
 
P.S.

Kada se jednom smiri pandemija, predlažem kolegama iz medija da ne odustanu od efikasnog plašenja građana. Bilo bi prigodno da svaki dan objavljuju drugu statistiku – koliko ljudi dnevno ostaje bez posla, koliko je napustilo zemlju, koliko para su vlasti pokrale, sa provjerenim nadnaslovima “crni rekord” i “najgori dan”... Naravno, prerušeni gelipteri će odmah dobacivati: “Halo novinar, napišel se šta?”, ali ne treba ih shvatati ozbiljno. To je dio našeg šarma. Ubistvenog.

Tekst "Doba panike - Traži se dobro očuvan autoritet i glas razuma", autor Selvedin Avdić, objavljen je na portalu Žurnal, 30. oktobar 2020. godine