Boris Dežulović: Šala o guzonjama

To bi dakle bila baš loša satira: u nekom gradu sravnjenom u katastrofalnom potresu vijećnici na čelu s gradonačelnikom – koji je sve gradske pare potrošio na spomenik Tuđmanu i kojega tjednima nakon potresa nitko uopće nije ni vidio u gradu – dočuju za humanitarnu akciju nekog lanca dućana sa ženskim ulošcima, pa se jave na njihov natječaj tražeći pedeset novih, vrhunskih fotelja prilagođenih svojim debelim guzicama.

AUTOR: Boris Dežulović
OBJAVLJENO: 24.03.21 u 18:26
https://bit.ly/2NMJ1nK
Da je loše vrijeme za dobru satiru, znamo sve otkako to loše vrijeme traje. A traje to valjda dobrih deset-petnaest godina, sve otkako smo sjajne satiričke tekstove počeli čitati kao agencijske izvještaje u novinama i dnevne vijesti na portalima. Fikcija je polako sustizala stvarnost, a onda je dostigla i prestigla, i doskora su satiričari ostali bez posla.

Predsjednik Vlade koji ne zna jezik zemlje kojom vlada i s novinarima komunicira pomoću Google Translatea? Televizijske vijesti izgledale su poput skečeva, i u strahu da se ne osramotimo devet puta smo provjeravali je li riječ o nečijoj dobroj zajebanciji ili je predsjednica stvarno rekla da u Jugoslaviji nije bilo voćnog jogurta. I svaki put, naravno, predsjednica je to stvarno rekla: nijednom nije bila riječ o nečijoj dobroj zajebanciji. U Hrvatskoj odavno nema dobre zajebancije.

Loše je, kažem, vrijeme za dobru satiru.

Moglo se tako dogoditi, i dogodilo se hiljadu puta, da smo pomislili kako je neka potpuno mahnita vijest nečija dobra satira, ali nikad, baš nikad nije se dogodilo da smo u neku satiru povjerovali i progutali je kao ozbiljnu vijest. Preostala je tako samo loša satira, ona od koje stvarnost nije samo smješnija, već i razornija i subverzivnija. Loše vrijeme za dobru satiru stoga je, jasno, došlo kao dobro vrijeme za lošu satiru, industriju generičkih internetskih memeova koji nikad nisu ozbiljno nasekirali niti pomoćnika županijskog pročelnika za ceste, a kamoli premijera ili predsjednika. Sve dok uskoro nismo ponovo počeli provjeravati agencijske izvještaje u novinama i dnevne vijesti na portalima, pitajući se je li moguće da je nekome pala na pamet tako loša zajebancija.

Zaista, ima li goreg od dobrog vremena za lošu satiru?

Ima. Jedino gore od dobrog vremena za lošu satiru jest – loše vrijeme za lošu satiru. To je terminalna faza neke zajednice ili društva, kad stvarnost toliko odmakne da više nije moguća niti loša zajebancija. Vrijeme Tima Oreškovića ili Kolinde Grabar-Kitarović Hrvatska tako pamti kao zlatno doba, vrijeme kad smo živjeli u Letećem cirkusu Montyja Pythona. Danas živimo u Večernjoj školi Željka Pervana i Nad lipom 35.

Evo jednog lijepog primjera loše satire: kad loša satira govori, recimo, o vlasti i moći, ona reciklira bezopasna opća mjesta i zbija šale – loša satira, naime, ne jebe majku, već zbija šale – na račun fotelje i foteljaša. Famozna "fotelja" statusni je i ikonografski znak vlasti, svima razumljivi simbol društvene i političke moći foteljaša.

To onda izgleda otprilike ovako.

– Natječaj za nabavu novih vrhunskih fotelja? – podigne lijevu obrvu iskusni stari urednik hrvatskih satiričnih novina, živa legenda loše satire.
– Da, kao natječaj za luksuzne limuzine, samo za luksuzne fotelje – živo bi svoju ideju stao objašnjavati nadobudni mladi satiričar. – Mislio sam da općina raspiše natječaj za nabavu skupih personaliziranih fotelja, da debeloguzi foteljaši u gradskom vijeću dobiju fotelje po otisku svog debelog dupeta. Shvaćate? Ekonomski prilagođene svako djelatniku gradske uprave.
– Ergonomski – ispravi ga onda lektorica Katja. – Nije ekonomski, nego ergonomski.
– E, to. Mislio sam…
– To ti nije loše – prekine ga u to iskusni, prekaljeni urednik loših satiričnih novina. – To zapravo uopće nije loše.
– Hvala, gospodine.
– Bojim se da si me krivo shvatio – skine urednik naočale, pa protrlja korijen nosa. – Vidi, Pero. Mi smo loše satiričke novine, mi radimo lošu satiru. A ovo tvoje jednostavno nije loše. Pratiš li me?
– Shvaćam, gospodine.
– Shvaćaš ti moj kurac. Da ti objasnim nekoliko stvari o lošoj satiri. Loša satira nije samo prežvakavanje općih mjesta, poput fotelje. Što još radi loša satira? Loša satira podilazi lošem ukusu i izaziva jeftine masovne emocije. Natječaj za nabavu personaliziranih fotelja za debeloguze foteljaše? Ja ću ti reći što bi bila loša hrvatska satira o debeloguzim foteljašima – ustane urednik loših satiričkih novina pa se mladcu unese u lice.

– Recimo: u nekom gradu sravnjenom u katastrofalnom potresu vijećnici na čelu s gradonačelnikom, koji je sve gradske pare potrošio na spomenik Franji Tuđmanu i kojega danima i tjednima nakon potresa nitko uopće nije ni vidio u gradu, dočuju da je neki lanac dućana sa ženskim ulošcima pokrenuo humanitarnu akciju za pomoć stradaloj lokalnoj zajednici, pa se jave na njihov natječaj tražeći pedeset novih, vrhunskih fotelja prilagođenih svojim debelim guzicama. Eto to je, Pero, loša satira o foteljašima.

– Uau! I to ste sve sad smislili? – otme se iskreno zadivljenom mladom satiričaru. – Kako vam to uspijeva?
– Ajde sad raspiši to i donesi mi tekst do dva.
– Važi, šefe – entuzijastično salutira mladac i krene prema vratima, pa se okrene. – Nego, sad mi je palo na pamet: kako bi bilo da dodam kako vijećnici u prijavi za natječaj traže specijalne tajlandske masažne fotelje?
– Masažne fotelje?
– Aha. Tajlandske erotske fotelje. Da vijećnicima usput i drkaju na sastancima. Onda u zgradu upadnu vatrogasci – zapali se nadobudni mladi satiričar – a tajnica im objasni da nije potres, nego da Gradsko vijeće Gline ima krizni sastanak. Pa ih zamoli ih da sačekaju dok sastanak ne svrš…
– Pero, jebotebog, nije ti ovo Feral! – izgubi onda urednik živce.

To bi dakle bila baš loša satira: u nekom gradu sravnjenom u katastrofalnom potresu vijećnici na čelu s gradonačelnikom – koji je sve gradske pare potrošio na spomenik Tuđmanu i kojega tjednima nakon potresa nitko uopće nije ni vidio u gradu – dočuju za humanitarnu akciju nekog lanca dućana sa ženskim ulošcima, pa se jave na njihov natječaj tražeći pedeset novih, vrhunskih fotelja prilagođenih svojim debelim guzicama.

I što ona bude?

Onda bude da katastrofalni potres stvarno sravni Baniju, da među najteže stradalima bude i grad Glina, pa da danima i tjednima nakon katastrofe nitko nigdje ne vidi HDZ-ovog gradonačelnika Stjepana Kostanjevića. Pa bude da nakon par mjeseci poznati trgovački lanac DM stvarno pokrene humanitarnu akciju "Jedni za druge zajedno", da pomogne tamo gdje nema neviđenog gradonačelnika i gradskih vlasti. Pa na kraju bude da se – pored ljudi što su ostali bez krova nad glavom, razrušenih i oštećenih škola, vrtića i staračkih domova, udruga za pomoć hendikepiranima ili propalih malih poljoprivrednika, zanatlija i poduzetnika – na natječaj stvarno jave i same hadezeovske vlasti Gline na čelu s neviđenim gradonačelnikom Kostanjevićem, koji je prije potresa sve gradske pare potrošio na spomenik Franji Tuđmanu, pa sad u aplikaciji za pomoć traže, citiram od riječi do riječi, "pedeset vrhunskih ergonomskih stolica koje će biti prilagođene svakom djelatniku gradske uprave Grada Gline".

I što onda još bude? Onda još bude da baš nitko živ u Hrvatskoj niti na trenutak ne pomisli kako je riječ zajebanciji – istina, lošoj, ali ipak samo zajebanciji – odavno već pomiren s hudim usudom života u zemlji u kojoj je zaista moguće da se među gladnim i promrzlim nesretnicima pred skladištem humanitarne pomoći nakon potresa guraju hadezeovci sa zahtjevom za nabavu skupih ergonomskim fotelja po mjeri svojih debelo potkoženih guzica. Nitko se, eto, nije ni nasmijao ni uzrujao, nitko nije zbunjen po internetu provjeravao je li to zaista moguće ili je samo riječ o lošoj satiri, nitko se ni časa nije uplašio da je progutao nečiju lošu zajebanciju.

Loše vrijeme za lošu satiru.

Na primjer: zašto Hrvat ima oči sprijeda, uši sa strane, nos po sredini, a usta ispod nosa? Zato što se od njega ne traži da vidi i osjeti, već da začepljena nosa samo sluša i jede govna.
Pa mu je lice, sad shvaćate šalu, ekonomski prilagođeno hadezeovskom dupetu.

Da, pardon, ergonomski.

Tekst "Šala o guzonjama", autor Boris Dežulović, objavljen je na portalu Novosti, 19. mart 2021. godine